Gradimir Gojer
Povijest je tako ”htjela” ili tako se to namjestilo…
Dva, ne samo za povijest bosanskohercegovačkog nogometa i sporta uopće, važna nogometna kolektiva osnovana su tačno prije stotinu godina. FK Velež i FK Željezničar izrasli su tokom stoljeća egzistiranja u nogometne kolose koji su i u negdanjoj Jugoslaviji i u današnjoj Bosni i Hercegovini postali nezaobilaznim faktorima u napretku ”najvažnije sporedne stvari na svijetu”.
Oba kluba izrasla su na identičnoj temeljnici, među industrijskim radništvom. Radnici sarajevske željezničke radionice utemeljili su popularni klub sa Grbavice. U isto doba mostarsko siromašno radništvo opredijelilo se da svome čedu, pri ”rođenju” daju ime planine koja se nadvija nad gradom na Neretvi.
Fudbalski klub Željezničar bio je i šampionom bivše zajedničke države, a nogometaši poput Osima i Smajlovića bili su i ostali mjera za vrhunski nogomet. Ivica Osim, popularni Štraus sa Grbavice, oduševljavao je svojim driblinzima, kao i svojevrsnim nogometnim ”piruetama” publiku stadiona diljem Jugoslavije.
Ni druge igračke legende kluba sa Grbavice nisu bile slabije od svoga predvodnika, kasnije i uspješnog nogometnog stratega, koji će kao izbornik Jugoslavije, ali i kao trener beogradskog FK Partizan i Šturma iz Graca postizati šampionske europske nogometne visove…
FK Željezničar je bio i jezgrom oko kojeg su nastajali i klubovi u drugim sportovima (džudo, rukomet, hrvanje, košarka), a sve kao dio sportske porodice Željezničar. Dakle, Sportsko društvo Željezničar temeljeno je na uspjesima istoimenog nogometnog kluba.
Popularni klub sa sarajevske Grbavice okupljao je iznimno istaknute sarajevske intelektualce i umjetnike, poput negdanjeg gradonačelnika Sarajeva Ante Sučića, bankara i diplomate Kemala Kozarića, estradnih umjetnika Mladena Vojčića Tife, Enesa Begovića, Zdravka Čolića….
Uz Željezničar stasale su cijele obitelji, pa su Želji svoju navijačku ljubav i strast darivali otac, sin i, naravno, unučići… Srce za Želju ”s koljena na koljeno”, Željezničar je gajio plemeniti sportski rivalitet sa Fudbalskim klubom Sarajevo što je rezultiralo stalnim rastom kvaliteta nogometa u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Popularnost ovoga kluba u negdanjoj Jugoslaviji bila je, uistinu, velika, tako da i danas, poslije ratova i kriza, Željezničar ima navijače praktično od Triglava do Đevđelije. Stoljeće postojanja Željezničara obilježava se u navijačkim skupinama i u mnogim gradovima negdanje Jugoslavije…
Fudbalski simbol Mostara i Hercegovine Velež, popularni Rođeni, davno je u južnoslavenskim razmjerama označen kao predvodnik ”umiranja u fudbalskoj ljepoti”… Velež je oduvijek gajio otvoreni napadački nogomet… Od generacije čuvenog krilnog napadača Sulejmana Repca, koji je dio svog nogometnog talenta darivao i splitskom Hajduku, do Dušana Bajevića i Vahida Halihodžića, Rođeni su bili prepoznati kao nositelji lepršavog nogometnoga ”veza”.
Mnogo toga se, naravno, u tih stotinu godina zaboravilo…
Tako su zaboravljeni vrsni čuvari mreže, u Željezničaru Čiko Radović i Čobo Janjuš, a kod Rođenih Gordan Irović, Žarko Barbarić, Ivica Ćurković, Alfons Horvatić, braća Dugalić… Željini napadači Bukal, Janković, Huljev, a kod Veleža Glavović, Tuce, Kajtaz nogometnu čaroliju su promovirali diljem stadiona Jugoslavije, a majstorije Muhameda Mujića u dresu reprezentacije Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Čileu za mnoge nogometne fanatike su skrenule njihovu pozornost na biserje nogometa Veležove škole koja je, iznad svega promovirala fudbalsko znalaštvo i nevjerojatni šarm koji je Mostar, tu ”maketu raja”, uvrstio u nogometne destinacije, koje svaki poklonik ”najvažnije sporedne stvari na svijetu” mora posjetiti…
Naravno, bilo je to sve vezano za stadion pod Bijelim brijegom, koji je slovio za fudbalski hram, dok na početku agresije na BiH nije grubo političkom odlukom otet od Rođenih…
Poznat kao ”dolina ćupova” stadion Grbavica bio je i ostao mjestom čarolijskih nogometnih čuda… Velež je dao čitavu ekipu u redove antifašista Mostarskog bataljona u Drugom svjetskom ratu.
