Ima neke gole istine u onome o čemu se nedavno začuđeno zapitala Nives Celzijus u “Globusu” 27. IX. 2013. – naime: “Zašto književna elita smatra da je vrednije književno djelo zbirka nekih nerazumljivih pjesama koju kupi stotinjak ljudi (obitelj i prijatelji) i pročita pokoji kritičar, nego uzbudljivo, čitko erotsko štivo pisano srcem koje obara sve rekorde čitanosti u Hrvata?”
Pretpostavljam da će se nakon prvog uvodnoga citata namah promeškoljiti kojekakvi lijepodusi, mrgodeći se da kakav je to fakin “oklop” ako u njegov sklop prodire jedna starleta, pjevačica, razglašena zbog svoje naklonosti “loptojurcima”, a koja, premda je obdarena kao seksi ljepotica, svejedno pretendira i da je spisateljica, pa je u “Globusu” predstavljaju kao hrvatsku književnicu…? Zar je važno, reći će se, što o književnim stvarima misli, piše i (ima priliku da) objavljuje polugola ljepotica s “crvenoga tepiha”? Važno je i utoliko što je njen napis u citiranom tjedniku naslovljen kao “Moj obračun s kulturnim licemjerima”, pa je očito da je pukla jedna ćuška, (premda je krležovski “moj obračun” ipak malo previše).
U nemogućnosti da ovdje prepričam važnije Pavličićeve ideje i da o ponekoj polemiziram, želio sam samo objediniti dva citirana pamfleta, od kojih jedan dolazi iz nepriznatih pseudoknjiževnih budoara, a drugi se spušta s akademskih visina. Jer, pamfleti kao “pogrdni spisi koji u oštrom obliku ismjehuju određenu pojavu… u političkom ili društvenom životu…” (ELZ) ili pak ismjehuju neku osobu i/ili njeno djelo(vanje)…, ti su i takvi pamfleti znali biti neobično važni u mnogim europskim društveno-književnim sredinama, ali nisu ni kod nas baš sasvim rijetke ptice
Zapravo je jedna podcijenjena spisateljica zapletena u besmislenu aferu oko (ne)dodjeljivanja iliti (ne)uručivanja nagrade “Kiklop” (pulskoga Sajma knjiga, još 2008. g.), sad objavila svojevrsni pamflet, koji je u tome žanru, u novijoj povijesti hrvatske tekstualnosti, prvi na temu spolno/rodne diskriminacije! Ali ni po jada da se samo N. Celzijus obrecnula glede “čitanosti” knjiga “u Hrvata” kad je sličnu pomisao mnogo strastvenije i sustavnije razradio, nitko manji, nego naš akademik Pavao Pavličić!
U svojem “Prijedlogu za ukinuće hrvatske književnosti” (!!??), objavljenom u “Forumu” (br. 4-6, ljeto 2013.) ovaj ugledni, svestrani pisac (pripovjedač, romanopisac, feljtonist, publicist, filmski scenarist…), k tomu i sveučilišni profesor, kao da je na kraju, (ma vraga, još je mlad, rođen 1946.), nakon nebrojeno objavljenih knjiga, odlučio uništiti, u prah smrviti svoju doživotnu igračku: “Postoje tisuće razloga da se hrvatska književnost dokine, a ni jedan razlog da se i dalje održava na životu. Jer, kao prvo, nju nitko ne čita. Dobro je poznato da je prosječna naklada u nas tisuću primjeraka, a i od tih pišljivih tisuću primjeraka dobar dio ostane neprodan. Prosječan Hrvat, kad jednom izađe iz škole, ne uzme više do kraja života u ruke ni jednu hrvatsku knjigu.”
Pa da ovakve skandalozne pomisli objavljuje mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU-a), to je bilo i jest nepojmljivo, da svi nisu, čini se, na taj opsežan i dobro razrađen tekst odmahnuli rukom, kao da je riječ o skarednoj šali uvaženog akademika ili o pamfletu na koji se ne treba obazirati. Ali, jao pamfletu koji ode ututanj!
