Stjepan Bajić, pjesnik našeg doba

Stjepan Bajić, ”Revolucionar”, Pjesme, MH Karlovac, 2019.

Povjerenstvo u sastavu Neda Omrčen, Draženka Polović i Krešimir Bagić jednoglasno je odlučilo pjesničku nagradu Zdravko Pucak za 2019. dodijeliti Stjepanu Bajiću (r. 1995.) za rukopis zbirke “Revolucionar”.

Riječ je o hrabrom i rizičnom pjesničkom konceptu koji pažnju nastoji privući ambivalentnim uranjenjem u svakodnevicu i sitnom provokacijom a vlastiti proctor pisanja izgraditi gestualnim pozicioniranjem spram pjesničke tradicije. Iskustvena, jezična i estetička događajnost Bajićeve zbirke dobrim je dijelom sadržana u tekstovima koji ju uokviruju.

Zbirka se otvara naslovnom pjesmom “Revolucionar”, a ona pak počinje usklikom “Ma kakav revolucionar!”. Taj usklik, a pogotovo razgovorna niječna čestica “ma”, potkopavaju naslov pjesme i zbirke te upućuju čitatelja da riječ revolucionar ne označava (kao u rječnicima) nositelja korjenite društvene promjene negó upućuje na pojedinca koji se autoironično pozicionira spram svijeta koji ga okružuje.

Pjesnici ne mogu birati svoje vrijeme, ali vrijeme može izabrati svoje pjesnike. Tko zna, možda je Stjepan Bajić, unatoč opjevanoj diskvalifikaciji, pjesnik našeg doba

Bajić versificira storiju o studentu koji stanovitom “lovatoru” za uobičajenu proviziju od pet posto iznajmljuje studentski ugovor – student se faktično miri s takvim stanjem stvari, neaktivan
je i sarkastičan, sav njegov otpor svodi se na solilokvij u koji uključuje krstaricu Auroru, Sofokla i Zeusa te kojim aludira na praksu izbjegavanja poreza, odlaske mladih iz zemlje i sl.

Bajićev je paradoksalni revolucionar možda autentični junak našeg doba i našeg prostora – sve promatra, o svemu ima mišljenje, ali u malo čemu sudjeluje: distanciran je, ovlašno prelazi preko stvari i događaja i bez kompleksa ih prilagođava svome iskustvu i svjetonazoru.

Zbirka okončava trodijelnom pjesmom “Boksački rat s poezijom za prvaka u teškoj”. Tri su runde te nesvakidašnje borbe opisane u tri soneta – u njima se lirski subjekt, suvremeni kandidat za pjesnika, nadmeće s poezijom.

Tekst počinje samouvjerenim ritualnim hrabrenjem boksača-pjesnika koji poeziju naziva “ranom ljutom” i “kurvicom”, nastavlja se njegovim suočavanjem s lektirom, Ujevićem i Matošem, potajnim snovima o svome imenu u čitanci itd.

Poezija mu zadaje teške udarce, kandidat za pjesnika tetura suočen s njezinom razvedenom poviješću i nepoznatim predjelima, najprije ga od poraza spašava zvono za kraj runde da bi naposljetku bio diskvalificiran.

Stijepan Bajić
Foto: Ziher.hr

Dva spomenuta teksta otkrivaju da je Stjepan Bajić pjesnik koji od svakodnevnih prizora i događaja pravi poeziju, i to tako da ih uglavnom “prepisuje” razgovornim jezikom, te pjesnik koji se veoma često referira na literaturu provodeći pritom njezino “pripitomljavanje”, upravo desakralizaciju pjesničkoga govora.

U zbirci “Revolucionar” Bajić među ostalim piše o susjedima, vožnji biciklom, mobitelu, šetnji sa psom, božićnoj pšenici pokraj kontejnera, vježbanju u teretani, političkim događajima, dosadnom pjesniku, izdavaštvu, on prepričava razgovore i plete svoju iskustvenu mrežu proglašujući prijateljima poznate filmske junake, glumce, glazbenike, nogometaše itd.

Njegov je lirski subjekt samodopadan i narcisoidan – stalno govori ja, izmišlja si pseudonime, oblikuje nekakvu frajersku biografiju u kojoj važne uloge imaju ulica, razni popkulturni proizvodi i nekonvencionalni jezik.

