Srbija i Hrvatska: poučak izbornih makinacija i manipulacija

Izborni rezultati u susjednoj Srbiji još jednom potvrđuju poučak, da bojkot izbora od strane opozicije samo još više jača diktatorske težnje, u ovom slučaju stranke na vlasti i njezinog vođe, Aleksandra Vučića.

Srbijanska oporba odlučila se na rizičan korak koji je, na kraju, rezultirao dvotrećinskom većinom Vučićeve koalicije koja će se sada još više učvrstiti na vlasti i pravdati legitimitetom izbora.

Moglo je biti i drukčije, da je izlaznost bila niža – ispod propisanog minimuma, kojeg, inače, i nema – tako da bi u takvim izborima, čak da je izašlo samo tri birača, izbori bili – legitimni!

Srbijanska opozicija je tako sama sebi pucala u noge, jer je na taj način doslovno predala u ruke Vučiću dvotrećinsku vlast.

Ovaj slučaj nije usamljen u povijesti: kada je u Italiji ubijen opozicijski zastupnik Giacomo Matteotti po nalogu fašističkog Ducea Benita Mussolinija, inače predsjednika vlade, opozicija je bojkotirala parlament i tako omogućila Mussoliniju da, odlukom parlamenta, Matteottijevo ubojstvo ostane nekažnjeno.

Bez obzira na to što je opozicija unaprijed upozoravala javnost da bi rezultati izbora mogli biti namješteni i da bi Vučić mogao zloupotrijebiti vlast za izbornu prijevaru, opozicija je morala sudjelovati u izborima.

Tim više što su ove izbore monitorirali i predstavnici Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Opozicija je morala inzistirati i na nadzoru izbora od strane oporbe i građanskog društva, bez obzira na kakva bi to protivljenja moglo naići u redovima vlasti.

Izborni rezultati u susjednoj Srbiji još jednom potvrđuju poučak, da bojkot izbora od strane opozicije samo još više jača diktatorske težnje, u ovom slučaju  stranke na vlasti i njezinog vođe, Aleksandra Vučića. Srbijanska oporba odlučila se na rizičan korak koji je, na kraju, rezultirao dvotrećinskom većinom Vučićeve koalicije koja će se sada još više učvrstiti na vlasti i pravdati legitimitetom izbora

Ovako, oporba je dala Aleksandru Vučiću slobodne ruke da se poziva na legitimitet izbornih rezultata, a nesudjelovanje oporbe je stvar koja se tumači izbornim pravom – da se izađe na izbore, da se glasa, ili da se ne glasa.

Iz ovoga se vidi koliko je izborno pravo podložno manipulaciji u političkim sustavima liberalne demokracije. Da su izbori obveza, a ne samo pravo, dobila bi se prava slika raspoloženja u zemlji, pa čak i da su na izborima birači glasali tako da nisu nikoga birali.

Doduše, u takvim demokraturama kao što je Vučićeva, i bijeli listić je opasnost, jer se, u slučaju da izborna povjerenstva nisu podložna kontroli, naknadno može zaokružiti kandidat vladajuće klike.

Zato se u demokracijama u kojima su izbori ne samo pravo, već i dužnost, obično u slučaju nezadovoljstva izborni listić precrta, da ne bi kasnije došlo do manipulacije i zloupotreba.

Bojkot izbora može biti efikasan u slučajevima kada glasanje nije obvezno, samo ako postoji, u izbornom zakonu, propisani minimalan broj glasača koji mora izaći na izbore da bi izbori bili punovažni. No toga nema u srbijanskom izbornom zakonu, pa je zato bojkot izbora bumerang koji se obio o glavu samoj oporbi.

Kao što tvrdi Matthew Frankel iz Brooking instituta, izborni bojkot u ovakvim slučajevima je katastrofalan za one koji pozivaju na njega. Postavlja se pitanje koliko, u slučaju da ne postoji utvrđeni minimum birača da bi izbori bili validni, bojkot izbora šteti u tom slučaju vladajućima, a koliko onima koji se pozivaju na njega.

Analizirajući brojne slučajeve izbornog bojkota u afričkim zemljama, od Gane, Togoa, Malija, Burkine Faso, preko Tajlanda, Bangladeša, Venecuele pa sve do crnogorskih, makedonskih i srbijanskih izbora 1997., Frankel konstatira da se bojkot ne isplati i da ne daje rezultate koje pokretači bojkota očekuju.