Pavličić je (čak isuviše) temeljito razradio tko sve treba surađivati na uništavanju, ukidanju hrvatske književnosti – pa je tako predvidio što sve moraju napraviti pisci, što kritičari, a što mediji, što žiriji, a što nakladnici i znanstvenici, a napokon i sama država…, tako da sve ode u fakin racku – pa opet ništa, sva Hrvatska “nelijepo hrče”, a budne su jedino starlete!
U nemogućnosti da ovdje prepričam važnije Pavličićeve ideje i da o ponekoj polemiziram, želio sam samo objediniti dva citirana pamfleta, od kojih jedan dolazi iz nepriznatih pseudoknjiževnih budoara, a drugi se spušta s akademskih visina. Jer, pamfleti kao “pogrdni spisi koji u oštrom obliku ismjehuju određenu pojavu… u političkom ili društvenom životu…” (ELZ) ili pak ismjehuju neku osobu i/ili njeno djelo(vanje)…, ti su i takvi pamfleti znali biti neobično važni u mnogim europskim društveno-književnim sredinama, ali nisu ni kod nas baš sasvim rijetke ptice.
I zato, ako sam koga zainteresirao, a u svrhu bolje kontekstualizacije Celzijus-Pavličićevih uradaka, pokušat ću sada, ne sasvim poučno, ali navesti po svojem izboru predstavnike ovoga žanra u hrvatskoj tekstualnosti, tako da ga zainteresirani mogu proširivati ili skraćivati.
Prvi je knjižicu “Pamfleti”, (“knjižica” iliti “libelo” zove se pamflet kad preraste dimenzije “letka”), objavio Bruno Popović, i to 1969. godine. (Dobro je pamtim jer sam i sâm u njoj žestoko izriban!). Slijedi Branimir Glumac s “Kritikom hrvatske književne kritike”, 1982. g., (moja je malenkost ponovno bila objektom!); pa nesretna i već skoro zaboravljena Vesna Parun, s knjigom “Pod muškim kišobranom”, 1987. godine. Onda dolazi vehementni egomanijak Vlado Gotovac i “Moj slučaj” iz 1989. g.; potom nesretno izgubljeni Goran Babić i njegov rad “Bespuća Franje Tuđmana” iz 1992. g.; no najbriljantnija i najžešća pamfletistička knjižica je “Uhvaćen za izraz” Predraga Raosa iz 1995. g.; potom “Tuđman – anatomija neprosvijećenog apsolutizma” Marinka Čulića, iz 1999. g., a u 21. st. bilježimo “Sovu” Nenada Ivankovića, 2004. g.; pa najjezičaviju, najbezobrazniju zbirku pamfleta “Ad hominem” Denisa Kuljiša iz 2006. g.; potom “Iz desne perspektive” Nevena Sesardića, 2012. godina; i na kraju, ne kao šećer, nego kao isprdak, knjižicu Slavena Letice “Mala povijest Velike Srbije”, 2013. godine.
Dakle, moglo bi se reći da za pamflet, ne samo kao za književni žanr, nego i kao način mišljenja i izlaganja, (kako je to pokušao objediniti već veliki pamfletist Paul-Louis Courier, 1772.-1825., kod nas, nažalost, neprevođen i nepoznat, ali postoji prijevod u Srbiji!), i mi snage i žestokih jezičina imamo. Ali, bojim se, kako sam se uvjerio u višedestljetnoj praksi, da pamfleti kod nas većinom odlaze u vjetar jer je prešućivanje najodvratnija poluga moći u hrvatskoj javnosti, (čitaj i pamti za buduće podmetanje noge, ali ne odgovaraj!).
Još tekstova ovog autora:
- Zaraza kreacionizmom
- Spermić smutnje
- S. F. – S. N.
- Zakon – za jezik polizati!
- Od Zeusova Olimpa do Staljinova Kremlja
- Četiri sprovoda i vjenčanje
- Grobarizacija
- “Inženjeri duše”? Ti bokca!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.