Srebrenica – između zahtjeva politike i vlastite savjesti

Nema sumnje da je Srebrenica paradigmatičan primjer čovjekova odbacivanja ljudskosti i svjesnog zanemarivanja svega onoga od čega je inače ljudskost satkana: otpora zločinačkom autoritetu, suosjećanja, oprosta, nade, poniznosti, žrtvovanja, savjesti, kajanja…

Čovjek se u Srebrenici odrekao sebe. Povratak je dug i još traje. Skoro trideset godina nakon rata ne uspijevamo vratiti svjesno zanemarenu i odbačenu ljudskost.

Danas, čini se kako je cjelokupan prijepor zarobljen u sljedećem: može li se o Srebrenici govoriti bez spominjanja riječi genocid, a opet da se iskaže sva opačina, grozota, bešćutnost, svirepost i nehumanost tog zastranjenja ljudskosti?

Ako je odgovor ne, ne može, ispada kako je svako kajanje, šta god izreklo, nedovoljno ako o zločinu ne govori isključivo kao o genocidu.

Shodno tome, može li kajanje biti iskreno ako se u besjedi ne spomene riječ genocid u očekivanom i zahtijevanom kontekstu i značenju?

Ako je odgovor također ne, uvjet i mjera iskrenog kajanja samo i jedino postaje riječ genocid izrečena u očekivanom i zahtijevanom kontekstu i značenju.

Uostalom, koliko mogu riječi, uvjetno govoreći, oživjeti iskustva koja želimo okajati?

Oživjeti u smislu da riječi kajanja takoreći odgovaraju, slažu se s nedjelima – izgovoreno se mora podudarati s puno stvari: s počinjenim nedjelima, s očekivanjima žrtava, s očekivanjima dominantnog narativa, s očekivanjima kontra narativa, sa savješću pobjednika, s vlastitom savješću, s očajem poraženih…

Patrijarh Porfirije Perić razgovara sa samim sobom, a savjest je k’o čimavica – kopa, muči, dosađuje, sa sobom noseći dinamičnu masu prošlosti, očekivanja i zahtjeve suprotstavljenih strana

Nemoguće je udovoljiti svima.

Često se tako događa da zbog dugotrajnog sporenja i različitih, nekad i međusobno suprotstavljenih očekivanja i tumačenja ratne odgovornosti i krivnje, sadržaj kajanja izgubi vlastitu autentičnost, ostane nemoćan, između ostalog, i zbog zapovijedajućih očekivanja drugih.

Dan danas, toliko dugo godina nakon rata, mi i dalje identične ratne događaje, a zajednica smo u miru, tumačimo militaristički: ili si pobjednik ili si poražen.

Između vojne praksa i zajednice u miru vlada svojevrsno nerazumijevanje.

Ali nije svo nerazumijevanje u nedorečenosti riječi, nešto je i u namjerama onoga kome su riječi upućene. Previše je toga i u medijskom posredovanju i tumačenju.

Riječi isto sročene, ma da su i najpažljivije i neviđenim obzirom birane, jedan će primiti ispravno, onako kako i jest namjera govornika, drugi će u njima vidjeti podmuklost i izmotavanje da se ne izgovori ono što se izgovoriti mora.

Kako tada prepoznati dobru volju i iskrenost?

Najgore se ukopati u očekivanje neiskrenosti. Tada se ono što se čuje i vidi mjeri nepovjerenjem, i često se, ako ne uvijek, koristi kao izgovor da svaka izgovorena riječ kajanja unaprijed bude dočekana kao nedovoljan i prevrtljiv napor.

Pitanje je, kako riječi posijati na plodnu zemlju razumijevanja? Mogu li i hoće li riječi ikada biti dovoljne? Mogu li, s jedne strane, riječi iskazati sve ono što druga strana očekuje, i mogu li, s druge strane, tome očekivanju ikada udovoljiti, ili je potrebno djelovati i na drugačije načine?

Uvijek se čini iskrenije kada izgovorenom u javni prostor prethodi praksa; možda da se prvo krene od prakse, pa tek onda pređe na riječi, s nadom da ne ostanu izgovorene u prazno?

