Što je to crkveno (ne)domoljublje (8)

Simbioza desnice i rimskog katolicizma

Danas se nastavlja usko vezivanje desnice s Rimskokatoličkom crkvom i obratno. Prema toj shemi pravi (h)rvat je rimokatolik, (dok su svi drugi sumnjivi: bilo ateisti, bilo članovi drugih crkava i religijskih pravaca).

Taj ”čistokrvni r’vat rimskokatolik” mora biti domoljub, a to znači izlaziti na ulice i trgove i ne poštivati pravni poredak te iste r’vatske i na štetu r’vatske, te redovito posjećivati zagrebačkog nadbiskupa koji je predsjednik najjače političke organizacije u zemlji: Rimskokatoličke crkve – on je nesmjenjiv, nema ograničenja trajanja mandata i uvjek je otorena srca za ”desni” dio hrvatske iako mu plaća ide i iz džepova ”lijevog” dijela hrvatske (pardon, oni kažu ”nagrada”).

Oni svi zajedno mole, tuču se u prsa junačka, plaču i pate protiv svih neprijatelja i neistomišljenika, oni brane zemlju – onu istu Lijepu našu koju su toliko pokrali i izvrgnuli ruglu upravo lideri iz desnog krila pa je to ravno pravom domaćem izdajništvu.

Sjetimo se govora o 200 bogatih obitelji, sjetimo se velikog domoljubnog generala Zagorca koji posjeduje pola ”Svemira”, sjetimo se velikog premijera i domoljuba Sanadera kojem je pola familije u popovima i časnim sestrama, da ne nabrajamo ostala ”prsa junačka” dugih prstiju, i tako dalje i tako bliže. Rekli bi neki: ko je jamio jamio je rodijače, a tko nije ni neće!

Najveća je sramota da sad na tim kriminalcima počiva ekonomski temelj ove pokradene i izdane zemlje. To se mažnjavanje i krađa događa uz slušanje radio propovijedi u kojima neki tuđ i dosadan kretenski glas naklapa kako su za današnje stanje u zemlji krivi komunisti i antifašisti, te laže izgladnjelim ljudima nazivajući ih braćom i sestrama

Najveća je sramota da sad na tim kriminalcima počiva ekonomski temelj ove pokradene i izdane zemlje. To se mažnjavanje i krađa događa uz slušanje radio propovijedi u kojima neki tuđ i dosadan kretenski glas naklapa kako su za današnje stanje u zemlji krivi komunisti i antifašisti, te laže izgladnjelim ljudima nazivajući ih braćom i sestrama.

U takvom užasu, križ koji je simbol žrtve i uzvišenosti isprostituirali su u simbol primitivizma, obeščastivši Gospodina Isusa.

To unakaženje križa Kristova vidimo i u križanju generala vojske tzv. Republike Srpske Zdravka Tolimira, (pomoćnika za obavještajno-sigurnosna pitanja ratnog zločinca Ratka Mladića, bivšeg zapovjednika vojske bosanskih Srba) koji se stalno križao dok je slušao presudu Haaškog suda na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida i drugih ratnih zločina počinjenih u Srebrenici i Žepi 1995. Godine (http://www.24sata.hr/svijet/tolimira-osudili-na-dozivotni-zatvor-zbog-srebrenice-i-zepe-413822 Pristupljeno 10. IV. 2015. ).

Križao se na zbog kajanja nego prikazujući se kao žrtva za pravoslavlje, kao mučenik za pravoslavlje, a što s pravoslavljem veze nema. Prema tome isti je to princip svuda bilo u religijskim, bilo u političkim konotacijama, odnosno političko-religijskim.

Veliki rimskokatolički svećenik i antifašista, mons. dr. Svetozar Rittig, koga se rimskokatolička crkva odrekla jer je bio antifašista, pa ga se trajno stidi, svojedobno je rekao:

”Prava će zadaća crkve biti, da uzme veliko rešeto i temeljito pročisti svećeničke redove od krvavih ustaša, jer to zahtjeva Božja pravda, crkveni kanon i cijeli narod” (Narodni list od 21. X. 1945.).

Obzirom da se nalazimo na području krčke biskupije, dobro je vidjeti kakav je bio stav krčkog biskupa Dr. Josipa Srebrnića u vrijeme Drugog svijetskog rata.

