Što omogućuje fašizam?

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice).

Vjera je osobni odabir, ne toliko skup uvjerenja o Bogu, koliko povjerenje u Njega, u Njegovo milosrđe i raspoloživost za čovjeka.

Vjera je, dakle, iskustvo. I to iskustvo kakvo uključuje želju da mu svi ljudi bez razlike imaju pristupa, a da se nikome ne nameće, kakvo se kloni pretjeranosti nacionalizma, a uključuje domoljublje, nije ksenofobično, nego gostoljubivo, ne prihvaća fundamentalizam, a poštuje sve religije.

Vjera, budući nenasilna, transcendira nacionalizam, kao, na određen način, i religiju. Zapravo, svaki dualizam.

Tko smo zapravo? – temeljno je pitanje. Na čemu temeljimo naš višak vrijednosti u odnosu na druge? Na naciji, religiji, moralnoj ispravnosti, zdravlju, našim zaslugama?

Dok sve to ”imamo”, borit ćemo se i da zadržimo i strahovati da ne izgubimo, a dok jesmo slobodno ono što jesmo, dijelit ćemo obilje svojega bivanja svima bez razlike. Čak i kada nam ostane samo naša različitost.

To da smo kršćani, Židovi ili muslimani, malo znači ako se u svakodnevnom životu zlo očitujemo bilo prema sličnima ili prema različitima. Međutim, ne nalazeći mir, jedinstvo i pripadnost u sebi, svi mi – kršćani, muslimani, Židovi, Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Bosanci, Izraelci, Arapi, Amerikanci, agnostici, ateisti, konzervativni, liberalni, lijevi, desni – skloni smo traženjem uzroka i posljedica u svojim teoretskim identitetima, zapostavljajući praktične identitete u nama samima

To da smo kršćani, židovi ili muslimani, malo znači ako se u svakodnevnom životu zlo očitujemo bilo prema sličnima ili prema različitima. Međutim, ne nalazeći mir, jedinstvo i pripadnost u sebi, svi mi – kršćani, muslimani, Židovi, Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Bosanci, Izraelci, Arapi, Amerikanci, agnostici, ateisti, konzervativni, liberalni, lijevi, desni – skloni smo traženjem uzroka i posljedica u svojim teoretskim identitetima, zapostavljajući praktične identitete u nama samima.

Svijet dijelimo na ”mi” i ”oni” samo kada ne prihvaćamo vlastiti nutarnji svijet u kojem prebiva mnoštvo glasova među kojima samo u tišini možemo razabrati onaj najdublji glas cjelovitosti. Cjelovitosti u kakvoj pripitomljujemo naše vlastite drugosti i u kakvoj otvorenima ostaju mogućnosti i nepredvidivosti života.

Čovjek nije tek stanovnik svojega sela, grada ili zemlje, nego je naseljenik planeta Zemlje, pa je ona njegov dom. Ovakva nam perspektiva omogućuje da se iz usmjerenosti na sebe, na svoju nacionalnost, religiju, spol, rasu, okrenemo univerzalnomu, da iz sebična bdijenja nad vlastitim identitetom pohrlimo onom zajedničkom – ljudskom.

Poistovjećivanje s identitetima zacijelo nas neće daleko odvesti. Vidimo to na djelu u našim društvima. Dok se skrivamo iza kakva identiteta – pogotovu ako polazimo od pretpostavke, štoviše uvjerenja da nam naš identitet, budući ”ispravan”, uvijek kada ga branimo, daje za pravo – sukobljuju se argumenti autoriteta, a subjekti ostaju netaknutima.

Prihvatiti dijalog s drugima znači prepoznati zajedništvo ljudske sudbine unutar zajedničke povijesti. Naša uvjerenja oblikuje povijesno iskustvo. Budući da smo dionici različitih iskustava, ne dajmo da nas to ograničava, nego nek nas učini osjetljivijima za ono što je više od iskustva, dublje od povijesne istine.

Naš osobni identitet može se izražavati i kroz nacionalni i religijski identitet, ali ih oba nadilazi umjesto njih uspostavljajući etički identitet i trajno otkrivajući onaj božanski.