Politolog-komparativist Ian Smith, primjerice, smatra da bojkoti izbora omogućuju preživljavanje ”hibridnih režima” – našim rječnikom – demokratura.

U drugom slučaju – hrvatskom, ne postavlja se pitanje bojkota ili ne: Hrvatska je ”polukonsolidirana demokracija” i može se reći da su dosadašnji izbori bili, uglavnom, free and fair – slobodni i pošteni, pogotovo otkada u kontroli izbora sudjeluje građansko društvo, a hrvatski šampion u tome je nevladina udruga GONG – čiji akronim znači ”Građani organizirano nadgledaju izbore”.

U hrvatskom slučaju riječ je o drugačijoj formi izborne manipulacije, koja ima pokriće u izbornom zakonu, a to je da se parlament može raspustiti i prije isteka četverogodišnjeg mandata, plus-minus tri mjeseca od utvrđenog roka.

Na taj način je HDZ požurio s izborima da bi izbjegao istek redovnog četverogodišnje mandata koji pada u jesen, zasnivajući svoju odluku na pretpostavci da će, zbog pandemije koronavirusa, raspoloženje građana biti drukčije nego što bi moglo biti sada, 5. srpnja.

Najesen će se osjetiti sve posljedice pandemije, uključujući i loše rezultate turističke sezone, pošto je turizam cheval de bataille (konj za bitku) hrvatske ekonomije i politike.

Neuspjeh turističke sezone zbog preventivnih mjera izbjegavanja putovanja i okupljanja mogao bi, tako su rezonirali partijski stratezi HDZ-a, izazvati nezadovoljstvo vlastima i njihovom sposobnošću da neutraliziraju negativne učinke turističkog debakla.

Treba izvući neke poučke za političku reformu koja bi trebala biti posljedica ove pandemije: prvo, biračko pravo nije samo pravo, već i dužnost građana, pa stoga izlazak na izbore mora postati građanska obveza, jednako tako kao i obveza plaćanja poreza. Drugo, rok u kojem se mogu pomaknuti redovni izbori – plus ili minus tri mjeseca, trebalo bi ukinuti, pa bi tako svako pomicanje termina za izlazak na biralište spadalo u ”izvanredne izbore”

Tako su se vlasti odlučile na ranije izbore, i to spada u ”legitimnu manipulaciju” izborima.

Međutim, negativni medijski efekt teniskog turnira u Zadru – propust vlasti da organizira distancu među gledateljima i da onemogući izljeve sportskog oduševljenja koji predmnijevaju grljenje, ljubljenje i neposredni fizički dodir – s pripadajućim efektima među potencijalnim stranim turistima koji će odustati od turističkih putovanja u Hrvatsku, pogotovo kada poraste broj zaraženih i oboljelih, bez obzira na to je li brojka velika i malena – svakako će imati svoje posljedice i na trenutačno raspoloženje birača koji će za manje od deset dana izaći na izbore.

Iz svega toga treba izvući neke poučke za političku reformu koja bi trebala biti posljedica ove pandemije: prvo, biračko pravo nije samo pravo, već i dužnost građana, pa stoga izlazak na izbore mora postati građanska obveza, jednako tako kao i obveza plaćanja poreza.

Drugo, rok u kojem se mogu pomaknuti redovni izbori – plus ili minus tri mjeseca, trebalo bi ukinuti, pa bi tako svako pomicanje termina za izlazak na biralište spadalo u ”izvanredne izbore”, što ima i svoju političku reperkusiju na stabilnost zemlje i malo bi se tko usudio pozivati javnost na takve izvanredne izbore.

Očito je da će pandemija rezultirati novim inicijativama za reformu ekonomskog sustava, kao što je to već najavila EU u svojim planovima za prevladavanje efekata pandemije.

No sad je i vrijeme za reformu političkog sustava, da bismo doista napravili iskorak iz ove ”polukonsolidirane” u pravu demokraciju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Neka Plenković prijeđe na djela: valja zabraniti ustaški ZDS
• Silvije Tomašević ili dignitet profesije
• Politika je danas miks loših i najgorih
• Oktroirana tolerancija Bože Petrova
• Hrvatski paradoks u Europskoj uniji
• Neka Plenković prijeđe na djela: valja zabraniti ustaški ZDS
• Biden i Putin: neka Europa prestane biti pasivni promatrač
• Scile i Haribde za Tomislava Tomaševića i Ivicu Puljka
• Svakome smrdi ova barbarska vladavina
• Plenković i Milanović kao da ništa ne znaju o diplomaciji

» Svi tekstovi ovog autora