Nastavit ću tamo gdje je stao Jurica Pavičić u subotu u Jutarnjem listu. On kaže: ”Politički ideal jednog dijela domaće Crkve i dalje je fašizam bez logora, nipošto Hitlerov, bolje Francov, još bolje Salazarov. A zato što je tomu tako, oni prema Alojziju Stepincu ne mogu ni stvoriti razboriti odmak.
I to je problem. No to ni upola nije problem koliko je problem što se u Hrvatskoj o tome više ne može ni govoriti, jer se jedan nes(p)retni, politički kratkovidni i oskudno inteligentni čovjek, čovjek daleko ispod formata složene epohe u kojoj je živio, pretvara u nedodirljivi fetiš.”
A nastavit ću tako što ću se vratiti u dane beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Treba znati da je postupak kardinala Stepinca započet kao postupak ”o vrlinama”, a završen ”o mučeništvu”). Smatram da je postupak za beatifikaciju Alojzija Stepinca od strane Ivana Pavla II. nategnut iz političkih razloga. Crkva se nakon pada komunizma iskazivala i iskazuje kao pobjednica, a Stepinčeva beatifikacija je bila čin pokazivanja moći nad poraženom komunističkom, odnosno jugoslavenskom ideologijom.
Dame i gospodo, ljudi dobre volje, poštovane čitateljice i čitatelji, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri dijeli kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva
Stepinac mučenik? Teško.
U komunističkom proganjanju Alojzija Stepinca ima elemenata teške nepravde i samo idiot može govoriti da se suđenje Stepincu 1946. (uhićen je 18. rujna, a osuđen 11. listopada po svim točkama optužnice) može isključivo promatrati kao pravna stvar u pravnoj državi. Tko ne vidi elemente osvetništva režima (a režim je ubijao svećenike kao pseta), taj neka ide optičaru po nove naočale.
Tada, kada je Ivan Pavao II. beatificirao Stepinca, ja sam tumačio da je Crkva uzela u razmatranje život Stepinca od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do smrti u kućnom pritvoru u župnom dvoru rodne župe Krašić (10. veljače 1960.) ne da neutraliziram žestoke kritičare beatifikacije, već da istaknem činjenicu da Crkva ima ozbiljan problem s ratnim Stepincem.
Kolumnom naslovljenom ”Kardinalna greška”, a objavljenom 12. listopada 1998. u Novome listu, moj kolumnistički kolega Slobodan Šnajder je zaradio crkveni i politički veto da postane intendant riječkog HNK, ali je ispisao nekoliko, po meni, vrlo istinitih i točnih konstatacija koje valja ponoviti (ta je kolumna dala ime i knjizi sabranih tekstova Slobodana Šnajdera, tiskanoj u Rijeci 1999. u izdanju kuće Adamić, odnosno Novoga lista, kao prva iz biblioteke ”Veljko Vičević”; biblioteku je uređivao Branko Mijić, a ona nažalost nije bila nastavljena tekstovima sviju nas ”Vičevićevih kolumnista”).
Šnajder reagira na tvrdnju spikera (ili komentatora HTV-a) koji je, prenoseći misu u Mariji Bistrici, ushićeno ustvrdio da je Stepinac onaj crkvenjak ”koji se u cijeloj porobljenoj Europi najodlučnije suprotstavio Hitleru”. I naravno da je Šnajder bio u pravu. I sâm sam nedavno na ovome portalu napisao da ne mogu kleknuti kod Stepinčeva groba, ali bih to mogao učiniti, na primjer, na grobu blaženoga ”Lava od Münstera”, biskupa i kardinala Clemensa Augusta von Galena. Bio je domoljub kao i Stepinac, ali nacistima ni za milimetar nije popustio. Stepinac ustašama ne samo da je popuštao već im je povlađivao.
