Solidarno sa ženama koje su pobacile

Često u našem javnom prostoru slušamo o pobačaju. Uglavnom se radi o izrazito polariziranim raspravama koje ne prolaze bez osude i stigmatizacije žena. Najčešće se glasove žena koje bi imale što reći na temu, ne čuje.

Iako ih se u javnom prostoru naziva ubojicama, neodgovornim ženama bez morala, ipak je istina da ženu koja je pobacila ne biste primijetili ni da stane pred vas.

Ona je vaša majka, vaša baka, teta, sestra, kći, nećakinja, rodica, prijateljica, kuma. Ona je ona draga susjeda s trećeg kata čije dijete uvijek lijepo pozdravi. Ona je ona uvijek nasmijana prodavačica u kvartovskom dućanu i namrgođena službenica na šalteru, kumica s placa. Vaša doktorica, profesorica, agentica nekretninama, frizerka. Poznata i omiljena glumica ili manekenka koja vas gleda s naslovnica. Pored nje sjednete u tramvaju i ona vam se javi kada zovete korisničku službu.

Međunarodni dan borbe za siguran i legalan pobačaj obilježava se 28. rujna. Taj dan godine Gospodnje 2020. imali smo priliku čuti glasove žena koje se u raspravama o pobačaju nikada ne čuje, a redovito ih se demonizira. Glasove žena koje su pobacile.

Platforma za reproduktivnu pravdu organizirala je razgovor sa tri žene koje su se u nekom trenutku života odlučile za prekid trudnoće.

Vjernica sam i pobačaj za mene nije opcija. Ali borim se za legalan i dostupan pobačaj i borim se za podršku ženama koje su se odlučile na prekid trudnoće. Da se ne lažemo, želim da pobačaja bude što manje. Ali to sigurno neću postići zalaganjem za zabranu pobačaja ili demoniziranjem žena koje se na pobačaj odlučuju

Prvo, ovim ženama skidam kapu na hrabrosti da javno progovore o svojim iskustvima u društvu koje će ih radi toga stigmatizirani. Vrlo je važno to što su javno progovorile i mislim da se radi o prvom koraku u prijeko potrebnoj destigmatizaciji žena koje su prekinule trudnoću na zahtjev.

Drugo, priznat ću vam, razgovor sam proplakala. Slušala sam ove hrabre žene i suze su mi se slijevale niz lice.

Ni jedna od njih nije neka neodgovorna, nemoralna raspuštenica, mrziteljica djece i obitelji kako se opisuju žene koje se odluče na pobačaj. Dvije od njih su majke i bile su majke u trenutku prekida trudnoće, a između ostalih, razlog odluke je i odgovornost koju imaju prema svom već rođenom djetetu.

Ni jednoj od njih nije bilo lako. Ni donijeti odluku, ni obaviti medicinski zahvat, ni procesuirati to nakon zahvata. Imam dojam da im nije lako ni danas. Ne govorim o post abortivnom sindromu, mitu kojeg pro-life akteri koriste da bi dodatno stigmatizirali žene.

Govorim o sasvim normalnim osjećajima, o tuzi, o boli, o paleti emocija koje su žene zbog nesenzibiliziranosti društva te straha od stigme i osude, prisiljene proraditi same i u sebi.

Tužno je to, neki predlažu obvezno psihološko savjetovanje prije pobačaja kao da žene nisu sposobne donositi odluke o svojim životima, ali nitko ne predlaže i ne nudi dostupnu psihološku pomoć i podršku ženama nakon zahvata prekida trudnoće. Ili nakon poroda na kraju krajeva. Tu smo ostavljene da se snalazimo same. Asistencija nam se nudi onda kada je to pitanje kontrole naših tijela i života.

Jedna od sudionica razgovora priča kako je nakon pobačaja smještena u sobu s još sedam žena koje su isto pobacile. Sve plaču. Sve jecaju. Pomoć i podrška ni od kuda. Pojavljuje se jedino djelatnica bolnice s ručkom na kolicima, ali kada ustvrdi da su to ”abićke”, odlazi s ručkom dalje.

Priča ova hrabra žena da je do nje ležala nešto starija žena koja je plakala nad slikom svoje rođene djece. Plakala je i ona pitajući se hoće li ona to ikada imati, djecu. Jecala je. Nije da ne želi dijete, samo ga ne može imati u tom trenutku svog života.

