Vojko Obersnel
Odličan serijal Roberta Knjaza ”Pametan kao vrana, hrabar kao jež” donio je pred nekih mjesec dana epizodu ”Jež” u kojoj se s različitih aspekata, vrlo poučno i zanimljivo, obrađuju biologija i životne navike ovog simpatičnog sisavca.
Gledao sam sa zanimanjem. A onda se negdje oko tridesete minute tema ježa dotakla i nezaobilazne ”Ježeve kućice” Branka Ćopića. Ali na koji način? U kadru se pojavio Ivan Hrstić, predstavljen kao novinar, i Knjazovoj ekipi u kameru izgovorio takav set budalaština o ”Ježevoj kućici” da je meni prva pomisao bila – je l’ stvarno moguće da postoje ljudi koji su sposobni baš sve besramno okaljati? Čak i ”Ježevu kućicu”?
Hrstić je istrabunjao da je ”Ježeva kućica” nastala u vrijeme Informbiroa i da predstavlja alegoriju na našu legendu po kojoj je Tito rekao ”Ne!” Staljinu iako je zapravo Staljin rekao ”Ne!” Titu (?!). Da nije suludo i tragično, bilo bi smiješno.
Prvo, tko bi normalan u Ježurki Ježiću gledao Tita, a kamoli Staljina? Drugo, koje je to povijesno ”Ne!” Staljin uopće mogao reći Titu? Ovu potonju vratolomiju izvrtanja povijesne činjenice za ovu ću priliku namjerno preskočiti jer mi i sama ideja da netko takvo što uopće može javno bubnuti izaziva simptome moždanog udara.
Naime vrti mi se u glavi od same pomisli da Hrstiću pojašnjavam tko je bio Tito, a tko Staljin. Ako ipak odluči nešto naučiti preporučujem mu dvije knjige. ”Tito”, uglednog britanskog publicista i književnika Jaspera Ridleya i ”Tito – vječni partizan”, njemačke povjesničarke i profesorice na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu, Marie-Janine Calic. Da se ne muči previše obje knjige su prevedene na hrvatski.
Ali često nije bitno što se govori, nego – tko govori – pa kad je u pitanju Hrstić, zapravo se sad više čudim sebi i svojem čuđenju, nego njemu i glupostima koje je rekao.
Taj je ”veliki” novinar, urednik i kolumnist imao svojedobno pokušaj prelaska u drugu branšu, glasnogovorničku. No fijasko izbornog kandidata kojem je ”glasnogovorio”, valjda mu je osujetio daljnju karijeru u tom području pa se vratio novinarstvu. Koliko je etike u tome, i koliko je takvo što uobičajeno ili prikladno, najbolje će procijeniti sami novinari i glasnogovornici.
No ta je Hrstićeva epizoda svima pomogla da spoznaju koji sustav vrijednosti njeguje i zagovara, koji svjetonazor zastupa i tko su ljudi koji mu imponiraju.
Da podsjetim, Hrstić je bio glasnogovornik predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića, a taj je, pak, 2013. izašao iz HDZ-a, osnovao stranku Hrvatska zora, pa se kandidirao za predsjednika i izgubio, pa ugasio Hrvatsku zoru, pa se vratio u HDZ, pa postao ministar zdravstva, pa ga je, nakon otkrivenih afera s imovinom, Plenković smijenio, budući da sam Kujundžić nije imao namjeru odstupiti, dapače, izjavio je da mu moral i životni kredo ne dopuštaju dati ostavku. Valjda mu je životni kredo: potajno imam bogati dom, kuća mi krasna obiljem sja, imovinsku karticu preskočit ću ja.
No vratimo se ”Ježevoj kućici”. Rekao bih da je bila i u puno goroj situaciji od ove u koju ju je Hrstić stavio nazvavši je alegorijom na ”Staljinovo ‘Ne!’ Titu”.
Naime, Ježurka Ježić je izbačen iz lektire za prvi razred još daleke 1993. godine. Razlozi koji su tada ponuđeni kao obrazloženje nisu bili ovi alegorijski. Silno su se svi zabrinuli da djeca neće razumjeti čitav niz riječi u ovoj pjesmi.
U jednom kasnijem članku za časopis Jezik, iz 2006. godine, Stjepan Babić se potrudio na čak sedam stranica objasniti što je to nepremostivo problematično u ”Ježevoj kućici” da ona ne može biti lektirno štivo.
Pa iako je kroz nastavni plan i program za osnovnu školu 2005./2006. bilo navedeno da je književna djela, koja su pisana nekim drugim jezikom koji je srodan hrvatskom, potrebno ”prevesti na hrvatski ili navoditi uz tekst hrvatske izraze, odnosno objašnjenja”, za ”Ježevu kućicu” ni ta mogućnost objašnjenja i navođenja hrvatskih izraza nije bila od velike pomoći.
