Što točno znači raskol Moskve i Carigrada?

Ukidanje ovlasti Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini teško je shvatljivo njezinim svećenicima i vjernicima s obzirom na činjenicu da su Rusi prihvatili kršćanstvo 988. godine, u vrijeme kneza Vladimira, vladara Kijevske Rusije, prve ruske države u čijem je nazivu i naziv njezine tadašnje prijestolnice, grada Kijeva.

Tako se priznanjem autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve međunarodnopravna činjenica postojanja samostalne ukrajinske države koristi za revidiranje tradicionalnih crkvenih odnosa.

Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve, održan 15. listopada u Minsku, donio je odluku o prekidu veza s Konstantinopolskim patrijarhatom, to jest s formalno najvišim autoritetom pravoslavnih crkava.

Razlog za tu odluku je priznanje autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve o kojem je izvijestio konstantinopolski patrijarh Bartolomej I.

Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve, održan 15. listopada u Minsku, donio je odluku o prekidu veza s Konstantinopolskim patrijarhatom, to jest s formalno najvišim autoritetom pravoslavnih crkava. Razlog za tu odluku je priznanje autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve o kojem je izvijestio konstantinopolski patrijarh Bartolomej I

Kako Ruskoj pravoslavnoj crkvi pripada približno 50 posto svih pravoslavnih vjernika, to je naizgled veliki udarac Konstantinopolskom patrijarhatu. No, zapravo radi se o još jednom događaju koji samo potvrđuje sve veći stupanj izoliranosti Ruske Federacije.

Osim gospodarskih sankcija koje, suprotno očekivanjima Kremlja, s vremenom postaju sve oštrije, Rusija je nakon aneksije Krima 2014. godine isključena iz elitnoga kluba G8, prestao je rad Vijeća za suradnju Rusija-NATO i suspendirano je pravo Ruske Federacije da sudjeluje u odlučivanju u okviru Vijeća Europe.

Kako je Ruska Federacija uzvratila uskratom izvršavanja financijskih obveza prema Vijeću Europe i bojkotom sudjelovanja u radu Parlamentarne skupštine, sve realnijom postaje mogućnost istupanja Ruske Federacije iz Vijeća Europe ili njezino isključenje iz te organizacije.

Odluka Svetog sinoda o prekidu veza s Konstantinopolskim patrijarhatom je, zapravo, odluka o istupanju iz zajednice pravoslavnih crkva u kojoj volja i riječ Ruske pravoslavne crkve više nisu presudni.

Odluka Konstantinopolskog patrijarhata o priznanju autokefalnosti buduće Ukrajinske pravoslavne crkve uslijedila je nakon što je patrijarh Bartolomej primio čelnike dviju postojećih ukrajinskih pravoslavnih crkava koje Ruska pravoslavna crkva smatra odmetničkima.

Patrijarha Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata Makarija kao i njegovog kolegu Filareta, patrijarha Autokefalne ukrajinske pravoslavne crkve, Ruska pravoslavna crkva je ekskomunicirala kao raskolnike. Patrijarh Bartolomej je ukinuo tu ekskomunikaciju.

Daljnja posljedica priznanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve je očekivano ujedinjenje svih triju pravoslavnih crkava koje djeluju u Ukrajini. Osim već spomenutih odmetničkih crkava tu je i Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata. Od 1658. godine moskovski patrijarh imenovao je mitropolita Ukrajinske pravoslavne crkve.

Konstantinopolski patrijarh Bartolomej svojom je nedavnom odlukom podčinjavanje Ukrajinske pravoslavne crkve Moskvi iz 17. stoljeća proglasio nezakonitom aneksijom. Tom njegovom odlukom izvan zakona se sada stavlja Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata, dakle ona koja je vjerna Ruskoj pravoslavnoj crkvi i čijeg mitropolita imenuje patrijarh Ruske pravoslavne crkve.

Kako Ruska pravoslavna crkva očekuje da će joj njezini svećenici i vjernici u Ukrajini ostati lojalni, ne začuđuje što je predsjednik odjela vanjskih crkvenih veza Ruske pravoslavne crkve mitropolit Ilarion izjavio da bi u Ukrajini moglo doći do krvoprolića.

”Ako Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Moskovskog patrijarhata proglase crkvom zemlje agresora, kako oni sad govore, ako joj uskrate zakonska prava, onda možemo očekivati baš svašta – da raskolnici preuzmu nadzor nad velikim manastirima kao što su Kijevsko-pečerski manastir i Počevski manastir. Tada će, naravno, pravoslavni vjernici braniti ta sveta mjesta i može nastati krvoproliće“, izjavio je Ilarion.

Iskazivanje straha da bi se to moglo dogoditi je istodobno i poziv vjernicima lojalnim Ruskoj pravoslavnoj crkvi da se upravo tako i ponašaju, odnosno da ne priznaju odluke patrijarha Bartolomeja i da im se suprotstave. Tako bi se u još zaoštrenijem obliku mogli obnoviti sukobi do kojih je došlo 2014. godine kada je Ruska pravoslavna crkva instrumentalizirala svoje svećenike i vjernike u Ukrajini za potrebe političkih ciljeva Kremlja.

Osim gospodarskih sankcija koje, suprotno očekivanjima Kremlja, s vremenom postaju sve oštrije, Rusija je nakon aneksije Krima 2014. godine isključena iz elitnoga kluba G8, prestao je rad Vijeća za suradnju Rusija-NATO i suspendirano je pravo Ruske Federacije da sudjeluje u odlučivanju u okviru Vijeća Europe

Najave mitropolita Ilariona već su se potvrdile. Mitropolit Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata Onofrije već je otkazao poslušnost konstantinopolskom patrijarhu Bartolomeju. Konstatirao je da ”Konstantinopol nema ni moralno ni kanonsko pravo miješati se u ukrajinske poslove“.

