Što sve dovodi u pitanje Plenkovićevu Vladu?

Imate problem sa shvaćanjem ozbiljnosti situacije u kojoj se Hrvatska nalazi – s tom je optužbom Andrej Plenković u Saboru napao opoziciju, tvrdeći da se u povodu krize u Agrokoru i spirale nevolja koja se tim slijedom otvara za cijelu državu, ponašaju nezrelo i neodgovorno.

Istina, SDP se opet pokazao kaotičnim. Bez jasne ideje, tek da se bude kontra HDZ-a. Ali, mnogo je opasnije da ni premijer, čini se, nije svjestan ozbiljnosti situacije.

Osim što je skinuo rukavice, pa više nije uštirkan i fin, nego po parlamentu šamara političke rivale, sve češće na neprimjeren način ventilirajući vlastitu nervozu.

U svemu ostalom, kao i dosad, laganica. Kao da je politika cvjetna bašta. Kuća gori, a Plenković se komotno šeta od Bruxellesa do Mostara…

Zakasnio je s reakcijom. Podcijenio ozbiljnost situacije. Skrojio zakon čije je posljedice teško predvidjeti. Morao je doći savjetnik izvana da Hrvatskoj skreše istinu u lice i objavi da je car gol. Da za kompaniju, koja je trebala funkcionirati kao okosnica ekonomskog prosperiteta Hrvatske, nema nikakvih garancija. Potemkinova sela Ivice Todorića

U nepunih pola godine, koliko je na čelu hrvatske Vlade, situacija se za njega dramatično pogoršala. Na izborima osvaja uvjerljivu pobjedu te potom formira prilično stabilnu vlast, ostavljajući opoziciju u konopcima, iz kojih se sve do danas još nije izvukla. Prije njegova dolaska započet gospodarski rast osigurava mu prilično komotnu situaciju.

Sve to stoji i danas. Plenković je osobno vrlo popularan, njegova stranka i dalje ima visok rejting, nigdje na vidiku pravih rivala… Ali, premijer danas šeta minskim poljem. Pod njegovim se nogama posve neočekivano otvorilo nekoliko vrlo neugodnih, ponekad i dramatičnih problema, s mogućim razarajućim učincima.

Lako je ironijom napasti dosadno pretencioznog SDP-ova Marasa, što može djelovati čak i efektno, ali uspješnost, možda i opstanak Plenkovićeve vlade ovisi prije svega o tome hoće li uspjeti razmontirati pet krupnih nagaznih mina na koje je netom naletjela.

Prvo, Andrej Plenković imao je nesreću da mu u lice eksplodira problem Agrokora koji se godinama, točnije desetljećima taložio. Sve su prethodne vlasti, još od Franje Tuđmana, HDZ-ove kao i SDP-ove, u njegovu stvaranju sudjelovale, njemu je ni krivom ni dužnom zapalo da ga mora rješavati.

Zakasnio je s reakcijom. Podcijenio ozbiljnost situacije. Skrojio zakon čije je posljedice teško predvidjeti. Morao je doći savjetnik izvana da Hrvatskoj skreše istinu u lice i objavi da je car gol. Da za kompaniju, koja je trebala funkcionirati kao okosnica ekonomskog prosperiteta Hrvatske, nema nikakvih garancija. Potemkinova sela Ivice Todorića.

Kako stvari sada stoje, posve je neizvjesno kakve će biti reperkusije Agrokorova sloma. Po vlasnika, kompaniju, njezine zaposlenike i vjerovnike te cijelu državu.

Situaciju komplicira činjenica da nije riječ tek o ekonomskom kolapsu jedne firme. Slučaj je otkrio entropiju cijelog sustava, ne samo ekonomskog. Divlju umreženost svijeta politike i svijeta biznisa, nefunkcioniranje regulatornih i nadzornih institucija, postojanje paralelnog financijskog krvotoka…

Svi su sve znali – tvrde sada iz Hrvatske narodne banke. I, svi su složno šutjeli, neki i aktivno sudjelovali. Cijeli bi se taj mehanizam morao razmontirati. Nije dovoljno restrukturirati samo Agrokor.

