Tamo gdje odlazim nekoliko puta godišnje rastu naranče i narančini. Naranča je k’o neka kraljica, a narančini su, bit će, paževi. Narančini nikada neće dorasti do naranača, prosto zato što ne pripadaju istoj vrsti. Njih u drugim dijelovima Hrvatske, i još ponegdje, u ovom jeziku i izvan njega, zovu – mandarine. Oni su, narančini, došli s drugoga kraja svijeta, iz puno udaljenijih zemalja, nego naranče, nisu mediteranska kultura, ne pripadaju istome kulturnom ni agrokulturnom krugu.
Naranče su na jugu rasle još u devetnaestom stoljeću, gdje su stigle iz Italije, Grčke, Španjolske, ili još stoljećima prije toga, iz osunčanih dalekih pokrajina Otomanske imperije. Ali dugo je naranča, sve do kraja pedesetih godina našega dvadesetog vijeka, u siromašnim kućama, kod proletarijata ili na selu, bila ravna čudu. Prodavala se samo u boljim kolonijalnim dućanima, i to za skupe novce, i bila statusni simbol boljestojećega građanstva.
Tamo gdje odlazim nekoliko puta godišnje rastu naranče i narančini. Naranča je k’o neka kraljica, a narančini su, bit će, paževi. Narančini nikada neće dorasti do naranača, prosto zato što ne pripadaju istoj vrsti. Njih u drugim dijelovima Hrvatske, i još ponegdje, u ovom jeziku i izvan njega, zovu – mandarine. Oni su, narančini, došli s drugoga kraja svijeta, iz puno udaljenijih zemalja, nego naranče, nisu mediteranska kultura, ne pripadaju istome kulturnom ni agrokulturnom krugu
Među narod naranča se spustila u kampanjama Škole narodnoga zdravlja Andrije Štampara, i u socijalističkim kampanjama zdravstvenog prosvjećivanja, kada je za sva vremena nastalo vjerovanje kako su naranča i limun puni vitamina C, korisni su protiv prehlade, a neizravno i protiv tuberkuloze. (Ovo s tuberkulozom u zbilji nema temelja, kao ni mnoga slična medicinska vjerovanja, što su se prenosila među narodom, a medicinari ih nisu demantirali, naprosto zato što nisu donosila štetu…).
Legenda o naranči živa je, međutim, stotinama godina, u jeziku i u narodnim predanjima. U Bosni naranča se zvala – prtokal ili portokal. U makedonskome jeziku narančasta boja ostala je od tih doba – portokalezna. Portokal je, naravno, Portugal, etimologija vrlo jednostavna a romantična. Portugal bio je za bosanske urođenike najudaljenija tačka pojmljivoga svijeta. Ono iza njega bila je propast, ništavilo, kraj svijeta. I po tom Portugalu nazvana je naranča, voćka koju nikada nisu u rukama držali oni koji su je tom riječju zazivali.
Kada bi se s Pila ulazilo u Grad, prelazeći onaj drveni most, koji je trebao dočarati srednjovjekovnost Dubrovnika, osjetio bi se za sunčanih zimskih dana miris trulih naranača. Rasle su na Gracu i posvuda, nitko ih nije brao ni jeo, nego bi tako zrele i trunule na granama.
U riječi Dubrovnik dugo je ostao taj dragi dječji vonj trulih naranača, koji će kasnije, s protokom vremena, i još kasnije, s naprečac donesenom odlukom da se ne spuštam dolje, jer tamo više nije nitko moj i ništa moje nije, postao zlokobnom potvrdom o dekadenciji i konačnom nestanku jednoga važnoga porodičnog i historijskog mjesta.
Mandarina je plodnija i otpornija od naranče. Sitnog je stasa, lako se bere i ne zadivlja ako se na pazi na nju. Osjetljiva je na led, ali na Mediteranu nema leda. Tisućama godina ranije rasla je po središnjoj Africi, odgovara joj tropska i suptropska klima, pripitomljavali su je u dalekoj Aziji, kao znak i simbol integrirala se u međusobno udaljenim kulturama. Na Mediteranu uvijek ostat će tuđinka, strankinja
Sedamdesetih, naranče su dolazile zimi, kada u piljarnicama nije bilo drugog voća. Svaka je bila umotana u tanki i šuškavi sivkasti papir, i pečatom utisnutim u koru: Jaffa. Premda Titova Jugoslavija odavno prekinula diplomatske odnose s Izraelom – zbog agresivnog zaposjedanja arapskih teriotorija, koje mu nisu pripale prema međunarodnom planu o ustanovljenju jevrejske države nakon Drugoga svjetskog rata – uvoz naranača normalno je tekao, i postojala je preko njih, ali i preko iseljenika koji su odlazili i vraćali se, ili su samo dolazili da posjete rodne krajeve, intenzivna veza između dva istovremeno bliska i udaljena svijeta.
Simbol Izraela je, iz perspektive svakodnevice, bila naranča s mastiljavim žigom, utisnutim hiljadama kilometara dalje. Prelazio sam prstom preko natpisa Jaffa, i tinta se razmazivala po narančinoj kori. Bilo je to čudo velikih geografskih razdaljina, i međunarodnoga bratstva: mislio sam o čovjeku koji je tamo jako daleko, u Izraelu, u zemlji Palestini, gdje rastu naranče, žigosao ovu naranču. I tom je mišlju, najednom, taj komadić kore postajao dragocjen dokument.