Ukidanje ovlasti Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini teško je shvatljivo njezinim svećenicima i vjernicima s obzirom na činjenicu da su Rusi prihvatili kršćanstvo 988. godine, u vrijeme kneza Vladimira, vladara Kijevske Rusije, prve ruske države u čijem je nazivu i naziv njezine tadašnje prijestolnice, grada Kijeva.

Tako se priznanjem autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve međunarodnopravna činjenica postojanja samostalne ukrajinske države koristi za revidiranje tradicionalnih crkvenih odnosa.

Ni izdaleka toliko otvoreno ratoboran kao njegov mitropolit Ilarion, patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril izjavio je da ne vjeruje da svjetovne sile mogu uništiti kanonsku pravoslavnu crkvu u Ukrajini. Potvrdu superiornosti crkvenih tradicija u odnosu na svjetovne trebalo je pružiti održavanje sinoda Ruske pravoslavne crkve u Minsku, glavnome gradu Bjelorusije.

Odluka da se u Minsku održi tako važan crkveni sabor vjerojatno je trebala poslužiti i kao opomena bjeloruskom predsjedniku Lukašenku da ni ne pomišlja na primjenu ukrajinskog crkvenog scenarija u svojoj zemlji.

Lukašenko je poruku shvatio. Na sastanku s moskovskim patrijarhom Kirilom rekao mu je da je bjeloruska nepokolebljiva državna pozicija da je raskol uvijek loš što pokazuju i aktualne opasne posljedice. ”Mi se stoga sa žaljenjem odnosimo prema onome što se danas događa s pravoslavljem“, izjavio je Lukašenko.

Da se burne promjene u odnosima između pravoslavnih crkava ne odvijaju neovisno o svjetovnim utjecajima, odnosno o utjecajima vlada zainteresiranih zemalja, potvrđuje i činjenica da najava skorog ujedinjenja triju pravoslavnih crkava koje djeluju u Ukrajinu u jednu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu nije došla ni od jednog crkvenog autoriteta. Prvi je takvu najavu izrekao predsjednik Ukrajine Petro Porošenko.

Glasnogovornik Kremlja Dimitrij Peskov izjavio je da će Rusija štititi interese pravoslavnih vjernika koji govore ruskim jezikom. Naglasio je da će se Rusija pritom koristiti isključivo političkim i diplomatskim sredstvima osim u slučaju da „ukrajinske vlasti ne uspiju zadržati situaciju u pravnom području i ako to poprimi ružne, nasilne oblike“.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je Ameriku da je politički djelovala na patrijarha Bartolomeja da prizna dvije ukrajinske raskolničke crkve. Tako su se oni koji neprestano optužuju druge da se miješaju u njihove unutrašnje poslove po tko zna koji put umiješali u ukrajinska crkvena i politička pitanja, naglasio je Lavrov.

Kao dokaz uplitanja sasvim svjetovnih sila u rješavanje unutarcrkvenih pitanja Ruska pravoslavna crkva navodi podatak da je elaborat kojim je patrijarh Bartolomej osporio pravo moskovskom patrijarhu da imenuje ukrajinskog mitropolita financirana Nacionalna banka Grčke.

Ukidanje ovlasti Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini teško je shvatljivo njezinim svećenicima i vjernicima s obzirom na činjenicu da su Rusi prihvatili kršćanstvo 988. godine, u vrijeme kneza Vladimira, vladara Kijevske Rusije, prve ruske države u čijem je nazivu i naziv njezine tadašnje prijestolnice, grada Kijeva

U tom dokumentu se tvrdi da je odlukom iz 1658. godine Moskovskom patrijarhatu samo privremeno dana nadležnost nad Ukrajinom. Sada se ta odluka ukida u korist trajnog rješenja kojim se uspostavlja autokefalna Ukrajinska pravoslavna crkva.

Kao rezultat teritorijalne ekspanzije Ruskoga carstva sredinom 17. stoljeća bilo je omogućeno da se jurisdikcija Ruske pravoslavne crkve proširi i na Ukrajinu. To se dogodilo deset godina nakon što su se europske zemlje Vestfalskim mirom iz 1648. godine dogovorile o podjeli utjecajnih sfera katoličanstva i protestantizma u skladu s načelom Čija zemlja, njegova religija.

Izgleda da se danas na istoku Europe događa nešto usporedivo s onim što je sudbinu europskog zapada odredilo 1648. godine. No, ne treba zaboraviti da je Vestfalski mir uspostavljen nakon tridesetogodišnjeg vjerskog rata.

S obzirom na to da neobjavljeni rat Rusije i Ukrajine već traje, bilo bi dobro da se crkveni i svjetovni vladari dviju zemalja što prije dogovore o podjeli utjecaja i imovine te tako pokažu da su barem nešto naučili temeljem davnog krvavog europskog iskustva.

(Prenosimo s portala Telegram).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• KGK i u sadašnjosti i u budućnosti vidi samo prošlost
• Što premijer nije rekao u svom godišnjem izviješću
• HDZ nema svog kandidata na predsjedničkim izborima
• Poremećena prošlost, sadašnjost i budućnost u politici HDZ-a
• O predsjedničkim kandidaturama
• Motivi živčanosti i agresije (ne samo kod premijera Plenkovića)
• ”Patrijarh Porošenko”: Crkva u predizbornoj kampanji
• Ortački kapitalizam i poslije Martine Dalić
• Koje bi zemlje opet prihvatile Deklaraciju o ljudskim pravima?
• KGK pokazuje da ju nije previše briga za stabilnost države

» Svi tekstovi ovog autora