Oba stogodišnjaka nikada nisu krila svoju opredijeljenost za ljevičarske ideje.
Sjećajući se danas brojnih događaja u vezi s mostarskim Rođenim, kao tadašnji stanovnik grada na Neretvi i Radobolji, kao ilustraciju mostarskog, nikad ugaslog duha, ispričat ću dvije fenomenalne scene, dva komična skerca. Jedan je iz mog najranijeg djetinjstva, a drugi iz poodmakle zrelosti.
Za mog djetinjstva pronio se bio ”u raji” glas da je u Mostar stigao sinemaskop. Naravno bila je riječ o sinemaskop tehnici, za čiju je primjenu bio osposobljen prostor novootvorene kinodvorane Partizan… Kako nismo znali značenje riječi sinemaskop prva dječačka reakcija je bila iz nogometnog arsenala: ”Ma nije bitno što je sinemaskop, Velež će njemu ‘složiti’ peticu”. (Mislilo se na pet golova.)
Druga, pak, anegdota vezana je za tradicionalni mostarski ”Četrnaesto-februarski turnir”.
Na pomenutom turniru 1982. godine mostarski su Rođeni pobijedili zagrebački Dinamo rezultatom 9:2. Blaž Slišković i Vladimir Skočajić, tadašnje ”udarne pesnice” Veleža, dale su tada po čak četiri zgoditka. Jedan od vođa navijača Rođenih Ale, nadimkom ”po talama”, komentirao je ovaj događaj ”po mostarski”: ”Šta bi bilo da smo imali u timu još bar jednog Baku (Slišković) i Tarambu (Skočajić)?”.
Najveća nogometna ikona Želje, Ivica Osim ”Švabo”, predvodio je reprezentaciju Jugoslavije, a kad je njegova plemenita duša ”prhnula među zvijezde”, napuštajući ovozemaljski svijet, na ispraćaju i mrtav je okupio cijelu Jugoslaviju.
Identično je bilo i kada je negdanji Veležov igrač, najbolji predsjednik u povijesti mostarskog kluba, Jole Musa, ispraćan na ”onaj svijet”, ubrzo nakon rata, okupio je cijeli grad. Osvanuli su novinski naslovi poput: ”Jole Musa mrtav ujedinio Mostar…”.
Analogija kod dvojice stoljetnih klubova, prijatelja, a sportskih rivala nije slučajna. Jer, Velež i Željo okupljali su i okupljaju simpatizere i navijače pod karakterističnim sloganima: ”Mostar u srcu, Velež do groba!” i ”Mi smo Željini, Željo je naš!”.
Na Mostarskom turniru nastupili su mnogi veliki majstori nogometne vještine, između ostalih i možda najveći golman svijeta Lav Jašin, a turniri su održavani sve do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Interesantno je pomenuti da su najčešći učesnici turnira bile momčadi upravo drugog stogodišnjaka FK Željezničar iz Sarajeva i FK Partizan iz Beograda.
U bogatoj povijesti Veleža može se iščitati i interesantan podatak da niti u jednoj dekadi svoje stoljetne misije Velež nije nikada na jednoj utakmici izišao sa jednonacionalnom momčadi. To bi, jednostavno, bilo protivno principima na kojima je utemeljen i na kojima je čitavo stoljeće širio svoju misiju…
Velež i Željezničar bili su rasadnici vrsnih nogometaša od koji su neki poput Osima, Smajlovića, Mujića, Bolfeka, Hrvića, Bračulja, Sliškovića, Hadžiabdića, Halihodžića postali i odlični nogometni treneri, a neki poput Ivice Ćurkovića i Marijana Kesića i predsjednicima nacionalnih olimpijskih komiteta.
Ivica, pak, Ćurković postao je i doživotni počasni predsjednik beogradskog Partizana.
Usuđujem se napisati, kao svojevrsni suvremenik rasta ovih dvaju nogometnih velikana, da mnogo toga ni u Sarajevu ni u Mostaru, pa ni u Bosni i Hercegovini ne bi bilo ovako kako jest da nisu postojala ta dva nogometna, sada već stogodišnjaka…
Jer, u širim društvenim procesima ova dva kluba odigrala su i igraju i danas vrlo pozitivnu ulogu…
Iza tih dvaju klupskih struktura su čitave armije navijača i simpatizera.
Jednostavno, sve bi bilo drugačije bez Želje i Rođenih!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Likovne senzacije Enesa Sivca
- Konac epohe artističkih visova Berbera, Likara i Hoze
- Neprocjenjivo bogatstvo likovnih svetkovina Jagode Buić
- Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost
- U dva vremena dva su bh ktitora ostavila iznimne zadužbine
- Ovo je Balkan, draga
- Makedonski teatar u znaku obitelji Stefanovski
- Kraljica od Dubrovnika
- Povijesno i politički dragocjeni Đilasovi dnevnički zapisi
- Sarajevo – via COVID – Mariopulj