Što bi Zvonko Milčec rekao o ovoj poplavi kandidata?

Posljednja godina dana i pandemijsko vrijeme suspregnute društvenosti bilo je izazovno s više aspekata. Svatko se od nas, s tim izazovima nosio kako je znao, a ja mogu reći da sam izgradila čitav jedan svijet novih rituala i navika.

Gotovo se s nostalgijom sjećam onog kohezijskog momenta koji je bio posljedica prvog strogog ”zaključavanja” u ožujku prošle godine, kad su naši balkoni u susjedstvu oživjeli, ja sam iznosila čipkani stolnjak, stolicu, kavu, knjigu i tost ujutro na balkon, razgovarala sa susjedom Elkom koja je, isto uz kavu, radila online sa svog balkona. U približno isto vrijeme vješale smo robu samo kako bismo mogle razgovarati preko balkona.

Ostavljali smo jedni drugima kolače, friško pečeni kruh i palačinke na kvakama, zajednički naručivali dostavu s OPG-ova koja je dolazila kod susjede Lane u Martijanečku, a mi bismo preuzimali kad bismo mogli.

Kavu iz termosice pila sam sa svojim društvom sa pseće livade, dok su se naši psi igrali. Držeći razmak, srkali smo svoje kavice pripravljene kod kuće, smijali se, zafrkavali, prepričavali anegdote iz kvarta.

Onda nas je na livadi okupio potres. Prestrašene, ali opet s osjećajem da smo skupa, da se trebamo organizirati i pomoći onima u centru i Markuševcu.

Zvonko Milčec je duboko i strastveno volio Zagreb, no na njega se i ljutio, smetalo mu je osipanje kulture, zanemarivanje duha i života grada, malograđanština

Nikad nisam pogledala toliko dobrih virtualnih izložbi svjetskih muzeja, kazališnih komada i filmova kao u posljednjih godinu dana.

Nedostajala su mi najviše obiteljska okupljanja, večere s mojim prijateljima koje bih pripremala ili oni za mene, ili gableci u nekom od zagrebačkih bistroića.

Nedostajala su mi putovanja, pogotovo mi je nedostajala moja Francuska.

Kafići najmanje, jer smo kave i susrete iz kvartovskih kafića preselili na balkone, u park i na livadu. A i više sam tip od kavana, koje su, nažalost, u Zagrebu devastirane.

No, ipak, nedostajao je jedan mali kafe, Milčecov [email protected], susreti s ponekim zanesenjak fotografom iz moje foto grupe ”Zakaj volim Zagreb”, s umirovljenim bibliotekarom Jakovom koji ima doma sve Zvonkecove ukoričena feljtone, a unuci su mu ”Zvižduk s Bukovca” pročitali među prvim knjigama.

Nedostajali su mi i razgovori s njegovom kćeri Anom, duhovite pričice iz obiteljskog života.

Poput one, kako je Zvonko zimi volio nositi svoju pletenu kapu, s ušiljenim vrhom. Bila mu je najugodnija i najbolje grijala tjeme na kojem se u kasnim srednjim godinama, prosijeda kosa već prorijedila. Kćeri Ana i Maja zafrkavale su ga da izgleda kao vrtni patuljak, pa su mu za jedan rođendan kupile patuljka i rekle: ”Vidiš, to si ti s tvojom kapicom, i napokon bumo ti našle mjesto u vrtu”.

Naljutio se i rekao da na njegov rođendan z njega norca delaju, pa patuljak nije nikad završio u vrtu, nego je sada u Milčecovom Marsu, pored njegove pisaće mašine na kojoj su nastajale kolumne i feljtoni o Zagrebu.