Na to pitanje najbolje odgovara ”Odgovor krčkom biskupu na njegovu osudu Narodno-oslobodilačkog pokreta” koju je biskupu Srebrniću poslao spomenuti svećenik mons. dr. Svetozar Ritig. Ritig u tom Odgovoru između ostalog piše:

”Nakon stravnoga krvavoga rata i grdnih zločina, što su ih prošlih godina počinili u našoj domovini Nijemci i njihovi razni sukrvnici, mi hrvatski svećenici stojeći u službi Narodno-oslobodilačkog pokreta, nismo mogli ni u snu pomisliti, da će se naći Crkveni Poglavari, te da će premučavši mukom njemačka, ustaška, i bjelogardijska grozomorstva, osuditi našu oslobodilačku borbu i ustanak!

Eto nije nas ni ova gorka čaša minula: krčki biskup Dr. Josip Srebrnić, svojom je okružnicom od 17. listopada 1944. god., prelomio štap nad narodno-oslobodilačkom borbom i nad nama svećenicima koji u ovoj sudbonosnoj uri stojimo uz svoj narod” (Mons. Dr. Svetozar RITIG: Odgovor Krčkom Biskupu na njegovu osudu Narodno-oslobodilačkog Pokreta, Okružni odbor JNOF-a Hrvatske, Zadar, Štamparija ”Vijesti”, 1945, str. 3.).

Postavlja se pitanje, zašto je biskup krčki Srebrnić napao NOB? Time je jačao okupatorsku silu jer slabljenjem NOB-a jačao je okupator.

U NOB-u su najvećim dijelom bili borci koji nisu bili članovi Komunističke partije, pa se njegova osuda ne može pozivati na to.  Da NOB kojim slučajem nije pobijedio što bi se dogodilo? Vratila bi se Kraljevina Jugoslavija a onda Hrvatske baš ne bi bilo.

Tako, ako je Tito za Srebrnića bio zlo, ipak je bio manje zlo od četnika, fašista i nacista, pa ga je već i s te strane trebao podržati.  A možda je pisao protiv NOB-a (kao i mnogi danas) jer je bio zavidan Titu i ljubomoran na njega.

U NOB-u su najvećim dijelom bili borci koji nisu bili članovi Komunističke partije, pa se njegova osuda ne može pozivati na to.  Da NOB kojim slučajem nije pobijedio što bi se dogodilo? Vratila bi se Kraljevina Jugoslavija a onda Hrvatske baš ne bi bilo

Tako se Srebrnić stavio na stranu suprotnu NOB-u, na stranu okupatora, i svojom Okružnicom dodatno radio na destabilizaciji i debalansu NOB-a unosivši pomutnju u najosjetljivijim trenucima borbe. Zato Ritig u svojem odgovoru biskupu krčkom Srebrniću nastavlja:

”Biskupove su oštre mjere unijele u duše tešku zabunu, a naš javni prosvjed nije dopro u sve krajeve naše Domovine. Našlo se svećenika i redovnika koji se odmetnuše od sv. Kristovog Evanđelja, bratstva i ljubavi među ljudima i narodima vođeni mržnjom uskočiše u tabor Nijemaca i ustaša, prigrabiše s njima oružje te se bore protiv naše Narodno-oslobodilačke vojske i tako postaše njihovi sukrivci u najvećim zločinima.

Može li biti teže zablude, veće nesreće za našu Crkvu, veće katastrofe za naš stalež? Mi svećenici u službi naroda slijedimo časne i slavne tradicije velikih crkvenih i narodnih biskupa i svećenika: Strossmayera, Račkoga, Pavlinovića, biskupa Ozegovića i Dobrile, Mahnića i Jeglića.

Mi smo ponosni što se nismo iznevjerili ni Crkvi ni svome narodu. Treba pristupiti Narodno-oslobodilačkom pokretu, učlanit se u narodnu jedinstvenu frontu, prednjačiti u obnovi opustošene i poharane rodne zemlje, plamtiti žrtvom za bolju i veliku budućnost svoga naroda.

Biskup Srebrnić optužuje da je Narodno-oslobodilački pokret počinio okrutna djela prema katoličkom svećenstvu, ali ni jedan od njih nije poginuo zato što je bio svećenik, nego zato što se s Nijemcima i ustašama urotio protiv vlastitog naroda. Naš narodni pokret nije započeo ovaj rat” (Usp. Ibid. str. 3.6.8.11.13 ).

(Nastavlja se).

Još tekstova ovog autora:

• Što je to crkveno (ne)domoljublje (9)
• Što je to crkveno (ne)domoljublje (7)
• Što je to crkveno (ne)domoljublje (6)
• Što je to crkveno (ne)domoljublje (5)
• Što je to crkveno (ne)domoljublje (4)
• Što je to crkveno (ne)domoljublje (3)
• Što je to crkveno (ne)domoljublje (2)
• Što je to crkveno (ne)domoljublje (1)

» Svi tekstovi ovog autora