Subverzivno milosrđe: 50 godina Teologije oslobođenja

Navršilo se pola stoljeća od izdanja Gutiérrezove knjige ”Teologija oslobođenja”. Naslov ove knjige poslužio je i po njoj je dobio ime cijeli teološki smjer i pokret koji zahvaljujemo latinoameričkim teolozima.

Knjiga je povod, ali zašto je danas važno znati o teologiji oslobođenja?

Kada čitate Gutiérreza, Jona Sobrina ili čak J.B. Metza, tvorca nove političke teologije, vi osjetite svježi zrak slobode. Ono disanje punim plućima za razliku od opreznih zamuckivanja kojim katolik, bio klerik ili laik, traži kako da opravda kvadraturu kruga između norme i slobode.

To zamuckivanje završi na poslušnosti, ali ne Bogu nego normi. Kao posljedicu ostavlja za sobom na cjedilu ljude, konkretne ljude koje ta norma eto isključuje. Kod nas su to rastavljeni, ponovno oženjeni, oni čija seksualna orijentacija nije normom odobrena.

Premda svako branjenje norme završava upozorenjem da se nijedan čovjek ne smije povrijediti u njegovom dostojanstvu, nije jasno što se hoće s tim upozorenjem koje nije potkrijepljeno adekvatnim davanjem prava osobi.

Siromasi su oni koji su jedni od ostavljenih na cjedilu, i prije pedeset godina i danas. I danas su kao i prije pola stoljeća norme društva i Crkve koja ih podržava važnije od njihovog dostojanstvenog života.

Trebamo hrabrost koja u našim okolnostima vjerojatno traži žrtvu neprihvaćanja u svojoj vjerskoj zajednici, ali vjerojatno ne i žrtvu života kakvu su dali Grande i Romero

Možda predstavnici institucija ne žele tako, no na kraju su i oni zarobljenici uvažavanja normi na račun stvarnih ljudi i njihovog dostojanstva.

Svećenici, dušobrižnici koje mi danas prepoznajemo kao tvorce i pronositelje teologije oslobođenja upravo su taj redoslijed obrnuli, te su im ljudi postali važniji od normi.

Princip najprije čovjek doveo ih je u dodir, u prijateljstvo sa siromasima. Takav prijatelj bio je biskup Oscar Romero, nedavno proglašen svecem.

A prije njega i onaj čija ga je smrt učinila biskupom siromašnih bio je isusovac Rutilio Grande. On je pitao zašto su seljaci El Salvadora tretirani poput robova koji nemaju ništa jer su izrabljivani budući da 99 posto zemlje drži 1 posto bogataša.

Svjestan je da je slabo milosrđe koje daje jesti siromahu, a ne pita zašto je on siromah. Takvo milosrđe samo održava stanje siromaštva koje je zapravo stanje nepravde. Prvi dakle korak je posvijestiti zašto postoji ovakav poredak nepravde.

Tek kada se, kako je Grande pisao, poistovjetimo s problemom siromaha, možemo stvarno vjerom utjecati na njih. Umjesto da ih se pacificira ideologijom poslušnosti, biva se poslušan vlastitoj savjesti.

Ona, pak, nalaže da se religioznost ne pripitomljuje nego animira za angažiranje u dokidanju siromaštva. Siromasi su u pastoralu Rutilija Grandea bili subjekti, on ih je učio kako da mijenjaju svoje stanje, da budu su-stvaratelji promjena.

Učio ih je da treba mijenjati društvo jer ono ne mora biti društvo izrabljivanja. Jer je po Božjoj volji da živimo u zajednici jednakosti i pravednosti. Njegova solidarnosti i praksa su ga vodile do novih teoloških spoznaja.

Jednako tako je kriterij ”preferencijalne opcije za siromašne”, dakle pogleda na svijet, društvo, Bibliju, teologiju, vjeru iz cipela, iz konteksta siromašnih doveo njega i sve teologe i teologinje oslobođenja na put teologije u kojoj ne treba žrtvovati slobodu radi poslušnosti normi. Otvorio im je oči za nove puteve kako da nauk osuvremene, da može biti vodilja danas i nama kako da živimo dišući punim plućima.

Taj subverzivni put milosrđa stajao je života Rutilija Grandea. Upucan je zajedno s jednim djetetom i jednim starcem.

Danas Crkva pokreće, pod papom Franjom, postupak njihovog proglašenja blaženima. To i nije najvažnije.

Važnije je da je Grande posijano zrno iz kojeg je iznikao Oscar Romero. Biskup koji se na put socijalne pravde uputio nadahnut primjerom predanosti ljudima siromasima, primjerom Grandea, svog prijatelja.

