Odmah nakon Interlibera (kada svi ispucaju svoje izdavačke metke, u zatišju, topom ću se oglasiti) – imam knjigu. Izdanje VBZ-a pod nazivom ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?”, a ovdje ću pokušati objasniti zašto sam odlučio sastaviti to djelo te zašto smatram da će ova knjiga biti hit.
Pitao sam se: koliko stvarno ima ljudi oko nas koji ne vjeruju u Boga, te zatim: u što onda vjeruju?
O tim pitanjima intenzivno razmišljam otkako sam pročitao knjigu pokojnih velikana duha i riječi, bibličara, rektora rimske Gregorijane i milanskog nadbiskupa, kardinala Carla M. Martinija i romanopisca, esejiste, filozofa i lingviste sa Sveučilišta u Boloniji Umberta Eca (”U što vjeruje tko ne vjeruje”, Izvori, Zagreb, 2001.).
Jürgen Moltmann mi je u jednom razgovoru rekao: ”Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi”. Mislim da to vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir
Knjiga Martinija i Eca je zamišljena kao rasprava, odnosno razmjena pisama i napeti je dokument jednog dijaloga kakav se rijetko vodi. Na primjer, pravo na prekid trudnoće, položaj žene u Katoličkoj crkvi i druga pitanja, koja se sva svode na pitanje svih pitanja, ono o Dobru i Zlu. Kako možemo odlučivati što je moralno ispravno u novom tisućljeću u kojem će ljudske moći prijeći granice danas još nezamislive. Može li nam u tome samo Bog pomoći ili postoji li, kako Umberto Eco u svome briljantnom odgovoru pokazuje, i za nevjernike mjerilo razlikovanja Dobra i Zla?
Razmjena pisama te dvojice autora, jednog katoličkog i drugog ateističkog, izazvala je najveću pozornost u Italiji. Ja sam doista bio pod jakim dojmom nakon čitanja pisama Martinija i Eca i želio sam napraviti nešto slično. Ali sam se ipak odlučio dati priliku poznatim hrvatskim ateistima i agnosticima da nam kažu svoje vlastito iskustvo bez mojih uredničkih intervencija.
Zašto? Zato jer sam se vrlo često, nažalost prečesto, susretao s prijateljima i poznanicima, ateistima i agnosticima, koji su se žalili da su zbog svog svjetonazora u Hrvatskoj smatrani građanima drugog reda te da njihov odabir vjerničkoj većini nije prihvatljiva stvar.
Želio sam, naime, jer sam vjernik i kršćanski teolog, pokazati puno poštovanje svojim prijateljima i sugrađanima nevjernicima i dati poticaj svima onima koji se tako osjećaju, a more ih je, da to stanje u Hrvatskoj prestane, to jest, da bude apsolutno slobodno prakticirati, bez negativnih posljedica, bilo kakav svjetonazor ako je u duhu Ustava.
Premda sam se u svom novinarskom radu često susretao s ljudima koji su govorili da ne treba baš previše držati do statistika, pogotovo u ovoj oblasti jer se mnogi još ne osjećaju udobno u samodeklariranju, ipak smatram da treba navesti podatke Državnog zavoda za statistiku od prosinca 2012. godine, naime rezultate popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj 2011. godine.
Ti rezultati odnose se, između ostalog, i na popis stanovništva po vjeri, odnosno svjetonazoru.
U Republici Hrvatskoj ukupno je tada živjelo 4,284.889 stanovnika, a pripadnicima Katoličke crkve izjasnila su se 3,697.143 građana, pravoslavcima 190.143, protestantima 14.653, muslimanima 62.977, židovima 536, ostalim kršćanima 12.961, te agnosticima i skepticima 32.518 osoba. Ateistima i onima koji nisu vjernici izjasnilo se njih 163.375, dok se 93.018 osoba nije izjasnilo, a za njih 12.460 je određenje nepoznato.
Nama akutno treba dijalog i zato sam priredio i uredio knjigu koja će, uvjeren sam, predstavljati među u našem društvu jer nakon nje više neće biti nepopularno ili nepoželjno izjasniti se kao agnostik ili ateist
Dakle, u odnosu na 2001. određene su se promjene dogodile u vjerskoj strukturi stanovništva. Katolička crkva izgubila je 200.000 vjernika. Prije deset godina bilo ih je 3,897.332, a 2011. godine 3,697.143.
Velik rast bilježe ateisti. Njih je otprilike 67 posto više nego na prošlom popisu. Tada se 98.376 ljudi izjasnilo kao nevjernici. Broj agnostika i neizjašnjenih je podjednak – s 132.532 pao je na 125.536 osoba.
Živi li u Hrvatskoj samo nešto manje od 5 posto ljudi koji ne vjeruju u Boga ili ih je u stvarnosti daleko više?
Neki će reći da to nije važno. Sve dok se nevjernici budu smatrali građanima drugog reda i sve dok bude građana koji smatraju da se ne poštuje ustavno načelo koje jamči jednakost svjetonazora, pitanje će biti važno.
Jedan dobar teolog, Jürgen Moltmann, mi je u razgovoru rekao: ”Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi“. Mislim da to vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir.
