Damir Grubiša
Jedina politički i moralno-logična odluka koju je moglo donijeti Europsko vijeće na svom zasjedanju od 23. lipnja 2022. bila je da dodijeli Ukrajini status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Svima je jasno da je to politička, što znači oportunistička odluka, a ne odluka u skladu s načelima na kojima je Europska unija izgrađena.
Ona ima svoje moralno-političko opravdanje u činjenici što je Ukrajina žrtva ruske agresije i što na taj način Europska unija izražava svoju solidarnost s Ukrajinom u obrambenom ratu protiv stranog invazora.
Pritom je i Moldaviji dodijeljen status kandidata iz ”preventivnih razloga”, a Gruziji je potvrđena ”europska perspektiva”.
Sve je to u redu, samo što nije u redu što uz te odluke nije donesena još jedna odluka koja bi imala moralno-političko opravdanje, a to je da se takav isti status kandidata za članstvo dodijeli Bosni i Hercegovini, zemlji koja nije žrtva agresora, ali je žrtva unutarnjeg agresora – ujedinjenih nacionalizama njezinih političkih lidera.
Protiv dodjele statusa kandidata za članstvo Bosne i Hercegovine može se iznijeti opravdani argument da BiH nije provela ustavne reforme koje je od nje zatražila Europska unija, niti je donijela novi izborni zakon u skladu s presudom Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci.
S pravom se područje zapadnog Balkana može osjećati kao zapostavljeno, neželjeno pastorče u ovakvom europskom konkubinatu.
Nepravda nanesena Bosni i Hercegovini samo je signal da je Europska unija pristrana, iako je solidarnost s Ukrajinom opravdana.
No ovaj je prvi korak prema Ukrajini simboličan, i tek ćemo vidjeti hoće li Europska unija primijeniti svoje kriterije i principe.
Naime, 1993. je EU donijela oštre kriterije za prijem novih članova u redove Unije, poznate kao Kopenhaški kriteriji.
Ti kriteriji zahtijevaju: prvo, da zemlja-kandidat mora razviti stabilne institucije koje jamče stvarnu, efikasnu demokraciju, pravnu državu, puno poštovanje ljudskih prava, kao i uvažavanje prava i zaštitu manjina, bilo one nacionalne ili jezične.
Drugi kriterij je da zemlja-kandidat mora uspostaviti funkcionirajuću tržišnu ekonomiju, zajedno sa sposobnošću da se suoči s konkurencijom i tržišnim snagama unutar Unije.
Treći kriterij podrazumijeva sposobnost zemlje-kandidata da preuzme obveze koji proizlaze iz članstva, a posebno prihvaćanje ekonomskih i monetarnih ciljeva i politike EU-a.
Dvije godine iza toga na Madridskom summitu 1995. dodan je četvrti kriterij, a to je da zemlja-kandidat mora preustrojiti svoju javnu upravu tako da ona bude pristupačna i otvorena građanima bez ikakve diskriminacije.
Doduše, da su ti kriteriji bili primijenjeni i na postojeće članove Unije, neki od njih ne bi baš ispunili kriterije za članstvo…
Kao što su nakon ulaska u članstvo Unije neke novoprimljene zemlje napravile korak, dva natrag u razvoju demokracije i razvile instrumente onoga što danas nazivamo ”neliberalnom demokracijom”, koja je na djelu ne samo u Poljskoj i Mađarskoj, već i u nekim drugim zemljama bivše Istočne Europe, kao na primjer Bugarskoj, a koraci natrag mogu se uočiti i u baltičkim zemljama, i konačno, i u našoj vlastitoj zemlji.
Demokracija je vrlo krhka biljka, ona sliči travi pred britanskim parlamentom: treba posijati sjeme i onda pričekati tristo godina da trava izraste, kako glasi anegdota pripisana Winstonu Churchillu.
Predstavljajući zaključke Europske komisije, koja je Europskom vijeću predložila dodjelu statusa kandidata Ukrajini, predsjednica Komisije Ursula von der Leyen je istaknula zahtjeve, odnosno kritične točke koje će Ukrajina morati zadovoljiti da bi pregovori doista i počeli.
