Što Daša Drndić znači današnjoj Hrvatskoj?

U utorak (danas u 10 sati, op. Autografa) će se Hrvatska oprostiti od književnice Daše Drndić i to u Zagrebu, njenom rodnom gradu.

Prvo komemorativnim skupom u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, a onda i na Krematoriju (u 13:30 sati, op. Autografa). Urna će nakon toga put Rijeke (groblje Kozala, uži krug obitelji, op. Autografa), grada u kojem je Daša živjela posljednjih godina i koji nije štedjela u svojim knjigama, ali koji je ipak izabrala za svoje utočište.

Što Daša Drndić uopće znači današnjoj Hrvatskoj? Zbog čega je o njoj uopće napisano toliko pozitivnih tekstova u hrvatskom tisku nakon što je objavljeno da je izgubila neravnopravnu borbu sa zloćudnom bolešću?

Zašto su je sada, tek nakon smrti, nazvali jednom od najvažnijih, ako ne i najvažnijom i najboljom suvremenom hrvatskom književnicom?

Pa Daša Drndić nije članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, niti je dobila državnu nagradu za kulturu koja još uvijek nosi ime Vladimira Nazora, i to niti onu godišnju niti onu za cjelokupni doprinos hrvatskoj kulturi.

Nije Daša dobila niti nagradu Ksavera Šandora Gjalskog za najbolje prozno djelo.

Nije njeno ime niti na popisu najposuđivanijih a samim tim i najčitanijih hrvatskih književnika u hrvatskim knjižnicama, niti je Daša Drndić kanonski hrvatski lektirni pisac.

Koliko znam, nije dobila važna državna odlikovanja i nije bila članicom važnih kulturnih vijeća i tako ostvarila mogućnost arbitriranja i odlučivanja o sudbinskim pitanjima hrvatske kulturne politike.

Doduše, bila je jednom članica državnog povjerenstva za dodjelu nagrade za najbolju dramu, ali to i nije baš najbolje završilo. Kako to da je njenoj obitelji telegram sućuti poslala i predsjednica Republike, istaknuvši u lijepo sročenom tekstu da je i osobno upoznala književnicu, i zašto je tekst sućuti napisala i objavila i ministrica kulture?

Zašto je oveći i iznimno pozitivni nekrolog povodom smrti Daše Drndić objavio i londonski Guardian?

Zašto su se o njoj raspisale sve važnije regionalne novine?

Zbog čega baš o Daši svoja intimna sjećanja pišu brojni pisci?

Što Daša Drndić uopće znači današnjoj Hrvatskoj? Zbog čega je o njoj uopće napisano toliko pozitivnih tekstova u hrvatskom tisku nakon što je objavljeno da je izgubila neravnopravnu borbu sa zloćudnom bolešću?

Zašto su je sada, tek nakon smrti, nazvali jednom od najvažnijih, ako ne i najvažnijom i najboljom suvremenom hrvatskom književnicom?

Zašto je tek sada nazivaju hrabrom, odlučnom, britkom, maestralnom, osjećajnom…

Što su čekali dok je bila živa?

Zašto je tada nisu obasipali makar i s pedeset posto manje pažnje nego što će to učiniti sada kada je više nema među živima?

Zašto joj nisu osigurali unosne i prestižne nagrade kojih imamo podosta?

Zašto joj nisu dodijelili državne stimulacije koje je ionako zavrijedila?

Zašto joj nisu našli adekvatni posao kada ga je nasušno trebala?

Zašto joj nisu dali neki savjetnički posao za koji je itekako bila kvalificirana?

Ali, Daša je, kao i inače u životu, sve morala sama. I raditi štošta, i doktorirati u zrelim godinama života i otići u penziju kada je još itekako mogla raditi na Sveučilištu u Rijeci.

I boriti se sa svakidašnjim i nesvakidašnjim nedaćama pa i sa svojevrsnim teatrom apsurda koji je mogla razumjeti samo ona.

Zbog toga je i uostalom i stekla tako duboko poštovanje i tako veliki broj prijatelja, poznanika i štovatelja. Ljudi koji je nikada neće zaboraviti.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

 

Još tekstova ovog autora:

• Drago Pilsel piše brutalno jednostavno o teškom odnosu s ocem
• Vladimir Pavlinić: ”Živim u emigraciji. Opet kao neprijatelj”
• Mesić: Ako ti je otac bio ustaša, ne moraš biti i ti
• O ljudima koji, renovirajući stanove, renoviraju i svoje živote
• Bez kupovanja knjiga nema izdavaštva, literature ni jezika
• Hrabro žigosanje gospodara rata i ratnih profitera
• Lika s puno topline i zaigranosti, bez naknadne pameti i dociranja
• Roman koji se žestoko hvata ukoštac s hrvatskim nazadnjaštvom
• Černobilski užas nad užasima
• Iskrena autobiografija osjetljivih pitanja židovskog identiteta

» Svi tekstovi ovog autora