Stručnjaci za holokaust slabo poznaju Pravoslavne crkve

Михаил Шкаровский, Холокост и православная церковь Москва: ”Вече”, 2016., str. 430.; Ion Popa, The Romanian Orthodox Church and the Holocaust Bloomington: Indiana University Press, 2017., str. 238.

”Uloga Vatikana u vrijeme holokausta još uvijek je veoma kontroverzna”, pisao je prije dvadeset i jednu godine Jonathan Gorsky u i danas referentnom zborniku The Holocaust and the Christian World,[i] u kome će Michael Marrus zaključiti da se ranih šezdesetih generisala ”jedna od najširih istoriografskih rasprava među mnogim etičkim pitanjima povezanih sa istorijom holokausta”.[ii]

Izvor te rasprave je Gorsky na slučaju NDH ilustrovao ovako: ”Katolički režim u Hrvatskoj je bio percipiran kao od velike važnosti za Crkvu, ali je njegov ubilački modus operandi bio neprihvatljiv za moralnost koja proishodi iz vjere. Propust da se takvo ponašanje osudi bjelodano je slao poruku hrvatskim vlastima”.[iii]

Drama Rolfa Hochhutha Der Stellvertreter (Vikar),[iv] vatikanska jedanaestotomna zbirka dokumenata o Drugom svjetskom ratu[v] te zbirka dokumenata koju je uredio potonji iznimno važni istoričar holokausta Saul Friedländer[vi] otvorili su raspravu čiji je gargantuanski obim vidljiv i u citiranom zborniku: lavovski dio knjige bavi se Rimokatoličkom crkvom; protestantima se ona bavi onoliko ukoliko su se protestantske ličnosti ili zajednice doticale sudbine Jevreja kao spasitelji ili zločinci.

Započeta uvidom u odnos hrišćanstva i nacizma i odrazom njihovog odnosa u ruskoj duhovnoj misli datim u maniru klasične ruske istoriosofije, knjiga Mihaila Škarovskog prije svega daje kontekst odnosa Ruske crkve prema Jevrejima i u okviru progona Crkve od komunizma i nadljudskog dviga naroda i Crkve u obračunu s nacističkom Njemačkom, gde je pobjeda nad nacizmom bila viđena i kao ultimativna pomoć Jevrejima u njihovoj tragediji

Pravoslavna crkva postoji samo u natruhama, opisivim najbolje riječima Yitzhaka Arada o Moskovskoj patrijaršiji, tj. onom njenom dijelu koji je bio pod nacističkom okupacijom (i bez veza s punoćom Moskovske patrijaršije u tom trenutku) u njegovom tekstu o crkvama i holokaustu na okupiranoj teritoriji SSSR-a: ”Nema informacija niti dokumenata koji bi ukazivali na bilo kakvu povezanost Ruske pravoslavne crkve na teritorijama okupiranim od Nijemaca s jevrejskom tragedijom. Koliko znamo, ova Crkva je ignorirala sudbinu Jevreja i nije ih zaštitila. Svakako, Ruska pravoslavna crkva je bila u nezavidnom položaju pod nacističkom vlašću. Njenog lidera, Mitropolita voskresenskog Sergija ubili su Nijemci aprila 1944. godine. No ćutanje ove Crkve pred jevrejskom tragedijom ostavlja veliki upitnik nad njenom duhovnošću i moralom”.[vii]

Ništa manje od Arada – koga i više puta citira u svojoj knjizi ”Holokaust i Pravoslavna crkva” izdatoj 2016. godine – prema Ruskoj crkvi u njenim različitim jurisdikcijama nije kritičan ni Mihail Škarovski, redovni profesor Duhovne akademije i glavni istraživač Centralnog državnog arhiva u St. Peterburgu.

No za razliku od Arada, Škarovski detaljno poznaje život Ruske crkve u vrijeme Drugog svjetskog rata, a vodeći je svjetski stručnjak za istoriju Ruske zagranične crkve, odnosno onog dijela Moskovske patrijaršije koji je u Sremskim Karlovcima 1921. godine proglasio samostalnost uslijed porobljenosti Crkve u otadžbini od komunista.[viii]

Kada se na posljednjih stotinjak stranica Škarovski pozabavi ostalim pomjesnim Crkvama, postaje vidljivo kako je njegova knjiga prevashodno rad o Ruskoj crkvi, i to iz triju razloga: prvi je veličina Ruske crkve u odnosu na ostale pomjesne Crkve; drugi je svakako neuporediva uloga ruskog naroda i SSSR-a u Drugom svjetskom ratu; i treći je daleko dublja familijarnost Škarovskog sa istorijom Ruske crkve nego s poviješću ostalih evropskih pomjesnih Pravoslavnih crkava pa njegovi uvidi u tom dijelu knjige variraju od minucioznih do ponekad amaterskih.