Naime, ”Ježeva kućica” po mišljenju Stjepana Babića nije pisana ni hrvatskim ni srpskim jezikom, a kamoli jezikom koji je hrvatskome srodan, ona je pisana valjda najgorim zamislivim jezikom na ovim područjima. Štoviše, Babić kaže: ”Kad se jezik hrvatskih izdanja ‘Ježeve kućice’ gleda u cjelini, moglo bi se reći da je to srpsko-hrvatski jezik ili možda jugoslavenski jezik, onaj jezik koji normalno nije ostvarivan, ali za kojim se težilo”.
E, kako bi se te ”težnje” sasjekle u korijenu najefikasnije je bilo ”Ježevu kućicu” naprosto – izbaciti. Na dulji rok.
I taj dulji rok zapravo još uvijek traje, jer ”Ježeva kućica” i dalje nije u obaveznoj lektiri za prvi razred, ali stvari su se malo popravile jer je 2019. barem uvrštena na popis izborne lektire.
Naime, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je u veljači 2019. godine otvorilo upitnik za preporuku izborne lektire za učitelje razredne nastave i hrvatskog jezika, nastavnike hrvatskog jezika i knjižničare u osnovnim i srednjim školama. Zahvaljujući glasovima 832 inteligentnih nastavnika, ”Ježeva kućica” uvrštena je u top 20 izbornih lektirnih djela za 1. i 2. razred osnovne škole.
Rekao bih – vratio se Ježurka Ježić na mala vrata, ali je veličanstveno ušao i njegov su povratak mnogi zamijetili, čak su i mediji pisali o tom neobično sretnom slučaju.
Očito da je Babićevo objašnjenje iz devedesetih i dvijetisućitih nekako kroz vrijeme izgubilo smisao. On je tada je napisao da ”Ježeva kućica jednostavno nije za 1. razred osnovne škole jer učenici u to vrijeme jedva savladavaju prve elemente osnovne pismenosti: uče slova, riječi, sricanje, čitanje, i tada ih opteretiti još i učenjem posebnosti srpskoga jezika, zaista bi bilo previše…”.
Pa ono što je bilo previše od 1993. do 2019. sada više nije previše jer valjda su novi đaci, ovi koji postaju prvašići petnaest, dvadeset godina kasnije, vidno napredniji, njima učenje posebnosti srpskog jezika kroz ”Ježevu kućicu” ide posve glatko. Jer to je valjda to? ”Ježevom kućicom” uči se srpski jezik?
A možda se i Hrstiću čini da je 25 ili 30 godina nepostojanja ”Ježeve kućice” u osnovnoškolskoj lektiri dovoljno da se zaboravi i na osnovne poruke ovog djela, da se njegov smisao izvrne u alegoriju sa Staljinom i Titom, pa da nam možda prvašići s lakoćom, osim srpskog jezika, usvoje i ove dodatne predložene posebnosti?
Na stranu šala, treba reći i to da je ”Ježeva kućica”, usprkos glupoj zabrani, svih 20 godina živjela na drugačiji način – u lutkarskim i kazališnim predstavama i u domovima obitelji koje je nisu izbacile s kućnih polica. Uz Ježurku su odrasle generacije i generacije, a siguran sam da će tako biti i dalje.
Nemoguće je naći zamjenu tako toploj priči o poštenju, radinosti, skromnosti i ljubavi prema svom domu. Dakle, priču o svim vrijednostima koje nam itekako trebaju u današnjem društvu.
Hvala Knjazu jer nam je približio simpatičnog ježa i jer nas je kroz izlaganje Ivana Hrstića podsjetio da je ljudska ludost beskrajna.
Hrabrost Ježurke Ježića, ljubav i poštovanje koje on osjeća prema svom domu, teško da će ikada biti shvatljivi cijeloj šumi vukova, svinja i medvjeda koja nas okružuje i o kojoj svakodnevno čitamo. U ovoj zemlji vukovi svoje dostojanstvo i čast prodaju za malo janjetine, medvjedi za gnjile kruške, a svinje za pola ručka.
Tko zna, možda baš zbog svih tih silnih srpskih riječi ni Hrstić, ni Kujundžić, ni Žalac, ni Rimac… ni mnogi drugi, ”Ježevu kućicu” nisu htjeli čitati. I tako su propustili važnu poruku koja se i na hrvatskom i na srpskom isto piše i čita: ”Živite, čujem, od skitnje, pljačke i svršit ćete naopačke!”.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hoće li maneken biti kažnjen na izborima za mistera države
- Ne može se vezati jezik kako gazda kaže!
- Dani ponosa i pobjede
- Let u Liverpool
- Godina isporuke Plenkovićevih spina
- Naopake bajke europske desnice
- U zmajevu gnijezdu
- Kako je Rijeka od tranzitnog postala turistički grad
- Panonski gusar Viktor Orbán
- Sjećanje na Ivicu Račana – stimulans umjesto rekvijema