Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog preopterećenosti autora).

(Mali Jerusalim, tako bosanskohercegovački Sefardi zovu Sarajevo.)

U jednoj od scena u mom romanu ”Sarajevska megila”, kad u toku pretposljednjeg rata pripadnik Legije Jure Francetić, po stupanju na teritoriju tadašnje HB, pretresa jednu sarajevsku Sefartkinju, ona mu veli: ”Možete vi biti ustaša koliko hoćete, to je moj lični kofer i nemate pravo da kopate po njemu.” Iznenađen njenim nastupom on joj kaže: ”Hrabro vi to, gospođo!” Na šta mu ona odgovori: ”Mladiću, meni je ovo drugi rat, nisu ni ustaše što su nekad bile.”

Ironiju na stranu, mladost je po prirodi svojoj osnovno uporište doživotne nostalgije. Po definiciji, sve je bolje i ljepše, ili ako ništa bar snošljivije kad je čovjek mlad i još uvijek nerezigniran, pun poleta i skoro potpuno neciničan.

U mom slučaju, međutim, rado bih ustvrdio, ne radi se samo o subjektivnom doživljaju. Objektivno, Sarajevo je tih nekih sedamdesetih i osamdesetih godina, kada sam ja otkrivao sebe i svijet, bilo pravi jedan mali raj.

Relativno ekonomsko blagostanje, jednakost (ne samo pred zakonom, nego i ekonomska, barem u slučaju ukorijenjenog urbanog stanovništva), zimska skijanja, ljetni raspusti na moru, apsolutno odsustvo egzistencijalnih strahova, jedan rahatluk koji mi danas djeluje kao neka mesijanska utopija, a ne kao vlastita i kolektivna prošlost, stvarno bratstvo i jedinstvo, osjećaj da ništa u Sarajevu, BiH ili SFRJ nije samo nečije drugo, nego je sve i tvoje, to su moje prve asocijacije kad se spomenu Sarajevo i Jugoslavija. Ulazili smo u sve vjerske objekte, serbez, kao u svoje vlastite.

U mom slučaju, međutim, rado bih ustvrdio, ne radi se samo o subjektivnom doživljaju. Objektivno, Sarajevo je tih nekih sedamdesetih i osamdesetih godina, kada sam ja otkrivao sebe i svijet, bilo pravi jedan mali raj

Nikad neću zaboraviti kako sam nekoliko godina poslije rata doveo u Begovu džamiju par američkih jevrejskih prijatelja. Bilo je to nekih 45 minuta prije nego što će se klanjati podne i ja sam ih uveo, bose, na desna sporedna vrata, na koja ulaze vjernici, jer su lijeva ”turistička” bila zatvorena…

Jedan od zaposlenih je utrčao za nama i počeo da nam govori vrlo povišenim glasom, na engleskom, da to nije ulaz za turiste, da je uskoro molitva, da je džamija sad zatvorena za turiste i da ”odma’ izlazimo”.

Ja sam mu odgovorio jednako drčno-drečavim tonom, na besprekornom sarajevskom dijalektu, da ima još četrdeset minuta do zuhra, da ćemo mi izaći za deset najviše, i da NAS ne predstavlja u najgorem svjetlu pred strancima.

Moji stranci su se već bili spremili da pokunjeno izađu, ali umjesto njih izašao je službenik. Njih je, odjedanput, mnogo više zainteresovala upravo protekla scena negoli bilo kakvo moje eventualno objašnjenje o džamiji, ma koliko ja mislio da je isto imalo sve uslove da bude ingeniozno.

• Da li ti njega poznaješ? – upitali su me.
• Ne, otkud bih – odgovorio sam, sve pokušavajući da im pokažem gdje su nekad u Begovoj džamiji četiri ogromna Magen Davida krasila potkupolni strop.
• Možda on poznaje tebe, zbog funkcije u Jevrejskoj zajednici – nastavili su da insistiraju.
• Ne vjerujem – rekao sam, još uvijek osujećeno mlateći rukom u pravcu davno prekrečenih Davidovih zvijezda.
• Pa kako, onda, možeš da uvedeš ljude u džamiju, bez ulaznica, na neturistički ulaz i još se izdereš na službenika kad krene da te izbaci, s punim pravom?
• Pa, nije njegova džamija – rekao sam najprirodnijim glasom.
• Pa, sigurno je više njegova nego tvoja – ustvrdiše moji prijatelji (koji su me sad već uveliko nervirali), što slavodobitno, što ljubopitljivo.
• Vala je više moja – kazao sam im, pitajući se zašto ja uopšte mislim da Amerikanci ikad mogu razumjeti Jugoslavene. – On sudeći po naglasku uopšte i nije iz Sarajeva, ja sam ovda hod’o i kad on nije znao đe (je) Sarajevo.