Doda li se tome da Škarovski – poznat po obilnom kritičkom aparatu – izvrsno vlada ruskim, solidno njemačkim izvorima i literaturom, ali rjeđe engleskim i pogotovo onim pisanim na ivritu, neće biti čudno da mu je znanje o holokaustu s vremena na vrijeme u najmanju ruku nesistematično, te se moglo desiti da napiše, npr. kako je odluka o ”Konačnom rješenju” donesena 20. januara 1942. godine na konferenciji na Wanseeu[ix] iako je nju donio Hitler u jesen prethodne godine, a na Wanseeu je ona samo operacionalizovana.

Kako god, Škarovski – za razliku od Iona Pope – prije svega duboko poznaje unutarnji život Crkve.

Ne krijući, npr. da je u Ruskoj zagraničnoj crkvi bio prisutan antijudaizam, ”koji je imao religijsku i političku sadržinu”,[x] on zna da je na kraju bitno – djelo i ističe kako je ”po daleko nepotpunom računu naučnika Svetotihonovskog univerziteta”[xi] spasavajući Jevreje postradao dvadeset i jedan pripadnik zagraničnog sveštenstva.

Bilo bi zanimljivo da smo mogli saznati koliko su – i da li su uopšte? – zvanični stavovi Rumunske crkve imali uticaja na monaštvo, sveštenstvo i narod i da li su postojali drugi autoriteti i uticaji kada je u pitanju odnos rumunskoga klira i naroda prema tragičnoj sudbini Jevreja u Drugom svjetskom ratu

Upravo su pojedinačne priče u izvrsno sagledanom kontekstu crkvenih i istorijskih prilika svoga vremena najveća vrijednost ove knjige, a čvrsta uzglobljenost holokausta u istoriju Drugog svjetskog rata – čije je odsustvo jedan od najvećih aktuelnih problema nauke o holokaustu – daje joj poseban kvalitet.

Da je recimo Timothy Snyder imao priliku da pročita dio rada Škarovskog koji se odnosi na Ukrajinu, njegova knjiga Bloodlands bi svakako bila mnogo nijansiraniji rad: recimo, zaključak da je ”upravo duhovništvo autokefalne Ukrajinske crkve bilo u najvećoj mjeri antisemitsko, prevazilazeći čak i grkokatolike”,[xii] pokazuje do koje mjere su godine lenjinskih i staljinskih progona i eksperimenata s bićem naroda i stvaranjem nacija ponegde izvitoperile biće Crkve, od kojih posljedica ona pati do današnjeg dana.

Započeta uvidom u odnos hrišćanstva i nacizma i odrazom njihovog odnosa u ruskoj duhovnoj misli datim u maniru klasične ruske istoriosofije, knjiga Mihaila Škarovskog prije svega daje kontekst odnosa Ruske crkve prema Jevrejima i u okviru progona Crkve od komunizma i nadljudskog dviga naroda i Crkve u obračunu s nacističkom Njemačkom, gde je pobjeda nad nacizmom bila viđena i kao ultimativna pomoć Jevrejima u njihovoj tragediji.

S druge strane, onoliko koliko Škarovski govori iz unutarnjeg iskustva Crkve, toliko to iskustvo Ion Popu u knjizi The Romanian Orthodox Church and the Holocaust deklarativno ne zanima: ”Ova knjiga”, kaže on, ”analizira Crkvu kao instituciju: kao dio civilnog društva, njenu političku ulogu i moralni autoritet. Zato ona obraća pažnju prevashodno na reprezentativne institucije kao što su Sveti Sinod, Patrijaršija i centralna i regionalna glasila”.[xiii]

Još ako znamo da Popa posvećuje samim ratnim događajima nekih tridesetak stranica (samo desetak više od Škarovskog), a da je ostatak knjige u stvari još jedna – koliko god zanimljiva – studija kulture i politike sjećanja,[xiv] jasno je da o odnosu Rumunske crkve prema jevrejskoj tragediji u vrijeme kada se ona dešavala iz njegove knjige nećemo saznati mnogo.