Svi se mi manje-više bojimo stranaca dok su za nas stranci, a ne ljudi, osobe poput nas. Sve dok svijet dijelimo na ”nas” i ”njih”. No, ne zaboravimo: politika se prema svima nama ponaša kao prema strancima eda bi lakše mogla manipulirati našim strahovima. Ne bi valjalo nasjedati trgovcima strahom, pa bili oni i naši svećenici, imami ili rabini.

Nismo li svjedoci kamo nas manipulacija našim strahovima, i osobnim i kolektivnim, može odvesti? Pogotovu ukoliko je naš nacionalni identitet u sprezi s religijskim kakav potražuje pravo na nacionalni identitet, a zanemaruje dužnost ljubavi prema svakom čovjeku.

Uostalom, što je omogućilo Hitlera?

To pitanje bismo i danas očito mogli postaviti. I to ne samo kad je riječi o rastućim napetostima, sukobima, fundamentalizmima u kojima moćnici ovoga svijeta trajno pronalaze načina da, lukavošću ili silom, nametnu zahtjev za identifikacijom iza kojega se, dakako, skriva njihova vlastita volja za prisvajanjem isključivoga političkog i ekonomskog prava na raspolaganje dobrima te njihovo nadziranje.

Hitleri se skrivaju na mnogim razinama, bez obzira dopuštaju li i potiču ubijanje ljudi ili razaranje simboličkog i stvarnog potencijala ljudske slobode.

Uostalom, što je omogućilo Hitlera? To pitanje bismo i danas očito mogli postaviti. I to ne samo kad je riječi o rastućim napetostima, sukobima, fundamentalizmima u kojima moćnici ovoga svijeta trajno pronalaze načina da, lukavošću ili silom, nametnu zahtjev za identifikacijom iza kojega se, dakako, skriva njihova vlastita volja za prisvajanjem isključivoga političkog i ekonomskog prava na raspolaganje dobrima te njihovo nadziranje

Hitler nije anomalija, čudovište ili dijaboličko čudo, nego logička, koherentna i neizbježna posljedica povijesti Zapada.

Ono što je iskrivljeno, krivo u našem čitanju povijesnih događaja jest sama naša koncepcija povijesti na kojoj se ta čitanja temelje. Mi, naime, pamtimo povijesne događaje prema tragovima što ih ostavljaju moćni i jaki. Tu smo idolatriju moći naslijedili još od Rimljana. Hitler ju je naprosto samo znao iskoristiti i u nju upisati vlastito napredovanje prema vlasti.

Prvo što bi, dakle, trebalo radikalno mijenjati jest naša koncepcija povijesti.

Drugost nije svodiva tek na puku drugost druge osobe. Živimo i usred vlastite drugosti, suprotstavljenosti ega i sebstva, tijela i svijesti, svijesti i savjesti.

Ova suprotstavljenost nije tek prostor borbe, nego i plodno tlo integracije.

Cjelovitost se ozbiljuje dijalogom, praštanjem, pomnim slušanjem svake drugosti: i naše vlastite kao i drugosti drugog. Međusobnom prepoznavanju ime je gostoljubivost. ”Ja” svoje djelovanje usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, ”ja” se stavljam u položaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao drugog, baš kao što drugome i jesam – drugi.

Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života.

Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja, ne događaju se u području morala, nego u području etike dobra.

Ljubav prema nama samima prvo je pravo koje nam valja tražiti da bismo mogli voljeti drugoga. A svoje vlastito djelovanje možemo legitimirati ponajprije tako da mu dajemo za pravo u djelovanju drugoga.

Uvažavati druge znači poštivati njihovu sposobnost i slobodu odabira, inicijative, djelovanja, evolucije i promatranja koliko i vlastite.

Samo onaj tko prihvaća svoje vlastite drugosti, može prihvatiti i tuđe.

Hitleri se skrivaju na mnogim razinama, bez obzira dopuštaju li i potiču ubijanje ljudi ili razaranje simboličkog i stvarnog potencijala ljudske slobode

I razumjeti ih u ljubavi.

Tek se u ovoj međuovisnosti uvažavanja može govoriti i o pravednim institucijama kakve bi ponajprije trebale biti država i religija.