Sasvim je izvjesno kako nema tih riječi niti tih djela koja prazninu oduzetog života, a pogotovo života oduzetog na nasilan i svirep način mogu nadomjestiti ako oni kojima su te riječi i ta djela upućena to ne žele.

I za oprost i za kajanje potrebno je htijenje. I pristanak. I vrijeme. Potrebno je da se dobra volja svjesno ponavlja do iznemoglosti, dok se ono što se kaže, ne dosadi i bogu i vragu, dok oprost i kajanje ne postanu opće, zajedničko mjesto suprotstavljenih strana.

Poželjno je, ako ste čovjek na položaju u društvu, da još niste prestali razgovarati sa samim sobom – mislim na vlastitu savjest koja čovjeku ne da mira dok joj ne udovolji.

Patrijarh Porfirije Perić razgovara sa samim sobom, a savjest je k’o čimavica – kopa, muči, dosađuje, sa sobom noseći dinamičnu masu prošlosti, očekivanja i zahtjeve suprotstavljenih strana.

Teškoća je i u tome što čovjek na položaju mora slušati očekivanja politike, pa se nađe rastrgan između vlastite savjesti i dominirajućih političkih narativa.

Ako za Porfirija Perića možemo kazati da se trudi, zalaže i nastoji oko zajedničkog dobra, a možemo, onda mu želim da bude uporniji od onih koji u svakoj njegovoj namjeri, riječi i činu traže i vide razlog za neiskrenost. Ipak, potrebno je malo strpljenja da se povjerenje primi, da se počne širiti.

Nema sumnje da je Srebrenica paradigmatičan primjer čovjekova odbacivanja ljudskosti i svjesnog zanemarivanja svega onoga od čega je inače ljudskost satkana: otpora zločinačkom autoritetu, suosjećanja, oprosta, nade, poniznosti, žrtvovanja, savjesti, kajanja

Želim mu da njegova praksa ne bude reakcija uvjetovana djelima drugih.

Neka ide među ljude u Srebrenicu kada to nitko ne očekuje, neka bane među tamošnju raju, neka ih iznenadi svojim dolaskom, ne jednom, nego toliko puta koliko je potrebno da se u nepovjerenje počne sumnjati. Neka im postane redovan gost, vremenom možda i više od toga.

Neka ide u Srebrenicu kada nitko ne očekuje, ne zato jer je tako lakše i zato da izbjegne prijeki sud gomile, već baš zato da kad bude išao u Srebrenicu kada to datum obavezuje, da nitko ne može kazati, evo ga, dolazi samo zato jer mora, nego da se takvima onda može odgovoriti svim onim neuvjetovanim i dobrovoljnim nastojanjima kada Porfirije nije morao, a svojevoljno je išao.

Neka se izloži, neka istrpi, i ono šta mora i ne mora. I neka to iznova čini. I neka ostavi ispruženu ruku. I neka je drži ispruženu. I neka je pruža opet, i opet, i opet; i ako s druge strane ruka ne bude pružena neka Porfirijeva bude svim srcem rašireno otvorena i ispružena.

Možda nakon svega toga kajanje neće biti ucijenjeno ničijim očekivanjima i dominantnim narativima.

Ionako su prevelika očekivanja od riječi. Riječi neće vratiti vrijeme, riječi ne dižu iz mrtvih. Ne mogu to ni ljudi. Međutim riječi mogu biti neviđen poticaj. Nadahnuće.

Ali prije riječi, zastranjenja se okajavaju kontinuiranom praksom, a zatim i ponavljanjem do boli. U slučajevima gdje se položaj i savjest pojedinca razilaze riječi imaju vijek trajanja.

Naprosto zato što će možda netko drugi, na istom položaju, iznositi kajanje nepostojeće u praksi. Kajanje je postalo talac ovog prijepora i ovostranih očekivanja.

Samo da se zbog kajanja zatvori ne počnu puniti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
• Sloboda u ružnome svijetu
• Kad ”Oluja” prođe, a život postane sjećanje
• Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
• Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
• Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
• Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković
• Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?
• Ustaški logor Jasenovac – kameno mjesto, kameni ljudi
• U ratnim okolnostima šutnja je poput metka

» Svi tekstovi ovog autora