Po svojim ladicama sakrivao sam, da Nona ne nađe i da ih ne baci, komadiće narančine kore na kojima je pisalo Jaffa. S vremenom bi se smežurali i osušili, natpis bi se smanjivao, ali je ostajao vidljiv. Preko njih naučio sam kako sjećanje funkcionira: kao prst širok komadić narančine kore s natpisom Jaffa.
Po Mediteranu mandarine su se počele širiti nakon Velikog rata. Nakon velikih epidemija filoksere s kraja devetnaestog stoljeća, i propasti tradicijskog vinogradarstva, u siromašne i uboge iseljeničke dijelove južne Italije, na Siciliju i u Grčku, u Južnu Španjolsku, kolonizirane su mandarine, e ne bi li narod spasile od gladi, a zemlju od iseljavanja.
Tito bi, javljao je televizijski dnevnik malo nakon Dana Republike, s Brijuna slao tovare mandarina, i slao ih domovima za djecu bez roditelja. Tradiciju je nastavio Tuđman. Stvoren je mit o brijunskim mandarinama, koji je, možda, kod neupućenih stvorio dojam kako je mandarina naša, domaća voćka. Ili kako su naši vladari svjetski ljudi. Neki i jesu bili, ali to nije imalo veze s mandarinama
Mandarina je plodnija i otpornija od naranče. Sitnog je stasa, lako se bere i ne zadivlja ako se na pazi na nju. Osjetljiva je na led, ali na Mediteranu nema leda. Tisućama godina ranije rasla je po središnjoj Africi, odgovara joj tropska i suptropska klima, pripitomljavali su je u dalekoj Aziji, kao znak i simbol integrirala se u međusobno udaljenim kulturama. Na Mediteranu uvijek ostat će tuđinka, strankinja.
Po Dalmaciji prva stabla zasađena su tridesetih godina našega stoljeća. Na dar iz dalekih krajeva donose ih Karađorđevići. Kralj Aleksandar, na fotografiji iz spomen albuma Jadranske straže, negdje u Dubrovačkom primorju nogom potiskuje lopatu u zemlju; kopa kolijevku za maleno stabalce, koje su uz njega postavili da se vidi: Mandarina. Čudo jednog doba.
Nakon toga, njena će povijest u nas biti vezana za vladare. Tito bi, javljao je televizijski dnevnik malo nakon Dana Republike, s Brijuna slao tovare mandarina, i slao ih domovima za djecu bez roditelja. Tradiciju je nastavio Tuđman. Stvoren je mit o brijunskim mandarinama, koji je, možda, kod neupućenih stvorio dojam kako je mandarina naša, domaća voćka. Ili kako su naši vladari svjetski ljudi. Neki i jesu bili, ali to nije imalo veze s mandarinama.
Ustvari, narančin je primitivna, pučka i neprofinjena naranča. Narančin je naranča za djecu i neškolovan svijet, za one koji ništa ne čitaju, ništa ne znaju i ne razumiju. Narančini se ne mogu iscijediti u raskošan narančin sok. Njihov blag okus prija nepcu, ali nema u njemu narančine raskoši.
Čitam u novinama da je ukrajinski najamnik (…) djeci poklonio dvadeset tona mandarina. Hrvati su ganuti dobročinstvom svoga odličnika. Kolektivno ganuće strašnije je i od ličnog samosažaljenja
Narančin je laživoćka, egzotična prevara, stvorenje iščupanih korijena. Narančin je trajno neuklopljen stranac, vječni tuđin u domaćinskoj patrijarhalnoj kulturi. Zato ga volim, spremno ću ga braniti, prešućujući sve njegove manjkavosti, njegov vječni primitivizam i nedovršenost.
Uzgred još i to: u isto vrijeme, o istom trošku i istoj kraljevskoj kampanji, u naše je krajeve s mandarinom došla i japanska jabuka, koju je južnjački jezični genij prozvao kaka, najbesmislenija i najneuklopljenija egzotična voćka naše kulture. Ponekad sebe podsjetim na kaku, pa se spremam zauvijek otići u neki svoj Japan.
Ah, ta mučna čovjekova potreba za samosažaljenjem, koja vonja poput Dubrovnika, na trule naranče i na luku.
Narančini su ove godine jako kiseli. Nije bilo sunca, pa su kiseli. Sunce je slatko u agrumima. Čitam u novinama da je ukrajinski najamnik, hrvatski nogometni reprezentativac, rodom iz Neretve, ukrajinskoj djeci poklonio dvadeset tona mandarina. Hrvati su ganuti dobročinstvom svoga odličnika. Kolektivno ganuće strašnije je i od ličnog samosažaljenja.
(Prenosimo s autorova portala).
Još tekstova ovog autora:
- U Europi danas mogu klečati samo slobodni ljudi
- Svoje prezime čovjek nosi kao što nosi boju očiju
- Tko tuži Hedla, jednom će na njega slati borbene avione
- Što ne shvaćaju nedostojni Andrej i očevi biskupi
- Hoćemo li ikad više kihati kao slobodni ljudi?
- Vili Beroš, uspon i pad plišanog totema
- Bijeg Zorana Mamića kolektivno je djelo hrvatske vlasti
- Hvala Srbiji na mojim antitijelima
- Ako Ministarstvo kulture ne obrani N1, onda ga treba ukinuti
- Hrvatska bi trebala otkupiti Meštrovićev spomenik u Chicagu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.