Bez obzira na međusobne različite doktrinarne prijepore svi se budisti slažu u jednom – da je roditi se kao čovjek neobično rijetka i dragocjena posljedica zasluga iz prijašnjih života jer postoje, navodno, živa bića različita od ljudskih u bezbrojnim drugim svjetovima, egzistirajući u mnogo nepovoljnijim uvjetima za oslobođenje od patnje i postignuće nirvane. Roditi se kao čovjek, vele oni, ne znači nužno i ostati čovjek tijekom života jer pojedincima, a takvih je, nažalost, većina na ovome našem plavom dragulju, već činom rođenja iscure zasluge iz prethodnih života. Oni nastavljaju živjeti vođeni životinjskom sviješću koja je, dakako, niži oblik od ljudske. Prepoznatljiva značajka takvih umova je tupost i okrutnost, a ne aktivan odnos i sućut prema drugim živim bićima. Tako to mniju budisti.
Znao je to i podrugljivi Voltaire kada je odapinjući žaoke prema Bourbonima kazao da vlastima trebaju oboje, i pastiri i mesari. Prvi su vođe tupima, a drugi su okrutni.
Pozabavimo se ovim potonjim.
Prije samoga klanja preporučuje se uporaba pištolja za omamljivanje s penetrirajućim klinom koji, upucan između očiju kroz lubanju životinje, izaziva ”značajno i nepovratno oštećenje mozga izazvano šokom i prodorom klina pištolja u mozak”. Životinju je nakon omamljivanja potrebno zaklati odmah, a najdulje za 20 sekundi od početka omamljivanja, tako da iskrvari do smrti prije nego što se vrati k svijesti
Da je ljudska okrutnost oduvijek “in” i da svakodnevno producira raznovrsne modalitete izopačenoga, svijet nam je svjedok. Primjerice, mladi nogometaš iz Brazila Gabriel de Oliveira Domingos Costa ubijen je, a njegovo je raskomadano tijelo bačeno svinjama koje su se nahranile njime. Pa još: Francesco Raccosta, mafijaški šef iz Italije, pretučen je i živ bačen među svinje, koje su ga takva i pojele, priopćila je nedavno talijanska policija. Okrutno ubojstvo počinio je suparnički gang.
Svinje, naravno, nisu krive. Što njima znači ljudski gnjat, bok ili džigerica? Životinje su, nisu sućutne. To je nagonski trajno zašarafljeno u njihovoj životinjskoj svežderskoj naravi, nemaju izbora.
Ljudi imaju, ali su svejedno okrutni.
Jedu oni i svinje, ne zato da bi im se osvećivali što one u prismoku s mekinjama povremeno smažu nekoga od njih, nego zato što su im delikatesne. A sada je upravo vrijeme priprave tih delikatesa jer iz nemalog se broja domaćih dvorišta ovih dana čuje cvilež i hropac kao posljedice svinjokolje. Znajući da su ljudi okrutni, prije tri godine doneseni su u EU-u Zakon o provedbi uredbi Europske unije o zaštiti životinja i Uredba Vijeća EZ-a o zaštiti životinja u vrijeme usmrćivanja, koji su postali zakonskom osnovom Upute što ju je Ministarstvo poljoprivrede netom objavilo glede postupanja sa svinjama prije klanja, a zbog zaštite dobrobiti te domaće životinje.
Dakle, prije samoga klanja preporučuje se uporaba pištolja za omamljivanje s penetrirajućim klinom koji, upucan između očiju kroz lubanju životinje, izaziva “značajno i nepovratno oštećenje mozga izazvano šokom i prodorom klina pištolja u mozak”. Životinju je nakon omamljivanja potrebno zaklati odmah, a najdulje za 20 sekundi od početka omamljivanja tako da iskrvari do smrti prije nego što se vrati k svijesti.
Kada ”baja” u seoskom dvorištu primi nož u ruke i zarine ga u vrat prestravljene životinje turpijajući dugo po njezinoj karotidnoj arteriji, on nerijetko ne kolje svinju, nego, moguće, punicu, ženu, pedera next door, bahatog motorista koji mu buči pod prozorom, komplet Banske dvore, nepoznatoga koji mu je napumpao kćer – sve to “u đuture”, ili susjeda koji se drukčije krsti od njega kao i onoga drugog koji se uopće ne krsti
Bojim se da je izričaj “omamljivanje” ovdje očito u svojstvu eufemizma, jer bi ono pristajalo bolje uz, recimo, morfij, kloroform, pa i hipnozu, nego klin u mozak. No što je, tu je.