Moje najdublje ”ja” ne može biti obuhvaćeno nikakvim ”mi”. Čak i kada pripadam određenoj grupi po slučajnosti rođenja i odgoja ili po svjesnom odabiru, moje ”ja” više je od moje pripadnosti. Ono obuhvaća i moj vlastite i tuđe drugosti te se osjeća odgovornim za njih i brine za njih. Ne zbog njih.

Ukoliko tijelo ima potrebe što ih valja zadovoljiti radi preživljavanja, postoje i potrebe duše. A među prvim potrebama jest potreba pripadanja nekom kolektivitetu, što ga se ne smije identificirati s religijskim, nacionalnim i inim identitetom.

Pripadati kakvoj obitelji, zavičaju, vjerskoj zajednici, radnom kolektivu, klubu znači pripadati vlastitoj pred-povijesti te biti njezin nastavak i posrednik budućnosti.

Svako ljudsko biće ima potrebu za vlastitim korijenima u različitim društvenim sredinama od kojih prima građu za vlastit moralni, duhovan i intelektualan život. Tako shvaćena povijest nas konstituira, nadahnjuje i omogućuje nam živjeti kao odgovorne osobe, odnosno kao slobodna misleća bića.

No, ni od kakva kolektiva ne valja praviti idol jer ni jedan nije samom sebi svrha. Svaki kolektiv – društvo, religijska zajednica, nacija – koji se želi nametnuti kao svrha, ”ždere” ljudske duše. O tome nam svjedoči povijest. Ti su entiteti tek posrednici u službi ispunjenja ljudske sudbine kakvo transcendira svaki kolektivitet i svaku ”zemaljsku” zbilju.

Traženje nadnaravnoga, dakako, ne ide bez traženja pravednih odnosa u ovom svijetu kakvi se uspostavljaju vršeći temeljnu dužnost i usklađujući prava s ljudskim potrebama.

No, da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga.

Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje će pucati kad ljudi na vlasti ne poštuju svoje obveze, a obični građani više neće moći zadovoljiti svoje osnovne potrebe.

No, revolucija u kakvoj se ruše zgrade i napadaju ljudi, jalova je i jest će svoju djecu. Revolucija kakva nam treba jest revolucija kakva se događa ponajprije u nama samima. Ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti, jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe.

Revolucija kakva nam treba jest revolucija kakva se događa ponajprije u nama samima. Ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti, jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe

Stoga se pitati se: gdje smo mi, gdje sam ja? Koji je moj najvažniji identitet? Čega se doista bojim? I kako se nosim sa svojim strahovima? Jesam li voljan/voljna odreći se svojih identiteta, uključujući nacionalni i religijski, a onda i osobni, kako bi se onaj božanski očitovao kroz mene?

Ukoliko nam religija ne treba kao identifikacijska zastava kojom mašemo prikrivajući vlastitu nesigurnost u usidrenju u život, ukoliko razumijemo da su definicije vjere i kodificiranje ponašanja u skladu s njom samo jedan od jezika kojim nastojimo sebi tumačiti misterij života, ukoliko smo otvoreni mogućnostima svjetova kojima nas otvara povjerenje u ono što nas uče sveti tekstovi, mogućnostima koje trajno izmiču institucionalizaciji u guraju nas u zagrljaj misterija, tada ćemo, ne prestajući poštujući tradiciju, iskustva i jezik kojim se artikuliraju, malo mariti za sam jezik i isključivost institucija te se otvarati misteriju koji nas mijenja i preobražava.

Možda ovo zvuči kao filozofijska utopija, ali jedino utopija može uspostaviti ravnotežu s ideologijom, što nacionalizam, kao kulturološki, socijalni i politički konstrukt kolektivnoga identiteta, zapravo jest.

Uspostavljati ravnotežu ne znači li biti politički zrela osoba obdarena deliberativnom sposobnošću?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Papa Franjo nas poziva: ”Činimo sve dobro koje možemo!”
• Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
• S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
• Želim li da se svijet promijeni?
• Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
• Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
• Susret s Irinom iz Mariupolja
• Bio nam dobar Prelazak!
• Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
• Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

» Svi tekstovi ovog autora