I hajde da ne budemo površni sa zaključcima. Znate ono ”ma joj, kako se druge snađu”, ”uvijek se može kad se hoće”. Može. Da. Ali pitanje je kako, koja je cijena i koje su posljedice.

Roditi dijete nije samo pitanje poroda. Prije samog poroda tu je složen proces gestacije, a nakon poroda isprepliću se složeni procesi života i roditeljstva.

Promisliti vlastite kapacitete i sposobnosti mogućnosti iznošenja trudnoće, a posebice odgovornosti uloge koja potom slijedi znači biti odgovorna.

Imam li socioekonomske uvjete za dijete? Ne, zbilja ne želim čuti kako se ljudi uvijek snađu jer da se ljudi uvijek snađu mi u ovom trenutku ne bismo imali petinu djece kojima je kvalitetan topli obrok svakodnevno luksuz. Ne bismo pisali znanstvene radove u kojima uočavamo korelaciju između nižeg socioekonomskog statusa i, primjerice, nasilja u obitelji. Ili kriminala.

Ovaj svijet bio bi pun sretnih, stabilnih obitelji i sretne i stabilne djece. A nije. Na žalost nije.

I, ne, naravno da ne mislim da ta djeca nisu trebala biti rođena, mislim da je situacija zapravo fijasko naših društava i mislim da je imperativ graditi društva u kojemu niti jednom djetetu neće manjkati toplih obroka, mogućnosti i prilika.

Ali razumijem i žene koje se ne žele staviti u situaciju da se razbole dumajući hoće li i kako moći prehraniti dijete. Školovati ga. Omogućiti mu sve ono što djetetu treba. Sada će neki reći, ali djetetu treba samo ljubav i pažnja, ostalo lako. Nije lako jer ljubav i pažnja se ne jedu, kako reče jedna sudionica razgovora.

Priznat ću vam, razgovor sam proplakala. Slušala sam ove hrabre žene i suze su mi se slijevale niz lice. Ni jedna od njih nije neka neodgovorna, nemoralna raspuštenica, mrziteljica djece i obitelji kako se opisuju žene koje se odluče na pobačaj

Ako žena mora raditi petkom i svetkom da djetetu omogući bar jedan kvalitetan topli obrok dnevno, ako je na poslu tretirana kako se u pravilu radnici u Hrvatskoj tretiraju, ako zbog zadovoljenja osnovnih egzistencijalnih potreba uz povijenu kičmu ostaje i bez strpljenja i emocija i kući se vraća jedva živa, koliko ona, tako slomljena, može uopće pružiti ljubavi i pažnje pa i da joj je cijelo tijelo ispunjeno ljubavlju prema svome malom zlatu.

Hoće li uopće poživjeti dovoljno dugo da dijete izvede na pravi put i hoće li njeno zdravlje biti cijena koju će za to morati platiti?

A situacija u kojoj još jedna trudnoća znači ostajanje bez posla?

A situacija gdje si sama i nemaš obitelj ili partnera u punom smislu te riječi?

Ili ona u kojoj imaš muža, ali te zlostavlja. Možda si i ostala trudna tako da te silovao iako ni sama ne znaš da je to silovanje jer to zovu obnašanje bračne dužnosti.

Ili ona gdje je pitanje između toga hoćeš li roditi ili upisati studij? I gdje želiš upisati studij upravo kako bi mogla raditi što voliš, biti ispunjena i zarađivati dovoljno da možeš podizati obitelj jer znaš da ako sad rodiš i ne posvetiš se studiranju, morat ćeš se boriti za golu egzistenciju gdje je pitanje hoćeš li svom djetetu moći ponuditi više od svoje frustracije. Možda bi i mogla, ali nisi spremna riskirati svoju sreću i sreću svog djeteta.

Ili situacija gdje je sve savršeno posloženo, ali treće dijete si rodila prije godinu dana i naprosto nemaš snage, ni fizički ni psihički iznijeti i ovu trudnoću koja se dogodila iako ste se štitili.

Ili možda boluješ od depresije i smatraš da na lijekovima i u stanju u kakvom jesi ne možeš biti majkom i želiš to postati kada tvoje psihičko zdravlje bude bolje.

Ili se možda uopće ne vidiš kao majka.

Ili neki drugi, treći, deseti, koji god razlog. Ima ih koliko ima i žena.

Ono što moramo shvatiti, osim toga da nas se ti razlozi realno ne tiču, jest da je odluka o prekidu trudnoće na zahtjev, moralna odluka.

Hoću li ili neću, mogu li ili ne mogu biti majka u određenom trenutku, hoću li dakle roditi ili prekinuti trudnoću jest moralna odluka iza koje u velikoj većini slučajeva stoji ozbiljno razmišljanje i promišljanje vlastite situacije, kapaciteta i mogućnosti.

Jedna od sugovornica je rekla, parafraziram – iako tek nekoliko tjedana trudna, za mene je to bilo moje dijete. Ne nakupina stanica, dijete. I da, osjećala sam se da ubijam to dijete odlukom da ne dopustim razvoj ploda, da prekinem trudnoću. Ali to je odluka iza koje stojim, to je odluka kojom sam u tom trenutku i u situaciji u kojoj sam bila, štitila svoje već rođeno dijete. Razmišljala je i da rodi i da to dijete nekom paru koje ne može imati dijete, ali to kod nas ne postoji kao legalna opcija.

E sad, ako na trenutak možemo odbaciti svoje predrasude i samo čuti ove žene, možemo li shvatiti koliko je stigmatizacija tih žena okrutna? Koliko nije fer i koliko u konačnici ne pomaže nikome?

Slušajući, poželjela sam samo jedno, biti uz njih. Biti uz žene koje to prolaze. Ne dopustiti da ni jedna to prolazi sama, osigurati svakoj podršku.

Jedna od sudionica razgovora priča kako je nakon pobačaja smještena u sobu s još sedam žena koje su isto pobacile. Sve plaču. Sve jecaju. Pomoć i podrška ni od kuda. Pojavljuje se jedino djelatnica bolnice s ručkom na kolicima, ali kada ustvrdi da su to ”abićke”, odlazi s ručkom dalje

Biti za legalan i dostupan pobačaj ne znači biti za pobačaj. Ne, to naprosto znači razumjeti kompleksnost života i biti za adekvatnu medicinsku skrb onim ženama koje odluče da u datom trenutku i specifičnim okolnostima neće biti majke.

Biti za punu podršku ženama koje se odluče pobaciti ne znači poticati ih na pobačaj već biti tu za žene koje u velikoj većini slučajeva rade nešto što je za njih izrazito teško i bolno, a rade to upravo zbog djece za koju smatraju da zaslužuju puno više od onoga što im one u trenutku odluke mogu pružiti.

Vjernica sam i pobačaj za mene nije opcija. Ali borim se za legalan i dostupan pobačaj i borim se za podršku ženama koje su se odlučile na prekid trudnoće.

Da se ne lažemo, želim da pobačaja bude što manje. Ali to sigurno neću postići zalaganjem za zabranu pobačaja ili demoniziranjem žena koje se na pobačaj odlučuju. Mislim da je ta taktika duboko nastrana i da se tu ne radi o brizi za život već o brizi za kontrolom ženskih tijela i života.

Teško mi je ne pitati se koliko su naša društva krivo postavljena kada se toliko energije ulaže u nastojanje da se pobačaj zabrani, a ”abićke” stigmatiziraju, umjesto na poboljšanje socioekonomskih uvjeta u kojima ljudi žive, poboljšanja položaja žena pa i poboljšanja uvjeta u kojima žene rađaju i poboljšanja procesa posvajanja.

I teško mi je ne maštati o tome koliko bi naša društva bila bolja kada bi namjesto žustrih rasprava žustro zahtijevali besplatnu i dostupnu kontracepciju, besplatne i dostupne vrtiće i obrazovanje, bolju zaštitu na radnim mjestima, posebice žena i majki, zaštitu žena i djece od seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, socijalnu zaštitu i dostojanstven život u kojem nitko neće morati strahovati hoće li i kako sutra prehraniti dijete.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Osvijestimo svoje strahove i čuvajmo jedni druge
• #ženeujavnomprostoru
• Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale
• Silovanje je čin pokoravanja, ono je i ratna strategija
• HDZ-ovci prije nego su stručnjaci, stranački su poslušnici
• Bojite li se? Nemojmo se prepustiti strahu!
• Fiksacijom protiv djece
• Jednom k’o ni jednom
• Imati ili biti
• Salonska desnica

» Svi tekstovi ovog autora