U nepunih pola godine, koliko je na čelu hrvatske Vlade, situacija se za njega dramatično pogoršala. Na izborima osvaja uvjerljivu pobjedu te potom formira prilično stabilnu vlast, ostavljajući opoziciju u konopcima, iz kojih se sve do danas još nije izvukla. Prije njegova dolaska započet gospodarski rast osigurava mu prilično komotnu situaciju

U isti fenomen ispadanja kostura iz ormara svakako ide i propast hrvatske arbitraže s MOL-om, nakon koje je Plenković, u to vrijeme još posve zelen na funkciji premijera, požurio s objavom da će Inu vratiti u hrvatske ruke.

Šanse da se to zaista i dogodi, sve su tanje. Ne samo da se Ina ne vraća u hrvatsko vlasništvo, nego je u međuvremenu sa slomom Agrokora vrlo realnom postala opasnost da će još neki važni hrvatski resursi otići u tuđe, ovoga puta ruske ruke.

Premijer može bjesnjeti kad ga upozoravaju da nije bilo uputno šetati po Ukrajini dok mu ruske banke plešu pod prozorima. Ali, umjesto uvrijeđenosti, hrvatskoj javnosti mora pokazati kako se s nastalim problemima, koji prijete ekonomskim urušavanjem cijele države, kani nositi.

Drugi problem s kojim se premijer Plenković posve neočekivano mora suočiti teške su kritike zbog pogoršavanja ljudskih prava, koje dolaze s brojnih međunarodnih adresa. Tako Amnesty International upozorava na diskriminaciju manjina, govor mržnje, nacionalističku halabuku, ustaške zdrugove koji defiliraju centrom Zagreba… Američki State Department vrlo slično.

Za Vladu je posebno neugodno da su židovske organizacije odlučile da će i ove godine, zbog ploče s ustaškim pozdravom, bojkotirati službenu komemoraciju u Jasenovcu.

Naravno, veliki dio te bagaže svoje korijene vuče iz vremena Plenkovićeva prethodnika Tomislava Karamarka, kada su ekstremizmi doslovce cvjetali.

Aktualni šef HDZ-a ne proizvodi i ne raspaljuje takva raspoloženja, ali nema volje ili snage da se s njima obračuna. Izravno konfrontiranje s takvim aberacijama smatra, navodno, nepotrebnim gubljenjem energije.

Ali, u svijetu takvo ponašanje tumače kao znak slabosti. Plenković je svojim od oportunizma satkanim balansiranjem već uspio razočarati mnoge svoje inozemne prijatelje. U diplomatskim krugovima posebno kritički upozoravaju da hrvatski inoministar svoja osobna konzervativna uvjerenja danas plasira kao državnu politiku. Zbog čega veliku reputacijsku štetu trpe i premijer, i njegova Vlada, i cijela zemlja.

Svi su sve znali – tvrde sada iz Hrvatske narodne banke. I, svi su složno šutjeli, neki i aktivno sudjelovali. Cijeli bi se taj mehanizam morao razmontirati. Nije dovoljno restrukturirati samo Agrokor

Treća su nagazna mina pod Plenkovićevim nogama teški i kaotični odnosi s Mostom, koji se s približavanjem lokalnih izbora dodatno usložnjavaju. Premda prvi koalicijski partneri, HDZ i Most danas djeluju kao otvoreni rivali. Kraj razvaljenog SDP-a, navodne opozicije, premijer bi mogao mirno spavati, kad opoziciju, često vrlo nekorektnu i žestoku, ne bi imao u vlastitom kabinetu. Most se ponaša kao vlada u Vladi. Kao oporba Plenkovićevu HDZ-u.

Odnosi su im neusklađeni, čak i potpuno oprečni. Razumljivo, kad se tuku za isto biračko tijelo. U svibnju na izborima bit će jedni drugima izravni konkurenti i ljuti protivnici. Nemoguće je da to ne ostavi traga i na njihovim odnosima na nacionalnoj razini.