Smatram da je postupak za beatifikaciju Alozija Stepinca od strane Ivana Pavla II. nategnut iz političkih razloga. Crkva se nakon pada komunizma iskazivala i iskazuje kao pobjednica, a Stepinčeva beatifikacija je bila čin pokazivanja moći nad poraženom komunističkom, odnosno jugoslavenskom ideologijom
Ovdje samo iznosim sljedeće: prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001., poglavlje 37: ”Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578) sâm se Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, misle da ih je često opravdavao. Dapače, Stepinac je u pismima prihvaćao ustašku i rasističku terminologiju!
Elem, Šnajder je tada rekao evidentne stvari, kao što je evidentno da ministar Vulin nije pogriješio kada je Stepinca nazvao ”ustaškim vikarom”. Što je magnum crimem Slobodana Šnajdera? Rekao je nešto što je, ponavljam, potpuno evidentna činjenica – da je Alojzije Stepinac kolaborator s problemima savjesti.
Nije sporno da je Stepinac pomagao ljudima u nevolji, ali to spašavanje se mitologizira i preuveličava, dok pravi stupanj rizika kojem se time izvrgnuo nije nikada stvarno konstatiran. Odnosno ovako: Jad Vašem ne smatra Stepinca vrijednim titule ”Pravednika među narodima”.
Dakle, da, Stepinac je spašavao, ali, primijetio je Šnajder, ”ostaje valjda slobodno pitati koliko je sâm pridonio uspostavi jednoga stanja u kojem je spašavati ove ili one bilo uopće potrebno”.
Stepinac je beatificiran, a pomoć stiže od Kongregacije za kauze svetih koja je priznala jedno medicinsko čudo po zagovoru blaženog Alojzija, pa će kad-tad postavi svetim, između ostalog (u Hrvatskoj se mora reći, ponajprije) radi potrebe Katoličke crkve da ishodi ”bolju povijest”, oko čega pak bjesni rat među ”dobrim Hrvatima” (Josip Bozanić, Tomislav Karamarko, Ivan Miklenić, Juraj Batelja, Ruža Tomašić, i tako dalje i tako slično) i ne tako dobrim, dapače ”lošim Hrvatima” (Židovi Slavko i Ivo Goldstein, Srbin Milorad Pupovac, Argentinac Drago Pilsel, Bosanac Miljenko Jergović, Slovenka Vesna Teršelič… popis odličnika je jako dug i širok, pa se ovdje zaustavljam).
U tom ratu naizgled pobjeđuju oni koji galame više, pa i mise koriste za svoje verbalne akrobacije, mada ja kao vjernik vjerujem isto što i Šnajder koji nije vjernik kada kaže: ”da u toj igri, kao i uvijek, gubi čovjek, a s njim, u krajnjoj liniji, i Bog, u što ja ne sumnjam”, budući da je Bog postao jedan od nas.
I eto, stvari stoje tako da ako ne misliš mentalitetom ”dobrih Hrvata”, šalju ti prijetnje smrću ili te u novinama proglašavaju agentom KOS-a i glavnim logističarem srbijanske vlade, pa ću si ipak uzeti pravo da ponovim Šnajderovu konstataciju da ima i nas Hrvata koji mislimo da je Alojzije Stepinac pomogao uspostavi najmračnije državne tvorevine ikad nastale na ovom tlu, da se sasvim nedovoljno usprotivio zlodjelima te iste državne vlasti, te da se ne može niti smije nametnuti (Bozanićev) stav da bi baš on bio neka hrvatska vertikala u zlu vremenu.