Oni mi i danas spominju tu priču kao svoje najupečatljivije sjećanje iz BiH. Ja im i danas odgovaram da je Begova džamija opšte dobro svih Sarajlija.

Jedan od njih, sociolog po vokaciji, tvrdi da je takav moj čudan i nesvakidašnji stav posljedica činjenice da je socijalizam poopštio sve kulturne objekte, desakralizujući ih i sekularizujući ih, pretvarajući ih u muzeje, u koje svi građani mogu da ulaze, kao i u bilo koji drugi muzej. Zvuči logično, kao i tolika druga objašnjenja sociologa, ako ne znate o analiziranoj kulturi više negoli sam sociolog.

Problemi, međutim, kao i obično, počinju kad je rečena kultura vaša, pa ste u njoj suvereni k’o riba u vodi, a i živite je još uvijek – pa teško možete da povjerujete u rezultate nečije autopsije iste.

Svaki put kad moj privatni sociolog posegne za ovim zaključkom (a ako akademski svijet išta više voli od citiranja drugih, to je citiranje samih sebe, i to je toliko uvriježeno da čak postoji i zvanična uvodna formula za usmenu fusnotu tog tipa, a koja glasi: ”Kao što ja uvijek kažem”) ja ga uvijek ponovo priupitam na koliko je nejevrejskih kućnih tehvida, mevluda, slava i žalosti prisustvovao. Odgovor je uvijek isti: ”Ni na koliko”.

Na to ja uvijek ponovo ustvrdim da jugoslovenski socijalizam nije desakralizovao vjerske objekte, nego izbrisao nevidljive granice međukonfesionalne segregacije. Eto tako se ja sjećam Sarajeva, i tako ga živim gdje god bio

Na to ja uvijek ponovo ustvrdim da jugoslovenski socijalizam nije desakralizovao vjerske objekte, nego izbrisao nevidljive granice međukonfesionalne segregacije. Eto tako se ja sjećam Sarajeva, i tako ga živim gdje god bio.

Jednom sam u San Francisku prošao pored neke crnačke baptističke crkve i, čuvši predivnu gospel muziku, ušao u nju i odmah snimio predivan selfi filmčić (to su bili moji prvi nesigurni koraci u ajfon kulturi). Poslije mi je jedan američko-jevrejski prijatelj rekao:

• Jao, divno, ko te tamo odveo?
• Niko – odgovorio sam, – nisam invalid, šta će me iko vodit’.
• Pa, šta… nego si sam ušao s ulice? – čudom se čudio moj urođenik iz zemlje Slobode i sloboda.
• Naravno – odgovorih – pa neće me pojest’!
• Pa znam da te neće pojest’ – ljutnu se on, očigledno misleći da sam htio i da insinuiram da on vidi crnce kao ljudoždere, – ali ja se nikad ne bih usudio da uđem bez pratnje nekog insajdera.
• Što? – upitao sam ga zaprepašten onim što meni izgleda kao najgori oblik samosakaćenja, da ne kažem selfdiprajvinga.
• Znam, da je to glupo – odgovorio mi je k’o iz topa, – ali ja imam osjećaj, da bi oni ‘ladno prekinuli službu, okrenuli se prema meni i rekli mi uglas: Devine, šta ti tražiš ovde?
• Eh, ja sam – rekoh mu, – kao dijete socijalističkog Sarajeva operisan od tog osjećaja.

I jesam! Hvala Bogu na dobrom starom socijalizmu s ljudskim likom! Tek se s njegovim tekovinama Veliki Jerusalim može doživjeti u svoj punini svojoj.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako Bog nikad ne odbija dobro srce
• Molitva, sadaka i dobro srce produžavaju život i nagrađuju
• Zlatne ustaše
• Jevrejski pop i Nikola Tesla
• Isti jezik – a ne razumiju se
• Majmonidijansko čitanje biblijskih propisa o pashalnoj žrtvi
• Revolucionarno spaljivanje mostova prema starom svijetu
• O pashalnoj žrtvi, gorkim travama i beskvasnim hljebovima
• Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
• Sarajevska menora

» Svi tekstovi ovog autora