Iako se sam autor često žali na ”nedostatak naučnog istraživanja učešća Rumunske pravoslavne crkve u uništenju rumunskih Jevreja”,[xv] on samo otvara, ali ne izučava dublje značajne probleme u ponašanju vrha Rumunske crkve, od kojih su najbolniji učešće patrijarha Mirona Cristea kao predsjednika vlade (sic!) u donošenju i provođenju antisemitskih zakona, odricanje krštenja Jevrejima koji nisu rumunski građani te nastojanje na misiji i obnovi duhovnog života baš u Transnjistriji gde istovremeno teče istrebljenje Jevreja koje se prešućuje – što je po riječima Jeana Ancela, shizofren stav koji kao da sugeriše da stradanje bližnjeg nema ništa s duhovnim životom? – ali skoro uopšte ne daje kontekst Drugog svjetskog rata.

Masovno učešće rumunske vojske na strani Sila osovine na Istočnom frontu, njeni zločini osim holokausta na teritoriji SSSR-a, protivkanonska hirotonija episkopa ”Hrvatske pravoslavne crkve” na teritoriji okupirane Kraljevine Jugoslavije izmiču Popinom uvidu, a zaključak da je ”odluka rumunskih vlasti da prekinu s fizičkim uništenjem Jevreja bila izravna posljedica poraza njemačke vojske pod Moskvom” će se naći samo kod Škarovskog.[xvi]

Kada Michael Marrus opravdano kritikuje nepoznavanje unutarnjeg života i načina funkcionisanja Vatikana i Rimokatoličke crkve kod istraživača holokausta riječima da ”nije uvijek visoko cijenjena činjenica da je Vatikan bio neutralan za vrijeme Drugog svjetskog rata”,[xvii] on kritikuje upravo olako bavljenje Crkvom u vezi s njenom ulogom u ratu a s minimumom znanja o njoj, što je recimo znamenitog Daniela Jonaha Goldhagena dovelo do poraznih kritika njegove knjige A Moral Reckoning: The Role of the Catholic Church in the Holocaust and Its Unfulfilled Duty of Repair gde je, npr. rabin David G. Dalin napisao da ”činjenične greške, brljavo rukovanje datumima, ličnostima i mjestima” čine da Goldhagenova knjiga ”ne uspijeva da postigne ni minimalne naučne standarde”.[xviii]

Poznavanje Pravoslavne crkve koje je u krugovima naučnika koji se bave holokaustom kako vidimo izuzetno rijetko; i drugo, studije sjećanja moguće je pisati samo ako znamo tačno šta je to čega se sjećamo

Ovakvo nešto se ne može reći naravno ne za Škarovskog, ali ni za Popu, iako se za ovog posljednjeg svakako može kazati ono što je za Goldhagena napisao Donald Dietrich, naime da ”vrlo često on pogrešno razumije teološku tematiku”:[xix] Popa zapravo o eklisiologiji, liturgici, životu, istoriji i teologiji Pravoslavne crkve zna next to nothing, što ne dovodi u pitanje temeljne zasade njegove studije, ali mu svakako otežava razumijevanje ponašanja jedne pomjesne Crkve, koja je pritom na glasu po dosta različitom unutarnjem životu episkopata i dijela klira na jednoj te monaštva i velikog dijela naroda na drugoj strani.

Bilo bi zanimljivo da smo mogli saznati koliko su – i da li su uopšte? – zvanični stavovi Rumunske crkve imali uticaja na monaštvo, sveštenstvo i narod i da li su postojali drugi autoriteti i uticaji kada je u pitanju odnos rumunskoga klira i naroda prema tragičnoj sudbini Jevreja u Drugom svjetskom ratu.

Kako god bilo, radi se o dvije temeljne studije o malo poznatoj temi u nauci o holokaustu, koje su izašle jedna za drugom i do sada nisu naišle na odgovarajući naučni odjek (zanimljivo, ni njihovi autori uopšte ne referiraju jedan na drugog!).

Dok je to za Škarovskog izostanak globalne recepcije kako-tako i očekivan jer njegova knjiga za sada postoji samo na ruskom jeziku, a na njemu napisana ni krucijalna enciklopedija holokausta u SSSR-u koju je uredio Ilja Altman još nije doživjela pravu recepciju,[xx] knjiga Jona Pope od eventualnog recenzenta prvo zahtijeva poznavanje Pravoslavne crkve koje je u krugovima naučnika koji se bave holokaustom kako vidimo izuzetno rijetko; i drugo, studije sjećanja moguće je pisati samo ako znamo tačno šta je to čega se sjećamo, a nevelika poglavlja u knjigama Škarovskog i Pope o Rumunskoj pravoslavnoj crkvi i holokaustu nam tog znanja svakako ne daju dovoljno.