Šnajder reagira na tvrdnju spikera (ili komentatora HTV-a) koji je, prenoseći misu u Mariji Bistrici, ushićeno ustvrdio da je Stepinac onaj crkvenjak ”koji se u cijeloj porobljenoj Europi najodlučnije suprotstavio Hitleru”. I naravno da je Šnajder bio u pravu. I sâm sam nedavno na ovome portalu napisao da ne mogu kleknuti kod Stepinčeva groba, ali bih to mogao učiniti, na primjer, na grobu blaženoga ”Lava od Münstera”, biskupa i kardinala Clemensa Augusta von Galena. On je o domoljub kao i Stepinac, ali nacistima ni za milimetar nije popustio. Stepinac ustašama ne samo da je popuštao već im je povlađivao
Pa makar ostao sam samcat u ovoj stvari (a neću; nismo svi Bozanićevi ministranti), Alojzije Stepinac, kažimo to najotvorenije što se može, većinu je tih zala odšutio da bi nešto jasnije progovorio tek 31. listopada 1943., kada je i zadnjoj budali u Zagrebu bilo jasno, nakon kapitulacije fašističke Italije, da je stvar sa ustašama i njemačkim patronima jedna propala avantura.
Šnajder je napisao ono što stoji i danas: da zasukani hrvatski nacionalisti i neofašisti s Kaptola 8 (adresa Glasa Koncila) i drugih enklava hrvatske uskogrudnosti svršavaju na spomen Stepinca jer je bio za državu, bez obzira na to kakva ona bila.
I u tome je poanta hrvatskog sljepila koje se širi s Kaptola 31 (adresa kardinala Josipa Bozanića): da niti Bozanić niti siroti urednik Miklenić, a kamoli ekstremni desničari, elem to nije shvaćao ni Stepinac, ne vide da je način na koji je NDH nastala odredio njezinu ubilačku praksu. U radnji kojom sam obranio magisterij znanosti napisao sam ono što je moja vjera građanina: ”Ne postoji ta država koja bi bila neko dobro per se, već je ona, država, tek prazan okvir koji se može popuniti svačime; mi želimo da se to popuni kvalitetom, vrlinama, a ne onime čime se punila pod Poglavnikovom vladavinom, čistim užasom”.
Dovde sam manje-više slijedio tijek misli uvaženog kolege Slobodana Šnajdera (koji bi, da je pameti, i dalje pisao kolumne, barem na Autografu) i to sam ispisao zbog povijesne istine, zbog sebe, ali i zbog budućnosti.
U toj budućnosti naš horizont smije biti samo ekumenski i mirotvorno definiran. Pa ja nemam poteškoća s time da slušam srbijanska protivljenja Stepincu. Imaju Srbi pravo na skepsu, pa i na pobunu!
Ja ću sada pružiti jednu optimističku panoramu koju prepoznajem u događajima o kojima se ne piše jer nema volje, nema slobodarskog duha, a nema ni spreme. Ja sam voljan, ja sam slobodan i ja sam educiran. Pa evo što ću istaknuti.
U Beogradu je po drugi puta ove godine boravio predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana kardinal Kurt Koch. Bio je u veljači, kada se u Patrijaršiji počelo diskutirati o ulozi Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, a onda je bio gost nadbiskupa beogradskog mons. Stanislava Hočevara i Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Na marginama se, naravno, razgovaralo i o Stepincu. Nikako slučajno, isti dan (28. svibnja) kada je papa Franjo primio u Vatikanu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović (te joj je rekao da ga u Zagrebu neće vidjeti ni ove ni iduće godine), u Beogradu su se sastali predsjednik Tomislav Nikolić i kardinal Koch.
Stvari stoje tako da ako ne misliš mentalitetom ”dobrih Hrvata”, šalju ti prijetnje smrću ili te u novinama proglašavaju agentom KOS-a i glavnim logističarem srbijanske vlade, pa ću si ipak uzeti pravo da ponovim Šnajderovu konstataciju da imade i nas Hrvata koji mislimo da je Alojzije Stepinac pomogao uspostavi najmračnije državne tvorevine ikad nastale na ovom tlu, da se sasvim nedovoljno usprotivio zlodjelima te iste državne vlasti, te da se ne može niti smije nametnuti (Bozanićev) stav da bi baš on bio neka hrvatska vertikala u zlu vremenu
Naime, u Vatikanu su shvatili da ne smiju popustiti pritiscima Zagreba da se Stepinca kanonizira pošto-poto, pa se cijeli proces stavio na čekanje. Recimo, tek će se 24. studenog ove godine u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije održati simpoziji o odnosima Stepinca i pravoslavaca, a s druge strane će se vidjeti kako će uznapredovati ekumenski dijalog kojim će pridonijeti zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije kojeg je SPC zadužila da time rukovodi.
