Iako je krizni susret na vrhu bio svojevrsna premijera, zajedničko ispitivanje savjesti, priznavanje djela i propusta, razmišljanje o odlučnom zaokretu i novoj praksi uslijedilo je razočaranje.
Na završetku vatikanske konferencije o seksualnom zlostavljanju Papa je u svojoj propovijedi temeljito razočarao: apelirao je na sve okupljene da pomognu ”oprati ljagu s lica Zemlje”. Još jedna oštra osuda zločina ”koji dolazi od zla, tj. od Sotone”. Ljudska slabost, patologija – to je Sotona zaključio je Papa.
S time u vezi papa Franjo je kao uzroke seksualnog zlostavljanja djece od strane klera ili biskupa, tj. uzroke pedofilije kod svećenika naveo ”zloporabu moći” te klerikalizam – uz dodatak da zlo nije rašireno samo kod osoba posvećenoga života, nego i u drugim sredinama: u obitelji, u školama, sportskim društvima. To nije utjeha. Ali je ipak naglasio da većina svećenika obavlja svoju službu besprijekorno i veoma odano svome poslanju.
Od ”lijekova” Papa preporuča čuvati se svih krajnosti: justicijanizma s jedne strane, ”samoobrane” s druge strane, tj. pretjeranog povjerenja u metode pravosuđa i neosjetljivost prema vlastitoj krivici
Od ”lijekova” Papa preporuča čuvati se svih krajnosti: justicijanizma s jedne strane, ”samoobrane” s druge strane, tj. pretjeranog povjerenja u metode pravosuđa i neosjetljivost prema vlastitoj krivici.
Crkva se neće više ustezati surađivati s pravosuđem, neće tolerirati zataškavanje, prešućivanje, negiranje, omalovažavanje. Papa naglašava da je zločin koji je počinio svećenik teži zato što takav svećenik iznevjerio ne samo žrtvu nego cjelokupnu Crkvu.
Papa je najavio Motu proprio s preporukama u osam točaka:
- Zaštita djece, vjerovati djetetu kad se tuži, dopustiti temeljito istraživanje.
- Nikakvo zataškavanje, smjesta prijaviti pravosuđu.
- ”Čišćenje” i prevencija i u smislu temeljitog preispitivanja edukacije svećenika.
- Pozor pri izboru svećeničkog pomlatka, praćenje za trajanja studija i edukacije, promicanje zdrave duhovnosti i jačanje snage za očuvanje celibata; isključiti sve koji pokazuju smanjene psihofizičke i moralne preduvjete, neuravnotežene osobe.
- Preispitati već postojeće programe koje su donijele biskupske konferencije, usklađivanje provedbenih uputa. Ni jedan jedini slučaj ne smije biti prikriven kao što se radilo u prošlosti. Pronalaziti učinkovitu prevenciju na svim razinama crkvenih aktivnosti.
- Žrtve zlostavljanja ne smiju biti prepuštene samima sebi; dužnost je Crkve pratiti ih, slušati i nastojati im pomoći u prevladavanju posljedica, ponuditi im svaku moguću i potrebnu pomoć.
- Mlade i djecu treba štititi i pratiti u korištenju digitalnih sredstava. Pravilno ophođenje s njima moraju naučiti i sjemeništarci i svećenici.
- Suzbijati ”seks-turizam”.
***
Papina propovijed s navedenim točkama razočarala je: obećanja su već poznata i bezbroj puta ponavljana, a provedba kaska u svim točkama.
Iako je krizni susret na vrhu bio svojevrsna premijera, zajedničko ispitivanje savjesti, priznavanje djela i propusta, razmišljanje o odlučnom zaokretu i novoj praksi uslijedilo je razočaranje
Papa se nije osvrtao na opomene i apele iz javnosti da analize uzroka ne smiju ostati na površini, nego da treba zagrepsti ispod nje: seksualna moralistika, obavezni celibat, isključenost žena od svih funkcija vezanih uz sakrament svećeničkog zaređenja kao odraz dvostrukog morala i ambivalentnog odnosa prema seksualnosti možda su i raspravljani, barem kao ”mogući razlozi”.
To bi, međutim, dovelo do toga da se na svećenika ne gleda (samo) kao u ”nadčovjeka”, nego kao na osobu koja je načelno sklona grijehu i potrebita pomoći.
Papa se uopće nije odrekao svoje sklonosti preuveličavanja svećenstva, iako je u diskusijama dotaknuta problematičnost toga stava.
Papa je propustio šansu uvjeriti svijet da je do temelja shvatio kako su teme koje se ”u svijetu diskutiraju kao pikanterije” ustvari bitni razlozi ”slabosti” svećenika. One nisu ”teme neprijatelja Crkve”, nego teme stručnih osoba upoznatih sa svim dubinama ljudske duše.