Moja velika zahvala, kao urednika ove knjige, ide svim tim meni dragim ljudima, izuzetno poznatim i utjecajnim osobama našega društva, koji su se odvažili hrabro svjedočiti o vlastitoj nevjeri, izložiti nam u što vjeruju kada već u Boga ne vjeruju i ohrabriti sve one koji se tim pitanjima muče ili smatraju da ih vjernička većina na bilo koji način ”muči” zbog toga što ne vjeruju u Boga.
To su:
Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Nikola Petković, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Zoran Pusić, Borivoj Radaković, Tanja Rudež, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić.
Odmah nakon Interlibera (kada svi ispucaju svoje izdavačke metke, u zatišju, topom ću se oglasiti) – imam knjigu. Izdanje VBZ-a pod nazivom ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?”, a ovdje ću pokušati objasniti zašto sam odlučio sastaviti to djelo te zašto smatram da će ova knjiga biti hit
Bilo je nužno da, slijedeći princip ravnopravnosti, nađem adekvatnu formulu za predstavljanje uglednika koji će nastupiti u knjizi, pa sam se odlučio da svjedočanstva poredam po abecednom redoslijedu prezimena autora/ica.
Žalim, dakako, što su me mnogi odbili jer im je, čini se, nedostajalo hrabrosti da budu dio ovakvog važnog društvenog eksperimenta.
Nama akutno treba dijalog i zato sam priredio i uredio knjigu za koju sam uvjeren da će predstavljati među u našem društvu jer nakon nje više neće biti nepopularno ili nepoželjno izjasniti se kao agnostik ili ateist.
Knjiga predstavlja jednogodišnji rad i moje nastojanje da uvažimo jedni druge. Bio bih presretan da dobijem komentare čitatelja: [email protected]
Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. Na kraju, još samo jedno: mojoj braći i sestrama nevjernicima – uz vas sam!
Još tekstova ovog autora:
- Međugorska Gospa je u karanteni: oprez među anđelima i svecima
- U strahu sam, pozivam vas na jedno suočavanje s nama samima
- Apel neodgovornim (nad)biskupima: Mobilizirajte Caritas!
- Stepinčev advokat Juraj Batelja: junak, superman i superstar
- Biskupi kasne s isprikom Srbima, Židovima, Romima, antifašistima…
- Kolinda, Bozanić i don Milo: braća po etnofiletizmu
- Nek’ se zna: Amfilohijevo sam kopile i Vučićeva sam kurva
- Sad je riješeno: Grlić Radman je Papi sve objasnio o Stepincu
- Postoje dvije kaste – stalež politike i stalež Crkve
- Dan vjerske slobode: ”slobodna crkva u slobodnoj državi”
Odgledao sam emisiju na Mreži tv, koja promovira vašu novu knjigu. Vidim jako dobru namjeru vas kao urednika a vjerujem (knjigu nisam pročitao) i autora koji su navedeni u knjizi. Nisam od onih koje je stah iznijeti svoje mišljenje ali izbjegavan se točno predstaviti u Hratskoj. Često je Ime diskreditracija u kombinaciji sa prezimenom, eliminacija. Ja sam na neki način dijete ateista, ali na poseban način. Moj pokojni otac je bi predodređen da postane islamski imam i završio je dvije godine Medrese u Sarajevu prije rata. Početkom rata otišao u partizane, promijenio svjetonazor, upoznao moju majku katolkinju, logorašicu, sestru palog prvoborca iz Kostrene i zasnovao obitelj u kojoj smo se pojavili moja sestra i ja. Nikada mi nije branjeno da idem u crkvu ili džamiju, ali me pokojna baka, tajno, kao bebu krstila, što sam saznao u Domovinskom ratu. Ja sam vjernik koji vjeruje da Boga nema i vjeru doživljavam kao filozofski izazov. Većina svećenika su problem za HR.
Da završim miso. Hrvatsko, radikalno svećenstvo je uzdrmalo temelje kršćanstva u Hrvatskoj jer slijepo juri ka ostvarenju vlasti što crkvi ne pripada.Svečenici su postali bahati,grabežljivi,samodopadni i vlastohlepni.Nekoliko izuzetaka koje vidimm u časnom biskupu Uzaniću,Komarici ne mogu ublažiti dojam pogubnosti po temelje kršćanstva,koji očito većini svećenika ne znači apsolutno ništa ili su ispod vrijednosti Mercedea ili kleti. Moje pisanje ima za cilj reći da vaša opservacija da su nevjernici u manjini ,pogrešna. Možemo ih svrstati u nekoliko kategorija ali zajedničko je to da Boga ne vide u svom intimnom životu,neki samo u javnom,što je grijeh osobito svećenika.Ali to je duga i druga tema. Moram se ispričati A,Stankoviću za kojeg sam sad saznao da je nevjernik kao i ja a ja sma mu čestitao blagdane ,ako slavi.Mislim ga bi bio veći grijeh da u nisam čestitao a da on to slavi. Napišite mi kako da dođem do vaše knjige, da li imate digitalnu verziju. Pozdrav iEmir Omerkić.