Vrlo je važno znati da je Sabor Srpske pravoslavne crkve odlučio i to da se slavonski episkop Jovan imenuje za šefa posebnog komiteta koji će imati zadatak da prouči konc-logor u Jasenovcu, dok će banjolučki episkop Jefrem proučavati dio toga logora u Gradini, preko puta Jasenovca, u BiH. Bilo bi dobro da srpska strana odustane od mita o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu i da se prihvate provjerene brojke Muzeja u Jasenovcu. Nažalost, neki katolički talibani, čak i u katoličkom tjedniku kardinala Josipa Bozanića Glasu Koncila, u potpunosti dezavuiraju rad kustosa i povjesničara u Jasenovačkom memorijalnom centru.
Iako ne vidim da će u skoroj budućnosti članovi Hrvatske biskupske konferencije prihvatiti kritički pogled na Stepinca niti da će episkopi SPC odustati od kritike, bilo bi nužno da SPC konačno obistini u javnom dokumentu što točno zamjera Stepincu i Zagrebu, pa da vidimo na čemu smo.
Papa je jasno dao do znanja da želi dijalog, a hrvatskoj je Predsjednici rekao da neće doći u Hrvatsku u skoro vrijeme. Prije ćemo ga vidjeti u Beogradu nego u Zagrebu, ako ne ode u mirovinu sa 80 godina, što također najavljuje kao mogućnost. Mislim da su vatikanskoj diplomaciji važniji ekumenizam i odnosi sa Srbima i Rusima nego pogodovanje jastrebovima u Zagrebu. S druge strane, sačekajmo susret predsjednika Nikolića i pape Franje koji je iz tehničkih razloga (kvar zrakoplova) odgođen za rujan.
U ovim stvarima ne živim s dogmama. U pitanju Alojzija Stepinca se bavim isključivo dokumentima. Dokumenti ukazuju na to da je Stepinac izgubio kompas. Kao i neki hrvatski biskupi koji su sekundirali Franji Tuđmanu. To ja zovem ”domoljubna blokada duha”. Naime, toliko se želi država, toliko je taj cilj važan, da će se zažmiriti na očita kršenja ljudskih prava. Mi kršćani na to ipak nemamo pravo, država nije najsvetiji ideal. Tko poistovjećuje svoj moral s nacijom i državom, taj je po definiciji fašist.
Teško da ćemo vidjeti papu, koji god to bio, u Jasenovcu dokle god se u Gradini bude na službeni način ”lupalo” cifrom od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. Bit će to proces, ”sine ira et studio”, na temelju činjenica. I jako se veselim pomacima u ekumenskim odnosnima, odnosno žarko želim dočekati dan kada će jedan papa ući u hram svetoga Save u Beogradu. Do tada će Vatikan nastaviti ”hodati kao po jajima”.
U ovome je poanta hrvatskog sljepila koji se širi s Kaptola 31 (adresa kardinala Josipa Bozanića): da niti Bozanić niti siroti urednik Miklenić, a kamoli ekstremni desničari, elem to nije shvaćao ni Stepinac, ne vide da je način na koji je NDH nastala odredio njezinu ubilačku praksu. U radnji kojom sam obranio magisterij znanosti napisao sam ono što je moja vjera građanina: ”Ne postoji ta država koja bi bila neko dobro per se, već je ona, država, tek prazan okvir koji se može popuniti svačime; mi želimo da se to popuni kvalitetom, vrlinama, a ne onime čime se punilo pod Poglavnikovom vladavinom, čistim užasom”
Zašto? Jer će istinoljubiv čovjek znati da se čudo može pripisati i licemjeru, da blaženikom može postati i onaj koji je pravdao rasne zakone i lamentirao Paveliću i Artukoviću što se Židovi odvode u logore u plombiranim i krcatim vagonima za stoku umjesto, što, u kočijama?