Kritičari diskusija na televizijskim ekranima danas završili bi – ma iz kojeg dijela svijeta dolazio prijenos – zaključkom da je Crkva još jednom pokazala kako se sve njezine – čak i dobronamjerne – spoznaje i zaključci spotiču o nespremnost i Pape i biskupa da svoju moć podvrgnu kontroli.
”Crkva nije demokracija” čuje se na takvu zamjerku. Nije, no to ne znači da joj ne treba nadzor i ograničenje moći. Ona će i dalje ostati institucija sui generis, samo možda nešto bolja i uvjerljivija kad se dobrovoljno izloži propitivanju, kritici i nadzoru.
Papina propovijed s navedenim točkama razočarala je: obećanja su već poznata i bezbroj puta ponavljana, a provedba kaska u svim točkama
Jedno je pitanje lebdjelo cijelo vrijeme unutar, ali i izvan crkvenog prostora: Zar možda nije zatajilo i svjetovno, državno pravosuđe? Zar njemu ne dolaze do ušiju glasine koje uznemiruju, pa i iziskuju neke mjere – uz sav obzir prema načelu da nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže?
Pravosuđe ima mogućnost, odnosno trebalo bi imati mogućnost stupiti u akciju – kad ga ne bi sputavao obzir prema kleru, prema Crkvi, prema ”glasu naroda” i zamjerci da se miješa u nedopušteno mu područje. Taj splet Crkve i države je svakako nezdrav i krivo shvaćen ”prijateljski” odnos. Ispravno bi ga trebalo imenovati ”ortačkom vezom”.
S tim u vezi je ostalo neriješeno, čak nije ni postavljeno pitanje što je s krivičnim djelima zlostavljanja djece koja su već pala u zastaru? Zar će njihove žrtve ostati bez ijedne satisfakcije kad svjetovno sudstvo ne može djelovati?
Žrtve su se pomirile s time – kako se moglo čuti od njih samih. No, ideje da bi to trebalo biti područje djelovanje Crkve, koja će uskočiti kad država nije u mogućnosti pomoći, mogle bi kreirati – gdje ga već nema – krivično djelo zataškavanja zločina.
Uglavnom: mamutska konferencija je propustila uvjeriti svijet u odlučnost Crkve da djeluje praktično.
Teško se oteti dojmu da se biskupi i kardinali – neki više neki manje – uspješno skrivaju iza dogmatike i kanonskog prava, iza maglovitih teza i neodređenih obećanja. Papa je doduše opetovano dokazivao da on žrtvama zloporabe djece vjeruje, omogućio im je da svoja iskustva iznesu velikoj Koncilskoj auli, pred okupljenim biskupima. Ali dojam gledatelja televizijskih prijenosa – a prijenosa, reportaža, intervjua uz rub konferencije bilo je napretek i na svim TV-postajama – je da biskupi ni nakon tri dana preispitivanja savjesti nisu ozbiljno shvatili obavezu ili da su se propustili temeljito osvijestiti i prosvijetliti.
Papa je propustio šansu uvjeriti svijet da je do temelja shvatio kako su teme koje se ”u svijetu diskutiraju kao pikanterije” ustvari bitni razlozi ”slabosti” svećenika. One nisu ”teme neprijatelja Crkve”, nego teme stručnih osoba upoznatih sa svim dubinama ljudske duše
Sad će nakon povratka u svoje biskupije i nadbiskupije orno uroniti u posao?
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije je gotovo tipičan primjer: vidljivo pod dojmom izravnih sučeljavanja sa žrtvama zloporabe i njihovim opisima događaja, a ipak – na neki način mu je laknulo što smatra da ”to u nas i nije toliki problem”. Ta ni izdaleka nije bilo tolikih i toliko drastičnih slučajeva.
I njegov (nad)biskupski brat iz Sarajeva je bio impresioniran svime što je čuo od ”priča iz davnine” i ”priča iz daljine”. Gotovo da čujem njih dvojicu kako nakon dolaska svojim kućama smiruju: ”S obzirom na situaciju u nas… polako!”
Sve reportaže, diskusije i sažeci rezultata konferencije završavaju parafrazirajući poslovicu ”Tresla se brda, rodio se miš”. ”Top” svakako nije – najbolje što se o konferenciji može reći je da su svi morali shvatiti da Papa više ne vjeruje da je seksualna zloporaba djece tek izmišljotina neprijatelja Crkve.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Neizrečeno i nedorečeno naslijeđe za novoga predsjednika
- Umjesto apela na askezu, angažman za bolji svijet
- Njemački katolici ne spremaju nikakvu šizmu
- Što veže katolike i Židove i zašto Crkva mora učiti od njih
- Sinoda o Amazoniji: još jedno poglavlje iznevjerenih nada?
- Nisu svi vjernici ”desničarske orijentacije”
- Zastarjeli diskurs Crkve i rodna perspektiva
- Pomiješane emocije nakon austrijskih parlamentarnih izbora
- Crkva zvana čežnja: nadbiskupe Devčiću, a da pozovemo Kineze?
- O ustaštvu je riječ: valja presjeći zlo u korijenima
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.