Gotovo u svim novinama izašle su slike hrpa smeća što je ostalo razbacano iza Ultre, nema internetskog portala koji to nije zabilježio. Očito je važno pokazati kakav su nered napravili rasplesani momci i djevojke, izvještaj s priredbe ne bi bio potpun da nisu izokola upozorili: evo, pogledajte kakve su to prljave životinje, kakvi su barbari tu orgijali.
Koji bi inače mogao biti razlog objavljivanja ovih fotografija? Škovaca se na Ultri, uvjeren sam, ne baca manje nego na hodočašću u Mariju Bistricu, ili na Sinjskoj alci, ili na proslavi Oluje u Čavoglavama ili u bilo kojoj drugoj zgodi koja okuplja nekoliko desetaka tisuća osoba, a opet, nikad škovace u Mariji Bistrici, Sinju i Čavoglavama nisu bile vijest.
Split ujutro nakon Svetog Duje izgleda kao da je pogođen atomskom bombom, Riva je zatrpana tonama staklenog krša, papira, otpadaka hrane, slomljenih igračaka i plastičnih boca, ali nitko se time ne skandalizira i ne donosi moralne zaključke na osnovi jedne komunalne činjenice. Koja je onda nevolja s Ultrom da se i nakon tri izdanja ovog festivala dio nas ne prestaje zgražavati?
Škovaca se na Ultri, uvjeren sam, ne baca manje nego na hodočašću u Mariju Bistricu, ili na Sinjskoj alci, ili na proslavi Oluje u Čavoglavama ili u bilo kojoj drugoj zgodi koja okuplja nekoliko desetaka tisuća osoba, a opet, nikad škovace u Mariji Bistrici, Sinju i Čavoglavama nisu bile vijest
U strahu i nelagodi od drugačijega, malograđani izmišljaju neprijatelje i vide opasnost gdje je nema.
Tresli su se tako i zbog Parade ponosa i zbog Ultre, strepjeli od pedera kao i od partijanera, da bi naposljetku s olakšanjem opazili da su i jedni i drugi pristojna ljudska bića, obično i pristojnija od takozvanih normalnih, koji vole ženske, slušaju Rozgu i Jolu i veći dio svoga skromnog života provedu u trokutu posao – kuća – kladionica.
Policijske snage, socijalni radnici i liječnici i sestre na Hitnom kirurškom mnogo više posla imaju s takozvanim normalnima.
Svaka reportaža s Ultre, zajedno s prizorima razbacanog smeća, neizbježno je sadržavala i podatke koliko je ozlijeđenih, drogiranih ili uhapšenih zbog droge. Ustrajno se traže i ove brojke, premda su one redovito unutar prosjeka ili čak ispodprosječne.
Partijaneri se, sva je prilika, i ne razvaljuju previše. Da policija dođe s dva trenirana vučjaka, više bi kokaina, uvjeren sam, zaplijenili na saboru Mladeži HDZ-a u “Lisinskom”.
U tri godine kako imamo Ultru u Splitu, obratite pozornost na ovaj nevjerojatni podatak, nije prebijen nijedan Prometov šofer. Gotovo da biste rekli da se partijaneri uopće ne znaju zabavljati. Pedeset tisuća njih nije u stanju napraviti štetu koju od šale, dok si rekao keks, naprave petorica nogometnih navijača.
I zaista je nejasno, ne ide vam u glavu, čemu onda panika?
Split ujutro nakon Svetog Duje izgleda kao da je pogođen atomskom bombom, Riva je zatrpana tonama staklenog krša, papira, otpadaka hrane, slomljenih igračaka i plastičnih boca, ali nitko se time ne skandalizira i ne donosi moralne zaključke na osnovi jedne komunalne činjenice. Koja je onda nevolja s Ultrom da se i nakon tri izdanja ovog festivala dio nas ne prestaje zgražavati?
Pustite vi partijanere, poručio bih zabrinutim Splićankama i Splićanima. Gledajte vi radije šta rade vaša djeca. U novinama koje držite prije nekog vremena je izašlo kako će Hajduk izgubiti pola milijuna kuna jer je zbog Ultre morao igrati u Dugopolju. O, jebem mu maloga miša, uzdahnuo sam razočarano, ali ne mogu ipak reći da mi je to pokvarilo dan.
Nije to, objektivno gledajući, nekakav dramatičan gubitak, a vjerujem da ja to mogu objektivno presuditi jer nisam u sukobu interesa. Srce me nigdje ne vuče. Ni jedno ni drugo me ne zanimaju.
Kao nepristran promatrač, kojemu je teško odlučiti prezire li više nogomet ili elektroničku muziku, moram vam reći kako su u izboru između Najdražeg Kluba i Ultre svi razumni argumenti na jednoj strani.
Za početak, Ultra donosi novac, ozbiljne milijune, i Split i tisuće Splićana zarađuju od nje, a Hajduk nam je samo trošak. Vreća bez dna. Grad je Hajduku jamčio za kredit, a kako stvari stoje, vjerojatno će ga i vraćati.
Zatim, Ultra je, za one koji to vole, čisto veselje. Svi su tu ozareni i rasplesani, a na Hajdukovim utakmicama, izuzmemo li rijetke proplamsaje sreće, svakih deset godina po prilici, sjede ljudi skamenjeni od očaja.
Točka tri. Ultra je prestižna, europska priredba, a Hajduk je više nekako lokalna fora. Hajduk, istina, tu i tamo pobijedi neke estonske bijednike u pretkolu Kupa UEFA-e, ali najkasnije za mjesec dana vrati se pokunjen i šutljiv iz inozemstva. Nakon toga hajdukovci više ne idu u Europu. Kako u nas ima svašta za kupiti, ne odlaze ni u Trst po rebatinke.
Partijaneri se, sva je prilika, i ne razvaljuju previše. Da policija dođe s dva trenirana vučjaka, više bi kokaina, uvjeren sam, zaplijenili na saboru Mladeži HDZ-a u “Lisinskom”
Konačno, četiri. Posjetitelji Ultre nemaju problema s kontrolom bijesa, pedeset tisuća ih dođe u grad i ne razbiju ni jedno jedino staklo, a na Hajduku svako malo izgori policijski auto.
Odvagnete li dobro i jednu i drugu stranu, jedan je zaključak neizbježan. Da Ultra može cijele godine ostati na Poljudu, Hajduk se ustvari ne bi trebao ni vraćati iz Dugopolja.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
- Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
- Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
- Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha…
- Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
- DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
- Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
- Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
- Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
- Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.