Jacqueline Bat
Čitanje poezije jutrom, kad nakon sna ponovo zadobivamo svoje tijelo nakon noćne obamrlosti, kad se čula nanovo bistre, isprva plaho, primjećujući svjetlost prigušenu mekoćom zavjesa, osluškujući cvrkut, dok se još žive slike sna i nesvjesnog miješaju s javom i svjesnošću koja polako dobiva oštrinu, povlašteno je vrijeme.
Čitanje poezije jutrom, posve je deduktivno iskustvo, poput sažimanja svemira, galaksija, kolektivnog iskustva, mitova, u jednu osobnu točku, jednu dušu, jednog čovjeka, koji probuđen iz sna, zadobiva natrag svijet, tvaran i stvaran i sebe u njemu.
Ne mora poezija vrstom pripadati mističnoj poeziji da bi bila mistika, ona je, kad je stvarno poezija a ne osrednje stihoklepstvo, zaista mistična, poput molitve.
Tko nije spreman pristupiti čitanju čista srca, otvorene duše i neopterećenog uma, neka se čitanja niti ne laća. U poetski hram ulazi se tiho, pozorno i s čitateljskom poniznošću pred unutarnjim svijetom autora koji se kroz stihove otkriva. Dobro je na tom putu imati peljar, pogotovo onaj intergalaktički.
Na promociji ”Intergalaktičkog peljara” autora Ivana Koprića bila sam u knjižnici ”Bogdan Ogrizović” posljednjeg dana u ožujku, iako posve navikla da me autor, koji je i moj fb prijatelj svojim poetskim statusima pelja na pučinu dana, jedva sam čekala imati knjigu u ruci, još mirisnu od tiskarske boje, poput molitvenika u povlaštenom vremenu buđenja dana.
Autor je rekao kako mu je želja bila izraditi figurativni atlas, stihovnu kartu, na kojoj će čitatelj moći pronaći sve značajne kote svog životnog putovanja, postat će, kroz stih, čitateljevim nenametljivim prijateljem, kormilarom, peljarom.
Dok na obali mora Afrodita u društvu nimfi jede slasnog, netom ulovljenog kovača, a Zeus bjesni i priopćava joj da je upravo pojela Hefesta, kojeg je on, Zeus, bacio u bezdan na devet dana, zabrinuto je promatraju ljudi naozbilj, a podruguju se ljudi nahvao, prvaci sumnjivih tranzicija Zeusovoj kletvi da će se za Hefesta – ružnog, šepavog i smrdljive kože Afrodita sada morati udati, nakon što ga u ženskim mukama, umjesto Here, ponovo rodi na obali mora.
Koliko li su samo ljudi nahvao kovača i škarpina pojeli dok je tranzicija trajala, a da nisu izazvali Zeusov gnjev?
Tko joj je kriv, kad je već lijepa, nije morala biti i hedonistica. Ženama, pa i boginjama među njima, priliči nezahtjevnost i skromnost.
Na mom stolu, u bakinom vrču koji je ostao bez poklopca, šepure se zumbuli koje je od proljetnog cvijeća voljela najviše, zajedno s visibabama, đurđicama i zvončićima kraj puta za koje autor kaže da bi ih čekao jedne po jedne nakon zime da mu se ponovo vratiti u djetinjstvo.
I bakina šalica je tu, ona stara, koja je u selidbama izgubila tanjurić i svoje porculanske druge. Tenka gibanica je na tanjuru.
Ivanove šetnje s bakom po šumi u potrazi za vrganjima, smještene u stihove, isprepliću se s mojima, pa i onima moga djeda dok je s roditeljima i braćom tražio vrganje po moslavačkim šumama, pa naišao na lane kojemu su krivolovci ubili majku i ponio ga kući gdje su ga othranili.
Isprepliću se naša djetinjstva, naša kajkavska zavičajnost, dok stihovima, kroz galaksije, ponovo putujem u središte sebe.
Dok čitam knjigu, kartografija autorovih sjećanja i proživljaja mi postaje bliska, na njegovoj stihovnoj mapi s lakoćom nalazim vlastite toponime, i čini mi se da je isplovljavanje na pučinu s peljarom u ruci jednostavno bilo neizbježno, dio mog puta, jer su razlozi za plovidbu, integralni, suštinski.
Pa, je li autor uspio u nakani da nudeći stihovnu mapu postane mojim nenametljivim prijateljem, peljarom na životnom putovanju? Svakako jest.
A zašto, ne mogu to objasniti bolje nego završnim stihovima pjesme ”Poetski peljar:
Kad ostaneš otkinut
Bez pouzdanog peljara
Na ulazu u luku smirenja
Izoliran u procjepu života
Stihovi te mogu spasiti
Riječi ponijeti
Onkraj kraja
Svemirskog beskraja
Sve dok govorimo
punoćom živimo
Atlas vječnosti crtamo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Koliko dobro HRT ispunjava svoju ulogu javnog servisa?
- ”Priče od porculana” su divan vez misli i osjećaja
- Valjda smijem sanjati rijeke praštanja kako teku našim srcima
- Za izvornu radost Božića treba otvoreno Nebo u nečijim očima
- Ima li mjesta za Dubrovačku Republiku u našim narativima?
- Zagrepčani, vaši i naši, svoj grad ljube zauvijek
- Oda ljubavi jednom otoku
- Do kada će Hrvatima uvijek drugi biti za sve krivi?
- Bastl – arhitekt koji majstorski oblikovao centar Zagreba
- Priče Edit Glavurtić inspirirane prizorima iz stvarnog života