Iako je elokventan, polemičan i ludičan, on je ponajprije flegmatičan i neambiciozan – o tome lijepo svjedoči pjesma “Sukobjekt” koja s jedne strane u naslovu združuje riječi subjekt, objekt i sukob a s druge portretira osobu koju ne zanima ni naprijed ni nazad, koja želi ostati na mjestu i tako potvrđivati svoju uronjenost u trenutak i slučaj.

Desakralizaciju pjesničkoga govora Stjepan Bajić provodi tako što demistificira kanonizirani lirski jezik svjesno ga pojednostavljujući i banalizirajući. On se doduše referira na brojne pjesnike i pisce (uz ostalo na Ujevića, Ferlinghettia, Rilkea, Tranströmera, Škurlu, Štegera, Pindara, Mandeljštama, Kiša, Prousta, Camusa i Kamova), ali ta su referiranja nerijetko karnevalesknog karaktera – izigravaju primarni potencijal prizvanoga teksta, banaliziraju misao, preosmišljavaju preuzetu formu iskorištavajući ju kao aluzivni diskurzivni obrazac koji se može prilagoditi suvremenom govorniku i njegovim specifičnim potrebama.

Bajićeva poetska filozofija je jednostavna – tražiti i nalaziti liriku na rubu razgovornoga jezika, svakodnevnog monologa ili dijaloga, banalnog iskaza. Kada se njegov subjekt posve uživi u ulogu pjesnika, on dijeli znakovite savjete mlađim kolegama

Ta je karnevalesknost najočitija u završnom ciklusu zbirke “Svi putevi vode u rimu” u kojemu nalazimo ludičke parafraze soneta pripisane subjektu koji progovara iz pozicije gastarbajtera.

Bajićeva poetska filozofija je jednostavna – tražiti i nalaziti liriku na rubu razgovornoga jezika, svakodnevnog monologa ili dijaloga, banalnog iskaza. Kada se njegov subjekt posve uživi u ulogu pjesnika, on dijeli znakovite savjete mlađim kolegama. Poručuje im među ostalim:

– Nakusaj se B vitamina/ dvije tablete ujutro dvi navečer/ čuda radi s koncentracijom
– Ne drogiraj se…
– Ne pij prije ili tijekom pisanja
– zašprehavaj ljude/ slušaj ih –/ jer govore ti/ tvoje nenapisane pjesme!
– Ironiziraj! Do mile volje lupetaj
– pusti mobitel/ da bira riječi umjesto tebe (Prank is not dead)

Pozicija tog pjesnika savjetodavca opet je proturječna: premda o poeziji govori kao o bilo kojoj drugoj djelatnosti ili diskurzu, želja da bude pjesnikom naprosto ga opsjeda.

Bajićev je paradoksalni revolucionar možda autentični junak našeg doba i našeg prostora – sve promatra, o svemu ima mišljenje, ali u malo čemu sudjeluje: distanciran je, ovlašno prelazi preko stvari i događaja i bez kompleksa ih prilagođava svome iskustvu i svjetonazoru

Spominjana rizičnost i hrabrost Bajićeva poetičkog koncepta krije se i u tom radikalnom ogoljavanju vlastitih percepcijskih, spoznajnih i retoričkih uporišta.

Svojedobno je postmodernistički mislilac Jean Baudrillard kazao da “utopija o izjednačavanju umjetnosti i života jest supstancijalno teroristička”, pričem je “terorističko krajnja točka u kojoj radikalnost umjetničke performancije ili ideje prelazi u same stvari, u automatsko pisanje stvarnosti prema načelu poetskoga prijenosa situacije”.

Možda bi se u zbirci Revolucionar Stjepana Bajića moglo naći nešto od tog bodrijarovskog artističkog terorizma.

Činjenica da njegov pjesnički koncept nije nužno posljedica osmišljene radikalnosti ne tiče se bitno njegovih mogućih učinaka. U podlozi artističkoga terorizma mogu biti plan, slučaj, nemoć ili gesta.

Pjesnici ne mogu birati svoje vrijeme, ali vrijeme može izabrati svoje pjesnike. Tko zna, možda je Stjepan Bajić, unatoč opjevanoj diskvalifikaciji, pjesnik našeg doba.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.