Marko Vučetić
Što sam stariji, sve više razmišljam o tome što mi prisutnost u vremenu daje ili, točnije, oduzima.
Mnogi filozofi razmišljali su o smrti, no smrt je samo puki, konačni nestanak iz svijeta. Taj nestanak nikada ne nastaje naglo, odjednom.
Istina je da su neke smrti iznenadne, preuranjene, neočekivane i nepravedne, no svakom je umiranju prethodilo starenje. Starenje je, zapravo, privremeni ostanak ili bivanje u svijetu, ali uvijek na način kontinuiranog nestanka.
Mi smo bića nestanka i za razliku od drugih bića imamo privilegiranu mogućnost to spoznati i prema toj spoznaji se odnositi. Mnogi ljudi umjesto toga da misle vlastitu vremenitost, starenje i smrt, radije prihvaćaju sustave koji nude skup dogmatskih, religijskih istina o našoj vremenitosti.
Religija je usustavljeni bijeg od smrti. No bijeg od razmišljanja o smrti također je odnošenje prema smrti. I kad ne razmišljamo o starenju, starimo.
Annie Ernaux je, promatrajući svoju staru majku, njezinu starost vidjela kao gubitak boje ili egzistencijalnu izblijedjelost odnosno nevidljivost.
Slavenka Drakulić je, po mom mišljenju, najbolje opisala našu staračku nevidljivost. Zanimljivo je da i ona ne uspostavlja neposredan odnos prema vlastitom starenju, nego starost promatra u licu vlastite majke. Ona joj je najbliža, a ujedno i najudaljenija, ona ju je uvela u život i životom je traumatizirala.
Djecu traumatizira ostavljenost od strane roditelja. Drakulić opisuje traumu ostavljenosti od strane majke kada ju je ona, zbog obveza, kao malo dijete ostavila nekoliko sati kod djeda na čuvanje. Djed tada nije bio nevidljiv, on je bio nuzgredni svjedok njezinog plača za majkom koje nije bilo.
Taj plač je obilježio čitav život djeteta i taj život je sveo na život trajno ostavljenog djeteta koje ima potrebu osvetiti se roditeljima zbog traume ostavljanja.
Majka joj je tada postala nevidljiva, a ona je, u odnosu na majku, postala nezrelo dijete koje nikada neće odrasti i koje nikada neće izaći na kraj s potrebom da se majci osvećuje. Najbolja osveta ostavljenih je da oni ostavljaju one koji su ih ostavili.
Starost je nužno samoća, dok je život često osveta zbog ostavljenosti. Starosti odgovara osjećaj zanemarenosti koji proizlazi iz činjenice da smo nevidljivi onima za koje smatramo da bi trebali biti uz nas, a njih ima samo povremeno, točno onoliko koliko im je potrebno da nam se osvete zbog ostavljenosti.
Biti u vremenu znači biti ostavljan, ostavljati, imati očekivanja od drugih i, možda ponajviše, biti drugima nevidljiv. S ovim možemo izaći na kraj ako spoznamo vlastita ograničenja i proživljene traume, tada nadilazimo infantilnost i shvaćamo da nevidljivost ne možemo izbjeći. Tada starenje prihvaćamo kao postupni nestanak i nevidljivost.
Drugi put je put religioznosti. Religioznost je lijek za naše egzistencijalne traume, no taj lijek je lijek za djecu koja nikada neće odrasti.
Ovoga sam svjestan svaki put kada namjerno kritiziram religiju. Tada mi se uvijek javi neko veliko dijete koje ima potrebu osvetiti mi se zbog toga što mu remetim terapiju.
Preda mnom se tada nalazi infantilno stvorenje koje odustaje od vlastite profesije, neovisno je li riječ o pravniku, liječniku, svećeniku, sveučilišnom profesoru ili zemljoradniku. Tada znanje nestaje kako bi na njegovo mjesto stupila nesvjesna egzistencijalna trauma.
Sasvim je razumljivo da istraumatiziranom velikom djetetu struka ništa ne znači, ono se pretvara u ministranta osvetnika kojemu je poremećena terapija njegove egzistencijalne traume.