Riječ je o tome, prema izlaganju predsjednice Komisije, da Ukrajina mora izgraditi adekvatne strukture pravne države, mora svoje pravosuđe učiniti neovisnim, mora povesti borbu protiv endemske korupcije koja vlada zemljom i – naglasila je posebno – mora ukloniti vlast oligarha nad ekonomijom i nad društvom.
I to i jest gordijski čvor ukrajinskog društva. Sada se može i mora o tome otvoreno govoriti, kada je Ukrajina stekla status kandidata za članstvo.
Unatoč simpatijama i solidarnosti s Ukrajinom i njenim narodom, politički sustav Ukrajine, kao i u svim post-sovjetskim državama nalikuje ruskom političkom sustavu: vlast je u rukama oligarha, kao u Rusiji, i ta simbioza ekonomske moći i političke vlasti stvorila je ukrajinsku ”novu klasu”.
Andrew Wilson, jedan od ponajboljih poznavatelja ukrajinske politike i ekonomije, u knjizi ”Virtualna politika: lažiranje demokracije u post-sovjetskom svijetu”, u izdanju Yale University Press, ustanovio je da bogatstvo 50-orice najbogatijih ukrajinskih oligarha iznosi 85 posto ukrajinskog bruto-društvenog proizvoda.
U posebnom izvješću za Europsko vijeće za vanjske poslove, Wilson je 2016. pod znakovitim naslovom opisao situaciju u Ukrajini i vlast oligarha: ”Preživljavanje najbogatijih: kako oligarsi blokiraju reforme u Ukrajini”.
Američki poslovni magazin Forbes objavio je da stotinu najbogatijih poslovnih ljudi u Ukrajini kontrolira 44 i pol milijarde dolara imovine, što odgovara približno iznosu od 27 posto ukrajinskog BDP-a, a pad u odnosu na Wilsonove podatke dogodio se zahvaljujući ukrajinsko-ruskom ratu koji traje od 2014. godine.
Ukrajinski oligarsi s više od milijardu dolara imovine, dionica i drugog kapitala su, prema pisanju Forbesa i njegovoj procjeni u 2022. godini: Rinat Ahmetov, Viktor Pinčuk, Vadim Novinski, Kostjantin Živago, Henadij Boholjubov, Vlad Yatsenko i Igor Kolomojski.
Među oligarhe spada i bivši predsjednik Petro Porošenko koji je, prema nalazu Međunarodnog konzorcija istraživačkog novinarstva, za vrijeme predsjedničkog mandata zlouporabio svoju dužnost i kroz svoje off-shore kompanije stekao nelegalnu dobit.
Taj isti konzorcij neovisnih novinara je u svojim javno objelodanjenim ”Panamskim dokumentima” (Panama Papers) otkrio da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski sa svojim suradnikom Ivanom Bakanovim operirao mrežom off-shore kompanija u britanskim Djevičanskim otocima, Cipru i Belizeu.
Kada je izabran za predsjednika 2019. godine, Zelenski je prepustio kontrolni paket svojih dionica svom glavnom savjetniku Sergeju Šefiru, ali prema nalazima investigativnog tima Zelenskijeva obitelj i dalje prima novčane doznake iz tih kompanija.
Ti su nalazi objelodanjeni u listopadu 2021., tri mjeseca prije agresije Rusije na Ukrajinu. Von der Leyen nije, dakle, govorila u prazno o ”uklanjanju oligarha s vlasti”.
To i spada u onu ”europeizaciju” zemlje-kandidata, a prijem u članstvo Europske unije o kojoj govore eksperti procesa uvjetovanja, u prvom redu prihvaćanjem osnovnih vrijednosti europskog modela demokracije i uklanjanjem oligarha i njihove privilegirane pozicije u odnosu na vlast.
Stoga podrška Ukrajini mora biti ne samo u deklarativnoj europeizaciji, već u stvarnoj preobrazbi ukrajinskog društva u kojemu vladaju ogromne razlike između bogatih – obogaćenih tranzicijom – i običnih građana, koji i jesu najveće civilne žrtve ove bezdušne ruske agresije.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Karnevalski kič ocvale monarhije
- Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
- Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
- Korak pred nuklearnu katastrofu
- Ukrajina, godinu dana kasnije
- Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
- Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
- Kako da se odužimo Sloveniji?
- Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
- U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam