Spavaj mirno, Velika. S radošću te pamti jedna Malička

Mariju sam upoznala u zimu 2006. godine, u ranim danima siječnja, kad se grad odmara od božićnih i novogodišnjih priprema, svjetala i prštavih očekivanja koja se rasplinjuju s vatrometom novogodišnje noći.

Bilo je predvečerje i ja sam na Trgu sv. Katarine nenadano susrela prijatelja, strastvenog fotografa-hobista. Hvatao je posljednje svjetlo predvečerja i rijetke prolaznike na Gornjem gradu, želeći zabilježiti tu tišinu grada koji pozdravlja zalazeće, ionako prigušeno zimsko sunce koje miluje stare krovove, koji zabijeljeni, izgledaju kao da su kandirani i pripadaju nekom prostoru između stvarnosti i fantazije.

Radosni zbog susreta, odlučili smo se zaputiti kod Žnidaršića na kuhano vino, da se do sita napričamo. Sjeli smo za stol u kutu, preko puta stare kaljeve peći, i na kockastom stolnjaku ubrzo su se našla dva mirisna topla napitka, uz koje smo u miru mogli pregledavati snimljene prizore.

Nije prošlo dugo, kad su se vrata otvorila, i ušla je Marija, u sivom kaputu s labavo omotanim šalom oko vrata, noseći svoj fotoaparat. Potapšala je u prolazu konobara koji joj se toplo nasmiješio i uputio je na njeno mjesto pored kaljeve peći.

Promatrala sam je, njene polagane, dostojanstvene geste kojima je skidala kaput, vitku ruku kojom je popravila sijedi pramen koji joj se izvukao iz repa i pao preko lica. I žive plave oči, koje su iskričavom znatiželjom prolazile po licima gostiju u prostoriji prije negoli je stigao njen čaj.

Vidjela sam u tom pogledu onu iskričavu znatiželju umjetnice koja je fotografirala portrete ljudi, natpise i reklame na zagrebačkim zgradama, onih tvrtki kojih davno više nema, koja je u letu, krajičkom oka i škljocajem objektiva hvatala poneki modni detalj zbigecane prolaznice

Vidjela sam u tom pogledu onu iskričavu znatiželju umjetnice koja je fotografirala portrete ljudi, natpise i reklame na zagrebačkim zgradama, onih tvrtki kojih davno više nema, koja je u letu, krajičkom oka i škljocajem objektiva hvatala poneki modni detalj zbigecane prolaznice.

Kao svaki pravi introvert, uživala bih promatrajući njene iskričave oči kako klize po prostoriji, da moj prijatelj, njezin veliki poklonik, nije ustao i rekao: ”Oprosti, idem na čas pozdraviti Mariju” i prišao njenom stolu.

Nasmijala se srdačno, pružila mu obje ruke, obraza lagano rumenih od topline kaljeve peći i, zacijelo, radosti što vidi poznato lice sa svojih izložbi. Nekoliko minuta su srdačno razgovarali, a onda vidim njega kako se okreće našem stolu i Mariju kako me rukom i osmijehom poziva da im se pridružim.

”Malička, ovaj huncut je zaboravil na tebe za stolom, dođi sjedni tu k nama!” veli meni Marija, onako spontano, prijateljski kao da se znamo.

Uživala sam slušajući njihove razgovore o fotografiji, sjedili smo s Marijom nešto duže od pola sata, i ta mi je večer ostala u trajnom sjećanju.

Sljedeći put, susrela sam je 28. travnja 2014. na otvorenju izložbe naše foto grupe ”Zakaj volim Zagreb”, opet kod Žnidaršića.

Sve nas je obradovala svojim dolaskom i vremenom koje je posvetila razgovoru s autorima, a onda je, pogledavši me, rekla: ”Reci, malička, odakle te znam? Pamtim tvoje lice.”

Ove godine, obilježili smo petu godišnjicu njene smrti. Okupilo se sjajno društvo u njenom dragom Cinkušu i, vjerujem, tekle su uspomene kao rijeka tim prostorom kojeg je obilježila svojom prisutnošću.

Moje riječi, namijenjene njoj ostale su neizrečene. Te 2014. godine, naime, odlučila sam da ću sljedeći puta kad budem imala priliku, podijeliti s njom ono što mi je, u doživljaju našeg grada, darovala njena fotografija, nadopunjujući, čak, neposredno se nadovezujući na moj unutarnji doživljaj kao da ga prepričava gledatelju.

Nisam slutila da se više nećemo sresti, jer je sljedeće godine više neće biti među nama.

Kad sam nakon potresa, prvi put krenula u centar ranjenog grada, noseći srce kao monstrancu, intenzivno sam mislila na Mariju. Na lutalicu Mare, kako ju je nazvao Ive Šimat Banov, koja se jutrima šuljala ulicama grada koji se budi i čije vizure izranjaju iz tame, nestvarno, gotovo eterično, kao da su dio međusvijeta, kao da takve kakve jesu, u jutarnjoj izmaglici, mogu ponovo nestati i postati neke sasvim druge vizure.

Grad kao snoviđenje, koje svakom promatraču ostavlja prostor za vlastitu interpretaciju. Tako sam ja, također ljubiteljica jutra, čitala Marijine fotografije.

Kad sam nakon potresa, prvi put krenula u centar ranjenog grada, noseći srce kao monstrancu, intenzivno sam mislila na Mariju. Na lutalicu Mare, kako ju je nazvao Ive Šimat Banov, koja se jutrima šuljala ulicama grada koji se budi i čije vizure izranjaju iz tame, nestvarno, gotovo eterično, kao da su dio međusvijeta, kao da takve kakve jesu, u jutarnjoj izmaglici, mogu ponovo nestati i postati neke sasvim druge vizure

Uvijek vjerna, unatoč napretku digitalne tehnologije, crno-bijeloj analognoj fotografiji, Marija me znala uvesti u najneobičnija, gotovo kontemplativna stanja svojim igrama svjetla i sjene, crno-bijelom fotografijom u kojoj sam doista, vidjela boje, različite, ovisno u vremenu u kojem sam ih gledala, i mom unutarnjem raspoloženju.

Kad je dobila svoju ”treću nogu”, kako je zvala svoju štaku, kći Ranka joj je kupila i digitalni aparat. Sveudilj je hodala tiho, svojim Gornjim gradom, uvijek istom rutom, snimajući digitalne fotografije, no neizmjerno joj je nedostajala njena tamna komora i razvijanje negativa.

Rekla mi je tada, 2014. godine, to je sasvim neka druga priča, lakša za nas tronožne, no meni manje poetična.

Činilo se, doista, kako razvijanje negativa daje neku posebnu notu vizurama za koje sam stvarno i opipljivo osjećala kako, izranjajući u magličastoj svjetlosti jutra, mogu biti ne samo metaforički, nego i stvarno reinterpretirane, nestati u obličju u kojem ih gledam, i roditi neku novu vizuru, kao galaksiju, neki sasvim drugi doživljaj grada.

Tog jutra poslije potresa, bolno sam i stvarno doživjela vizure našeg voljenog grada reinterpretirane, grubom silom i potpuno stvarno, a ne metaforički.

Nisam mogla ne misliti na Mariju, na to što bi njezin objektiv zabilježio u srcu ranjenog grada.

S druge strane, one ljudske, bilo mi je drago što to nije doživjela. Iako je svojom maestralnom igrom svjetla i sjene, gotovo proročki nudila prostor grada tako stvarnog, a u isto vrijeme eteričnog i nestvarnog, kao da svakog trena može nestati, kao da svaka vizura nosi klicu nestajanja i ponovnog stvaranja.

Spavaj mirno, Velika. S radošću te pamti jedna Malička.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Nemilosrdna sječa šuma uz lažiranje i zamračivanje novca
• Nevidljiva djeca
• Oprosti mi, grade moj
• Gdje je nestao čovjek u ovoj pandemiji raščovječenja?
• Klinasta incizija u politici ili slučaj Bandić
• Kako iz spaljene stepe ući u medenu zemlju
• Ukorijenjenost u grad ili Simone Weil vs. Milan Bandić
• Zašto čitam Handkea ili književnost i zabluda
• Barnagor – poetsko ishodište zavičajnosti
• Zemlja pokradene duše

» Svi tekstovi ovog autora