_______________________

[i] Jonathan Gorsky, ”Pius XII and the Holocaust”, u: Rittner et al (eds.), The Holocaust and the Christian World, London: Beit Shalom Holocaust Memorial Centre – Yad Vashem International School for Holocaust Studies, 2000., str. 137.

[ii] Michael Marrus, ”Understanding the Vatican during the Nazi Period”, Ibid., str. 126.

[iii] Jonathan Gorsky, ”Pius XII and the Holocaust”, op. cit., str. 137.

[iv] Rolf Hochhuth: Der Stellvertreter. Ein christliches Trauerspiel. Reinbek: Rowohlt, 1963.

[v] Blet et al (eds.), Actes et documents du Saint Siège relatifs à la Seconde Guerre Mondiale Vatican: Libreria Editrice Vaticana, 1965.-1981.

[vi] Pie XII et le IIIe Reich, Documents, Paris: Editions du Seuil, 1964.; U zagrebačkom izdanju: Pio XII i Treći Reich, Zagreb, Stvarnost, 1966.

[vii] Yitzhak Arad, ”The Christian Churches and the Persecution of Jews in the Occupied Territories of the USSR”, Ibid., str. 110.

[viii] U Moskvi je 17. maja 2007. godine obavljeno ujedinjenje Moskovske patrijaršije s Ruskom zagraničnom crkvom, pošto su prestali razlozi koji su doveli do njenog osamostaljenja.

[ix] Михаил Шкаровский, Холокост и православная церковь Москва: ”Вече”, 2016., str. 350.

[x] Ibid., str. 163.

[xi] Ibid.

[xii] Ibid., str. 269. Radi se o samoproglašenoj crkvenoj jurisdikciji koja je postojala samo od 1942. do 1944. godine pod nacističkom okupacijom SSSR-a, a preteča je današnje Pravoslavne crkve Ukrajine koju je osnovala Carigradska patrijaršija 2018. godine.

[xiii] Ion Popa, The Romanian Orthodox Church and the Holocaust Bloomington: Indiana University Press, 2017., str. 65.

[xiv] I Gaëlle Fisher u svom prikazu tvrdi da je ovo poglavlje ”najizazovnije”: Gaëlle Fisher. Review of Popa, Ion, The Romanian Orthodox Church and the Holocaust. H-Nationalism, H-Net Reviews. May, 2019. URL: http://www.h-net.org/reviews/showrev.php?id=53440; preuzeto 27.IV. 2021.

[xv] Ibid., str. 197.

[xvi] Михаил Шкаровский, Холокост и православная церковь, Op. cit., str. 328-329. ”Između 280.000 i 380.000 Jevreja umrlo je na teritorijama pod kontrolom Rumuna”, izvještava Popa; The Romanian Orthodox Church and the Holocaust, Op. cit., str. 30.

[xvii] ”Understanding the Vatican during the Nazi Period”, Op. cit., str. 126.

[xviii] David G. Dalin, History As Bigotry, ”The Weekly Standard”, 2.X.2003,; na internetu https://web.archive.org/web/20071205124405/http://www.catholicleague.org/research/history_as_bigotry.htm; preuzeto 25.IV.2021.

[xix] Donald Dietrich, A Moral Reckoning: The Role of the Catholic Church in the Holocaust and Its Unfulfilled Duty of Repair, na internetu:

https://www.bc.edu/content/dam/files/research_sites/cjl/texts/cjrelations/resources/reviews/goldhagen.htm; preuzeto 25.IV.2021.

[xx] Холокост на территории СССР. Энциклопедия Гл. ред. И. А. Альтман. – Moskva: Российская политическая энциклопедия (РОССПЭН): Научно-просветительный Центр ”Холокост”, 2009., str. 1143.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Odbrana i posljednji dani: od Odbrane dva ethosa
• Pavelić je podigao desnicu i uzviknuo ”Slava Ukrajini!”
• Stradanje u Jugoslaviji se više istražuje van našeg prostora
• Rađanje muzike iz duha holokausta?
• Herojska misija – nekad i sad
• Zašto su visoke avangarde pop-kulture slijepe za holokaust
• Predvodi li Izrael još uvijek istraživanje holokausta?
• Važno vraćanje holokausta u kontekstu Drugog svjetskog rata

» Svi tekstovi ovog autora