Oscar Romero je u duhu teologije oslobođenja djelovao tri godine do svoje smrti. Nekoliko tjedana prije negoli je bio ubijen pisao je predsjedniku SAD-a Jimmyju Carteru da već jednom prestane podržavati salvadorski vojni režim.

Nisu Grande i Romero jedini ubijeni svjedoci vjere u Krista osloboditelja, svjedoci vjere u milosrđe u ključu Isusa Krista.

Konačno i Krist je zbog isto takvog subverzivnog milosrđa bio ubijen. Mi, pak, vjerujemo da je upravo zbog takvog milosrđa uskrsnuo.

U Latinskoj Americi za svakog koji je uložio svoj život radi pravednosti, radi oslobođenja od izrabljivanja postoji običaj da se njihova imena izgovore, a onda se kaže presente, prisutna/prisutan.

Uskrsnuti znači biti prisutan u načinu života zajednice, u načinu života pojedinca. Znači svjedočiti cjelovitost vjere, koja je puno dublja, puno više od norme.

Grande je bio presente u Romeru, Romero je dalje presente u bazičnim zajednicama, u ljudima i teolozima koji usprkos svemu i usprkos opasnosti i strahu nastavljaju govoriti, djelovati, živjeti na način da znaju za Krista osloboditelja. I da se ne boje javno upražnjavati subverzivno milosrđe.

Svaki od njih je mala lučica oslobođenja, koja se ne gasi ili kada se ugasi upali se druga.

Mi smo danas stavljeni pred pitanje: kome i kako smo mi, svaki od nas, lučice oslobođenja? Imamo šansu na ovom svijetu još gorjeti i izgarati za pravednost.

Kada čitate Gutiérreza, Jona Sobrina ili čak J.B. Metza, tvorca nove političke teologije, vi osjetite svježi zrak slobode. Ono disanje punim plućima za razliku od opreznih zamuckivanja kojim katolik, bio klerik ili laik, traži kako da opravda kvadraturu kruga između norme i slobode

Među nama su izbjeglice. Koje oslobođenje za njih nudimo?

Među nama su naši prijatelji čija seksualnost ne odgovara normama Katoličke Crkve, dakle pripadaju seksualnim manjinama. Kako to njih podržavamo u njihovim ljudskim pravima i u društvu i u Crkvi? Vidimo li njihovu muku kao kršćana koje njihove Crkve ne prihvaćaju, koliko god da se deklarirale drugačije?

Među nama su naši dojučerašnji ratni neprijatelji. Kakvo pomirenje zamišljamo danas, ima li suživota među nama?

Među nama su žene žrtve nasilja i raznorazne diskriminacije. Možemo li vidjeti i mijenjati ideološke okove koje i dalje prenosi katolička tradicija i tako podržava to nasilje?

U svakom od ovih i drugih pitanja naići ćemo, na pitanje strukturalnih nasilja koje ih održava pod krinkom ideologija. Ideologija koje nam se hoće prikazati kao vjernost tradiciji i normama.

Subverzivno milosrđe traži od nas da raskrinkamo te razine nasilja. Za to nam je potrebno ”srce veliko zbog ljubavi i snažno zbog borbe”, kako pjevaju latinoamerički borci i borkinje, nadahnuti vjerom u Boga koji želi naše oslobođenje.

Trebamo hrabrost koja u našim okolnostima vjerojatno traži žrtvu neprihvaćanja u svojoj vjerskoj zajednici, ali vjerojatno ne i žrtvu života kakvu su dali Grande i Romero.

S druge strane, ne radi se samo o žrtvi, radi se o svjetlu i glazbi vjere.

Raskrinkavanje strukturalnih nepravdi nudi nam priliku da, kako je pisao nadbiskup Recifea u Brazilu Hélder Câmara, premda još nismo došli u svečanu salu, vidimo svjetla i čujemo muziku. Da barem naslutimo svjetla oslobođenja i muziku drugačijeg pravednijeg svijeta.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Sinodalni put i teologija nakon Sotina
• Što nakon Praga? U Rimu će biti još napornije
• Feminizam je za sve – fundamentalizam ni za koga
• Iranska instrumentalizacija vjere u borbi za očuvanje vlasti
• Tko to smije ne mrziti Putina?
• Sinodalni put – jer drugog puta nema
• Ne gledaj mi noge – pogledaj me u oči
• Deveti tjedni IZBJEGLICAma! – prilika za popravni ispit
• Sve su puške tuđe – sve su žrtve moje
• Mogli bismo raspraviti o ljubavi prema neprijatelju

» Svi tekstovi ovog autora