Što kada krenu prozivati Janicu?

Zašto su joj to napravili? Što time žele postići? Pokazati koliko im je stalo do Janice ili koliko im je stalo do sporta?

Janica Kostelić, vrhunska sportašica, postat će pomoćnica ministra. Janica je, ali doslovno, iznimnim fizičkim naporima postala vrhunska skijašica i osvojila tri svjetska kupa i šest olimpijskih medalja.

Osvojila je toliko najboljih sportskih priznanja da ima pravo cijeli život očekivati samo aplauze gdje god da se pojavi. Janica je ona skijašica koja se spustila bez jednog štapa, bolno rukom dodirujući stazu, boreći se protiv vremena koje je dostizala. Bila je treća tog petog siječnja 2006. godine. Svatko tko ju je gledao morao joj je dati priznanje. Nakon što je 2001. godine u tri navrata operirala koljeno, u veljači sljedeće godine na Zimskim olimpijskim igrama osvojila je tri zlata i jedno srebro.

Janica je, jednostavno, super.

Naravno da je sve to platila velikom žrtvom u osobnom životu. Iako, to je vrlo uvjetna procjena.

No, njen je život svakako bio puno drukčiji nego što je bio život njenih prijateljica i njenog društva. Janica je svaki trenutak provodila na skijama, na snijegu, trenirajući u lošim uvjetima dok se nije dokazala kao sportašica koju će društvo podržavati, nakon što je osvajala pozicije na postoljima za prve skijaše.

Mogli su naći rješenje, a ona nije najbolji izbor. Jednostavno, biti vrhunska skijašica ne znači da je dovoljno za prosječnu državnu službenicu

Janica je, realno, teško i mogla steći prijatelje. Njen je život bio posvećen sportu koji je živjela, svakog trenutka. Možemo samo zamisliti koliko je truda morala uložiti u sve to, koliko je puta morala pobjeđivati sebe, kada je sumnjala, kada je bila bez snage, kada se smrzavala i gladovala, ali je morala nastaviti. I kada je, vjerojatno, odustajala pa se vraćala da bi bila još požrtvovnija.

To je sport. To je jednostavno ono što je tjera, što je nije napuštalo, čemu je sve morala podrediti. Jedna od stvari koje je morala žrtvovati bilo je i obrazovanje.

Učiti s rukavicama za skijanje na rukama nije jednostavno ni privlačno. Nema tu puno mjesta za odmor, za neozbiljnost, običnu ludost i nepodopštinu. Ona i njen brat na to nisu imali pravo, ako toga nisu bili svjesni u prvi tren, s vremenom je odluka bila jasna. Skijati. Obrazovanje će doći kasnije.

Sada će postati pomoćnica ministra za sport u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Njen će posao biti provjeravati koliko novca troše razni sportski savezi, primjerice Hrvatski olimpijski odbor. Oni raspolažu milijunima, a ona će morati brinuti o tome je li novac potrošen na najpametniji način.

Morat će brinuti o zakonima, o donošenju novih zakona, tekstovima prijedloga, svega što će ministar potpisivati s povjerenjem da su njegovi pomoćnici to dobro napravili. Pomoćnica ministra nadgledat će stvaranje strategije, njeno provođenje, ona će biti osoba koja će procjenjivati, preuzimati rizik za ono što će, u svojoj konačnici, biti zasluga ministra.

Zašto su joj to napravili? Što time žele postići? Pokazati koliko im je stalo do Janice ili koliko im je stalo do sporta?

Pomoćnica će davati upute načelnicima kako napraviti određeni dokument, ona će provjeravati je li predloženo rješenje najbolje, ona je glavni menadžer svega u Ministarstvu što je povezano sa sportom. Ona je glavni operativac, ključni menadžer. Svaka dopuna, promjena bilo kojeg propisa, bit će u njenoj nadležnosti i u njenoj odgovornosti.

Pomoćnica ministra osnivat će radne skupine, održavati sastanke s krovnim sportskim udrugama i savezima i procjenjivati što su joj rekli, koje su joj probleme sakrili i u što je sve uvaljuju. Janica je, naravno, naučena donositi odluke. Čak i brže nego što vrijeme protječe. No, to je u situacijama u kojima se nalazi na poznatom terenu, na stazi.

Ona je glavna menadžerica Ministarstva, ona je zadužena da mandat njenog ministra bude ocijenjen uspješnim.

I tu se sada nameće jedno banalno sportsko pitanje. Bi li Janica, da bira skijašicu koja joj je potrebna za nastup u ozbiljnoj utrci, izabrala nekoga tko formalno zna skijati ili bi uzela vještu i brzu sportašicu koju staze ne iznenađuju nego potiču?

Njoj će, kada je imenuju pomoćnicom ministra, biti kao da su je prebacili na nemoguću stazu, negdje gdje srce nije dovoljno za natjecanje, a kamoli za pobjedu.

Sada će postati pomoćnica ministra za sport u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Njen će posao biti provjeravati koliko novca troše razni sportski savezi, primjerice Hrvatski olimpijski odbor. Oni raspolažu milijunima, a ona će morati brinuti o tome je li novac potrošen na najpametniji način

Mogli su, jednostavno, drukčije. Mogli su joj ponuditi da bude neka ambasadorica sporta, osoba koja će promovirati i podržavati ono čime će se baviti Ministarstvo.

Mogli su naći rješenje, a ona nije najbolji izbor. Jednostavno, biti vrhunska skijašica ne znači da je dovoljno za prosječnu državnu službenicu.

A to su njoj napravili. I sportu. Nisu spojili najbolje. Nisu napravili uslugu nikome. Mogu se slikati i pokazivati na prijemima i svečanim otvaranjima, ali bit će loše kada sport počne prozivati najomiljeniju u Ministarstvu.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Kako pobijediti Zokija u drugom krugu
• Kako je Marko Skejo napravio budalu od MORH-a i Hrvatske
• Hrvatska, ona dobra zemlja koja puca na ljude
• Teško je biti HDZ-ovac s takvom kandidatkinjom za predsjednicu
• Kako je Hrvatska uspjela izgraditi sustav koji štiti samo sebe
• Ona je plakala u jastuk
• Kako Miroslav Škoro voli Hrvatsku srcem i čekićem
• Kakav predsjednik treba Hrvatima
• Istina koja nikome nije po volji
• Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke

» Svi tekstovi ovog autora