Teško je predvidjeti kako će nakon izbora zajedno funkcionirati. Ako Most prođe dobro, bit će još teži partner. Ako prođe loše, dodatno će zaoštriti svoj odnos prema HDZ-u. Čini se da nema načina na koji bi Plenković taj eksplozivni stroj mogao deaktivirati.

Četvrti su premijerov problem kontaminirani ministri. Prvo prepisivanjem kompromitirani Pavo Barišić, onda zbog uloge svog muža u Ini u potencijalnom sukobu interesa ulovljena Martina Dalić, ali najteže svojom karijerom u Agrokoru havarirani Zdravko Marić.

Kao ministar financija on svakako spada u bolji dio Vlade, ali ga veze s Todorićevim koncernom nepopravljivo diskreditiraju. Teško je vjerovati da kao utjecajni član uprave nije znao što se tamo događa.

Dodatno se dezavuirao nekim recentnim izjavama i potezima u korist bivšeg gazde. Sudjelovao je potkraj prošle godine u odluci Hrvatske banke za obnovu i razvoj da se Agrokoru za Božić puste stotine milijuna kredita, a nema tome ni mjesec dana kako je tvrdio da je s već opasno zaljuljanom firmom sve u redu.

Ako se pokažu točnima nagađanja, koja je ministrica Dalić pustila u javnost, o lažnim Agrokorovim mjenicama, onda Mariću ne može pomoći osobno izuzimanje iz odlučivanja u tom slučaju.

Ali, čak i bez toga, on više zapravo ne može funkcionirati kao ministar. A Hrvatska ne može imati ministra financija koji neće biti u punoj funkciji.

Situaciju komplicira činjenica da nije riječ tek o ekonomskom kolapsu jedne firme. Slučaj je otkrio entropiju cijelog sustava, ne samo ekonomskog. Divlju umreženost svijeta politike i svijeta biznisa, nefunkcioniranje regulatornih i nadzornih institucija, postojanje paralelnog financijskog krvotoka

Peti je Plenkovićev problem udar s desna na njega osobno, ali i cijeli HDZ. Udar koji je trenutno kao svoju zastavu istaknuo kandidaturu Brune Esih za zagrebačku gradonačelnicu, skrivajući da iza njezina svježeg lica marširaju mračni momci iz kruga politički propalog Tomislava Karamarka.

Bitka za Zagreb ujedno je bitka za HDZ. Tek poneki zajapureni medijski vitez, koji u punoj spremi, pod oružjem, istrčava na teren predstavljajući se kao spasitelj djeve Esih, otkriva o čemu se tu zapravo radi.

Legalno izabranog šefa HDZ-a prokazujući da je prevario birače, dok kao alternativu, navodno čistu i poštenu, divinizira ženu koja se hrvatskoj javnosti predstavila kao trbuhozborac notornog Zlatka Hasanbegovića.

Nevjerojatno je kako se u Hrvatskoj svaki antikomunizam u jednom trenutku pretvori u povlađivanje ustašluku. Ako na izborima u Zagrebu Esih po broju glasova nadmaši umjerenog doktora Dragu Prgometa, onda Plenković ima ozbiljan problem sa svojom desnicom i njezinim namjerama da mu otme stranku.

Ako rezultat bude suprotan, što je mnogo izglednije, onda će jastrebova jato zadugo ostati pokisla perja, a šef HDZ-a kao pobjednik izaći iz okršaja u kojem mu rade o glavi.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Sveta Martina Dalić s Kamenitih vrata
• Hrvatsko-srpski rat oko isprike koje nije bilo
• Slobodan Praljak svojom smrću nije poništio zločine
• Na djelu je svojevrsno zapišavanje Hrvatske ustašlukom
• Proslava pobjede čije je potencijale Hrvatska profućkala
• Idu parlamentarni izbori, sve ostalo bi bilo mrcvarenje
• Brunu Esih ne zanimaju izbore, nego torpediranje Plenkovića
• Tri razloga za Cvitanovu ostavku
• Slučaj Podravka: Plenković kao kum Cosa nostre
• Plenkovićev fijasko: vojska plus, moderna škola minus

» Svi tekstovi ovog autora