U vrijeme poslije potresa i, sada, u ovo predizborno vrijeme kad je nenadana smrt dokinula Bandićevu vladavinu, za vrijeme koje je uspio uspješno narušiti urbanu cjelinu i duh Zagreba, ali je i razgolila potencijalne kandidate, otkrivajući ogromne šupljine u programima, nedostatke modernih vizija, kod nekih i nevoljkost razračunavanja s viškom zaposlenih u Holdingu i ostacima kumsko-nepotističkih sprega u zapošljavanju, intenzivno mi je nedostajao [email protected], razgovori s Anom, susreti sa zaljubljenicima u Zagreb.

Ponajviše, naše zajedničke diskusije, uz kavu ili domaći pelinkovac koji je Ana znala ponuditi, o tome kako bi Zvonko sad komentirao situaciju u Zagrebu, koga vjerojatno svojim perom ne bi štedio, što bi ga najviše smetalo, čemu bi se nadao.

Jer, Zvonko Milčec je duboko i strastveno volio Zagreb, no na njega se i ljutio, smetalo mu je osipanje kulture, zanemarivanje duha i života grada, malograđanština.

Posljednja godina dana i pandemijsko vrijeme suspregnute društvenosti bilo je izazovno s više aspekata. Svatko se od nas, s tim izazovima nosio kako je znao, a ja mogu reći da sam izgradila čitav jedan svijet novih rituala i navika

Koliko je volio i čuvao sve što je imalo veze sa Zagrebom, i njegovom kulturom, najbolje ilustrira priča o prvom knjiškom izdanju romana ”Zlatarovo zlato” iz 1872. godine, koje se sad nalazi u Kući Šenoa, kamo ga je na dar obitelji Reis prilikom otvorenja Kuće Šenoa, odnijela Milčecova kćer Ana.

Naime, jednog je poslijepodneva, obilazeći Zagreb u vrijeme odvoza glomaznog otpada, Zvonko spazio kako iz jedne hrpe otpada vire korice ovog prvog Šenoinog romana, i prvog hrvatskog povijesnog romana. S iznenađenjem je otkrio da se radi o prvom izdanju ovog romana iz 1872. godine, jer ”Zlatarovo zlato” je netom prije ovog izdanja, bilo u nastavcima objavljeno u Viencu.

Od toga dana, pa sve do njegove smrti, ta je knjiga bila na pisaćem stolu Zvonimira Milčeca, dok ju Ana nije darovala obitelji Reis, kao vrijedan eksponat za muzej, Kuću Šenoa.

Naime, Zvonimir Milčec godinama se borio i za postavljanje spomenika Šenoi u staroj Vlaškoj, i upravo je on zaslužan što se taj divan rad kiparice Marije Ujević Galetović danas nalazi na svima nam dragom mjestu, i dopunjava prekrasne vizure Donjega Grada.

Jednu je svoju stalnu kolumnu, uz Dan Grada, Zvonimir Milčec naslovio ”Pozdravljaju vas svi vaši bivši i sadašnji Šenoe”.

Kako rekoh, nisam tip od kafića. Od velikih terasa na koje usput svratiš, na kojima uvijek vlada žamor i kakofonija, glazba nije pozadinska kulisa, već se često nadvladava s ljudima za stolovima.

Ne promatraju mi se tuđe cipele i torbice, ne pije mi se kava tek toliko da je pijem u društvu i na terasi, makar žamor bio toliko glasan da mi treba napor da se koncentriran na novine koje na takvim mjestima obično pročitam, dok čekam sugovornika i društvo.

Više volim kavane, u kojima glazba nikad nije glasna, ako svira najčešće je to dobar jazz instrumental, klasika ili šansona, novine konobar donosi s drvenim stalkom, uz kavu se može naručiti i kolač, brioš, voćni kup. Posjetitelji za stolovima paze na frekvencije i uglavnom su stalni. Ono što se od razgovora čuje, rijetko kad je banalno.

Zato na Rabu kavu pijem u ”Biseru”, u staroj palači Dominis, najstarijoj rapskoj kavani, u kojoj je novine na stalku čitao moj deda i ja uz njega pila svoju bijelu kavu. U sezoni, više nalikuje kafiću po sastavu gostiju i atmosferi, no ipak, ostaje ona dodatna ponuda uz kavu, konobari s leptir mašnama i novine na stalku.

