Što se zbilo 11. siječnja?

Ono bitno što se u Hrvatskoj dogodilo 11. siječnja 2015. nije ni minimalna pobjede Kolinde Grabar Kitarović i njezinih, niti isto takav poraz Ive Josipovića i njegovih. Ponajprije stoga što je razlika toliko mala da ostaje ”jedino”, veoma važan, krajnji ishod; a mogao je posve lako biti i obrnut – da je, npr., nevrijeme nad Zagrebom zakasnilo nekoliko sati, ili da su u Rijeci imali nekoga barem malo manje neprivlačnoga od Jovanovića.

 

Bitno je – i ostaje, čini se, zadugo ključnom političkom činjenicom – to što je politička zajednica podijeljena popola. Uz ostalo, pokazalo se da je na djelu i rat utvarama; podjednaki dijelovi biračkoga tijela vide posvuda ustašku, odnosno udbašku opasnost.

 

Ova podjela nije samo trajna nego i posve zaoštrena, jer ima i demografijske i ideologijske i regionalne i ideologijske značajke. Ovu su podjelu jasno pojmili u stožeru Kolinde Grabar-Kitarović, a podcijenili na drugoj strani.

Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari

 

Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari.

 

S druge strane, Josipović je pokazao da možda može biti predsjednik, ali nikako ne može biti kandidat svih državljana – Kolinda autoritativno smatra da je termin građanin za seljake pejorativne naravi, pa ga od sada valja izbjegavati. Uostalom, neprimjereno je pluralističkome modelu da baš aktualni predsjednik kao kandidat zastupa najradikalnije promjene – protiv ”elita”.

 

Grabar-Kitarović je, barem na jednome od promidžbenih katova, adresirala svoje prave birače, Josipović se svojem biračkome rezervoaru obraćao samo uz ostale.

 

Ostalo je dobro poznato i višestruko već spominjano – težnja povezivanja Josipovića s aktualnom krizom, te s nesposobnom i omraženom Vladom uspjela je bolje no nakana da se Grabar-Kitarović poveže sa Sanaderovim korumpiranim timom.

 

Po potrebi su korišteni i feministički argumenti u obranu kandidatkinje stranaka koja feminizam preziru, čak je i kardinal Bozanić, takorekuć diskretno, po prvi puta u crkvenoj povijesti rabio dvojnu oznaku predsjednik/predsjednica).

Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome

 

Povezivanje Josipovića s udbaškom prošlošću ranijih generacija nije pak naišlo na odgovarajuće reakcije. I to je doista začuđujuće – kandidat koji je prokazivan kao eksponent ”komunističkih koljača” i ”bešćutne Vlade” zamalo je pobijedio; kandidatkinja koja je prokazivana kao ne baš iskrena činovnica inozemne vojne organizacije i, štoviše, članica Trilaterale, kao predstavnica prvostupanjski osuđene političke organizacije – za malo je pobijedila.

 

Najvjerojatnije stoga što kampanja nije imala efekta, što je, u cjelini, bila ”slika bez tona”, ne računajući efekte koje je – ni kriv niti dužan – polučio Ivan Sinčić u prvome krugu.

 

Pobijedila je stega; legendarno ”zna se” ovoga je puta funkcioniralo na obje strane, osim, dakako, za ubacivače ”nevažećih listića” s kojima DIP već godinama ne zna što bi činio, pa ih u svakome krugu drukčije interpretira. Ti su listići odlučujuće utjecali na rezultat, ali ne i na legitimnost izbora, jer je Grabar-Kitarović naprosto dobila više glasova, ili, pravnički, zato što eksplicitna odredba Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske vrijedi više od ustavne implikacije.

 

Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome.

 

No, bitno ostaje – razlike su, očito, mikroskopske, a jaz među polovinama, izgleda, veoma dubok. To ostaje vjerojatno i dulje od trijumfalizma, odnosno lizanja rana, pa i dulje o mandata koji će tek započeti.

 

(Prenosimo s portala Novoga lista).