Freud je pisao o tome kako na mjesto nesvjesnog Ono treba stupiti svjesno Ja. To se rijetko događa. Redovito se događa da nesvjesno Ono oplijeni mogućnost svjesnog Ja da uistinu bude svjesno Ja i tako ga pretvara u ministranta osvetnika.
U hrvatskom društvu, nezrelom u mnogim dimenzijama, religija preuzima ulogu trajnog utočišta mnogim potencijalno svjesnim Ja koji su odustali od sebe i odlučili se ukopati u nesvjesno religiozno Ono.
Kada takvima kritizirate religiju, poremetili ste im svijet transformiranja očaja u nadu, a nadu u vjeru da nisu ostavljeni od strane nebeskog, svetog, samo njihovog božanskog bića. Infantilnost je egoistična.
Razumljivo je da infantilni ministranti osvetnici boga ne promatraju kao boga svih ljudskih bića, nego ga pretvaraju u upravo njihovog i samo njihovog boga kojega je netko doveo u pitanje. Oni toga boga trebaju obraniti, oni tom bogu postaju bogovi jer ga brane i tako mu oduzimaju svetost, a toga nisu svjesni jer su odbacili svjesno Ja.
Rasprave o tome što trebaju raditi ginekolozi, treba li revidirati Vatikanske ugovore ili o tome koja je uloga religijskih zajednica u društvu, nikada ne treba voditi s infantilnim, traumatiziranim ministrantima osvetnicima. Njihovu traumu treba poštivati, ipak je riječ o velikoj djeci koja bježe od krika i plača prve ostavljenosti.
Budući da čovjek ne može opstati bez osjećaja i sigurnosti pripadanja nekome, pa makar to bio i osjećaj pripadnosti nesvjesnom Ono, i ovaj tip egzistencijalne pripadnosti treba cijeniti. Ona nije logična ni razumska, ali je upravo stoga posebno snažna, baš kao što je snažna svaka egoistična iracionalnost.
Sve nas, neovisno jesmo li svjesno Ja ili dio nesvjesnog Ono, čeka konačni susret s našom nevidljivošću. Ako smo ovo spoznali, emocije zasigurno nećemo potrošiti uzaludno.
Ako smo ovoga svjesni, onda djecu nećemo traumatizirati, pripremit ćemo ih na ostavljenost i od njih nećemo očekivati da budu uvijek naša i samo naša djeca. Zreli ljudi su bivša, neistraumatizirana djeca.
Nezreli ljudi su egoistični, oni djecu imaju kako bi sebi osigurali socijalni život u starosti uz neizostavnu ekonomsku sigurnost.
Za nedavnog Hoda za život imali smo prigodu čuti izjavu nekoliko sudionika o tome zašto su nama i našem društvu potrebna djeca – zbog naše sebičnosti, da nam djeca nikada ne odrastu, da budu naša djeca, da nam služe, odnosno da ih traumatiziramo u tolikoj mjeri da i kao pravnici, liječnici, sveučilišni profesori ili zemljoradnici nikada ne odrastu, da uvijek budu u stanju, baš kako to dolikuje infantilnim ministrantima osvetnicima, odbaciti znanje i urlikati krikom ostavljenog djeteta kojega je netko htio zbog egoizma nesvjesnog Ono.
Dobrodošli u Hrvatsku!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ili ćemo se boriti za državu ili možemo na pasivni suicid
- Sjećanje na smrt, žrtvu i rat izaziva tugu, a ne ponos
- Pelješki most poražava ideju samodostatnosti male Hrvatske
- Homoseksualci zabranjene, negirane ljubavi postaju homofobi
- Dok je nacionalista svijet je privremeno sedirano stratište
- Mame lekarke, liječnice i nadriliječnice, a sinovi genijalci
- Ljudi uglavnom nisu u stanju sami promišljati vlastiti život
- Antifašisti i branitelji na istoj su strani povijesti
- Sestra Vesna Zovkić sućutno sluša i humanizira prostor
- I u Hrvatskoj su homoseksualci svedeni na nepoželjni ostatak