Razumijem ja i prijatelje životinja kada rečene Upute uspoređuju s uputama iz nacističkih logora, smatrajući da humanoga klanja nema i da životinje od rođenja trpe bol i patnju u uzgoju u suvremenim logorima, a završavaju nasilnom smrću, brutalno zaklane. Naime, kada “baja” u seoskom dvorištu primi nož u ruke i zarine ga u vrat prestravljene životinje turpijajući dugo po njezinoj karotidnoj arteriji, on nerijetko ne kolje svinju, nego, moguće, punicu, ženu, pedera next door, bahatog motorista koji koji mu buči pod prozorom, komplet Banske dvore, nepoznatoga koji mu je napumpao kćer – sve to “u đuture”, ili susjeda koji se drukčije krsti od njega kao i onoga drugog koji se uopće ne krsti. Nije isključeno da tako obnavlja uspomene iz prošlog rata jer, božemoj, povremeno valja razgibati zglob radi magle, noći… i slično. Ukratko, probuđena zvijer u njemu kolje životinju pod njim.
Onda iskače Ministarstvo, koje s Europom kliče koljaču – stop! Prvo klin u mozak pa nož pod vrat! To bi trebao biti suvremeni sućutni logos klanja. Ali niz je tu nedostataka, počevši od toga da klanje mogu provoditi svi oni koji se smatraju stručnima, a u tomu će im pomoći upravo objavljena Uputa. Nije poznato, doduše, tko će kontrolirati jesu li svi uistinu pročitali propisane upute (nemali je broj nepismenih koljača), jesu li dovoljno stručni i krše li zakone prilikom baratanja pištoljem i nožem. Ispada da je bitno samo službeno objelodaniti Upute, kako bi nam Europa ispod tagova “Croatia”, “mučenje životinja” i “klanje svinja” upisala kvačicu da smo položili ispit.
Ništa drugo nego činovnički javašluk.
Kako vrijeme odmiče, sve manje sućuti ostaje na dnu posude svijeta. U ovomu društvu biti okrutan, pa makar to bilo prigodno projicirano kroz ubod na svinjskom vratu, znači zadobiti identitet, biti prihvaćen. Tu nikakva uputa ni jednoga ministarstva ne može biti od pomoći. Samo ona koja se obznani iznutra, iz nas samih. Bez te “upute” (p)ostajemo zvijer u čoporu koja s neopisivim užitkom zabada očnjake u tuđa prava, živote, ideale…
Okrutnost, kao i ostale ljudske izopačenosti, ne zahtijeva motiv izvan nje same, nego tek prigodu. Godišnje doba kada se svinju vezanu žicom oko njuške izvlači iz svinjca u krvavo blato dvorišta, gdje se u hropcu koprca tek zaklani njezin svinjski drug, kada je maljem za razbijanje kamenja udaraju u čelo da bi je “omamili”, a nekoliko se ljudeskara zatim baca po njoj dok je jedan bode nožem u grlo, upravo je takva prigoda. U pravilu, neopisivo bolna i mučna za životinju. Ali tko nju pita?
Jednostavno, neće nas sućut. Klanje svinja tek je sporadični, aktualni indikator toga.
Mogu se složiti s Freudom da je sadizam, kojemu je kolinje festival, rezultat miksa seksualnih žudnji i agresije u podlozi kojih je biološko i psihološko određenje, i da sve to opstoji kao prirodni dio ljudske naravi koju bi morali znati kontrolirati. A većina nas to ne zna ili neće. Svinjama svejedno, patnja im ne gine. Čak i u danima kada slavimo rođenje boga u jaslicama koji je ljubav sâma.
Vele neki da je sve to zbog duboke zjapeće praznine u nama koja bi da je ispuni smisao, ali neće smisao, nego srdžba, bijes, mržnja i okrutnost, koji tako olovni i teški najlakše propadaju u praznomu. Ako štos doista leži u ispunjavanju praznine, zašto je ne bismo napunili do vrha sa sućuti prema drugim bićima, veličanstvenim načinom za ispunjavanje te entropijske rupe usred vlastitog nam bića.
Bojim se da kako vrijeme odmiče sve manje sućuti ostaje na dnu posude svijeta.
U ovomu društvu biti okrutan, pa makar to bilo prigodno projicirano kroz ubod na svinjskom vratu, znači zadobiti identitet, biti prihvaćen. Tu nikakva uputa ni jednoga ministarstva ne može biti od pomoći. Samo ona koja se obznani iznutra, iz nas samih.
Bez te “upute” (p)ostajemo zvijer u čoporu koja s neopisivim užitkom zabada očnjake u tuđa prava, živote, ideale… i trgamo ih jer zvijeri to čine. Okrutno, kako drukčije? Etika je to čopora.
Sve dok ne raširimo krug svoje sućuti tako da u njega stanu sva živa bića, jasan je bio dr. Albert Schweitzer, čovjek neće naći spokoj.
Krug o kojemu dobri doktor govori krug je našega srca. U nj valja, kao nekoć u Noinu korablju, ukrcati sva bića ovoga svijeta. I spasiti ih od očnjaka vremena.
To ne piše ni u jednoj uputi ministarstva.
Još tekstova ovog autora:
- Oružje za veselje
- Fleksibilna bijeda
- Hrvatski grah 2014.
- Daleki spas
- Digitalnom bukom do ekstremnoga otuđenja
- Snažan udarac komunikativnom beščašću
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.