Osim izumirućih kavana u Hrvatskoj, volim i one male s pričom i svojom stalnom publikom. I zato mi je falio [email protected], Ana i svi ljudi koje tamo mogu sresti.

Čini mi se da u razgovorima s njima razgovaram i sa Zvonkom. Da promišljamo naš Zagreb.

Zvonimir Milčec godinama se borio i za postavljanje spomenika Šenoi u staroj Vlaškoj, i upravo je on zaslužan što se taj divan rad kiparice Marije Ujević Galetović danas nalazi na svima nam dragom mjestu, i dopunjava prekrasne vizure Donjega Grada

Zanima me, kako bi zvučao Milčecov ”Fakat” u vrijeme predizborne poplave kandidata, od kojih su neki alibi kandidati koji su trebali prikupiti one glasove koji neće otići Bandiću i oslabiti protukandidata u drugom krugu, isluženi političari/ke, koji protiv nikog nemaju niš i ne bi se šteli zamjerati, tako bar zvuče na TV-u, liberalni predstavnici koji su eto svoje upravljanje gradićem kraj Samobora temeljili na zagrebačkoj infrastrukturi, i koji bi se, doduše, obračunali s viškom u Holdingu, no isto tako bi grad prepustili nesmiljenoj gratifikaciji, a kultura i javno dobro su im zadnje rupe na svirali, pa onda predstavnik urbanog lijevo zelenog bloka, meni inače, iz Francuske vrlo drage političke opcije na lokalnoj razini, nonšalantno kaže da ne bi otpuštao nikog iz Bandićeve čete uhljeba ako nije prekršio zakon, spominje biciklističke staze, pohvalno, no ne spominje loša i zastarjela prometna rješenja, nedostatak prigradskih brzih vlakova, rampe kod Zapadnog kolodvora i u Kustošiji koje se još uvijek podižu ručno, komunalnu infrastrukturu…

Ima i bizarnih kandidata, tipa izvjesne agramerske stranke koja još uživa u germanizaciji jezika, no zato slabo poznaje hrvatske naglaske i pravogovor u javnom obraćanju.

Sve u svemu, mislim da bi Milčecov ”Fakat” itekako sve terakote razbojio, raščlanio i prikazao u pravom svjetlu.

Bliži se travanj, mjesec u kojem nas je Zvonimir Milčec napustio, preselivši se u vječnost. Uvijek u ovo vrijeme, malo i zbog proljeća, a ove godine, kao i prošle, i zbog pandemijskih uvjeta, postajem nostalgična za ”kavama s Milčecom”, obiteljskim pričama.

Fali mi [email protected] jer tamo se susreću posljednji sanjari ovoga grada. Imam osjećaj, da uz kavu, i domaći pelinkovac koji donese Ana, skupa sa Zvonkom prikupljamo, i borimo se, još uvijek za dušu svoga grada.

Možda je to samo romantična tlapnja nas nekolicine fantasta. No ako i jest, neka potraje, u ovim grubim i prečesto trivijalnim vremenima, u kojima se doista, imamo zašto brinuti i strepiti za Milčecov i naš Zagreb.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Jedino su istinska prijateljstva kadra uskrisiti naša bića
• Kako mi to živimo, jedemo, govorimo, susrećemo?
• Identiteti bez integriteta
• Do kad će trajati agonija Hrvatskih željeznica?
• Donji grad kao adresat prijezira
• Zagrebu treba sanacija, ali i ponovna imaginacija
• U potrazi za vlastitim Staklenim Gradom
• Lažne veličine i trovanje kulture
• Koliko nas još ima, koji promišljamo?
• Zagreb i njegova rijeka, uvijek blizu a ipak daleko

» Svi tekstovi ovog autora