Nekima se ova kolumna uopće neće svidjeti, ali mi nije zadatak da se svima dopadam. Meni je žao što ću nekima pokvariti raspoloženje i poremetiti idilu, ali to su ljudi, bojim se, koji za uzor imaju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, a istovremeno su ostali, iako tvrde da svjedoče istinu, bez traga i glasa kada smo, na primjer, sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu 1993., u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao u doba NDH.
To su ljudi, uostalom, koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika (”Red za zasluge – Velered sa zviezdom”) i to, navodno, kada je Stepinac bio jako bijesan na Pavelića i ustaše i, navedimo zbog preciznosti: ”što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH Narodne novine te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja.
To će biti onaj isti Bozanić koji ide u Jasenovac, ali ostaje na pola puta do Kamenoga cvijeta nesvjestan (?!) da su i Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. kleknuli u Auschwitzu!
To su ljudi koji ne vide ništa problematično u tomu da je za Stepinca, na primjer, Jasenovac tek ”sramotna ljaga na tijelu NDH”, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali to nadbiskup Stepinac ne vidi ni uoči proglašenja NDH, ni svršetkom rata, kada je svima bilo jasno što je bio ustaški režim ogrezao u zločinu.
Ako ti ljudi smatraju da je Stepinac uzor i mjera Hrvatima, ja kažem – meni nije!
Od koga, onda, očekivati nadu i volju za angažmanom u stvaranju bolje, humanije budućnosti? Svakako od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku.
I kada smo već kod tog pojma, dopustite da dovršim ovu kolumnu konstatacijom da naša ne odveć vesela stvarnost svjedoči da su grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” neosporne činjenice. One su, da parafraziram Slobodana Šnajdera, kardinalna greška.
Zato citiram dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku u Bonnu: ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički.” (Dio pisma tadašnjeg njemačkog kancelara svećeniku Bonhardu Custodisu, u Bonnu, 23. veljače 1946. Vidi u: Konrad Adenauer, ”Briefe: 1945.-1947.”, kompilacija Hansa Petera Mensinga, Rhönder Ausgabe, Siedler, Berlin, 1983., pismo 169, str. 172).
U pitanju Alojzija Stepinca se bavim isključivo dokumentima. Dokumenti ukazuju na to da je Stepinac izgubio kompas. Kao i neki hrvatski biskupi koji su sekundirali Franji Tuđmanu. To ja zovem ”domoljubna blokada duha”. Naime, toliko se želi država, toliko je taj cilj važan, da će se zažmiriti na očita kršenja ljudskih prava. Mi kršćani na to ipak nemamo pravo, država nije najsvetiji ideal. Tko poistovjetuje svoj moral s nacijom i državom, taj je po definiciji fašist
Dame i gospodo, ljudi dobre volje, poštovane čitateljice i čitatelji, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri dijeli kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva.
Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.
Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih kojima je, ponajviše, ovaj portal i posvećen.
Još tekstova ovog autora:
- Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto
- Smrt Varešanina Alojza Ćosića i pouka sa sarajevskoga groba
- Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (1)
- Zbližavam(o) ljude koji žele i znaju raditi za bolje društvo
- Jedan meni dosta važan tekst koji će mali broj ljudi čitati
- Oduprimo se kulturi ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba
- Nakon godinu dana učenja spremamo Ekumenu za veliki ispit
- NE ustašama! Imperativ je da budemo čestiti spram prošlosti
- Nemojmo biti ili postati zarobljenici straha
- Neka pati, koga smeta, Argentina je prvak svijeta
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.