I, jesmo li već u finalu Svjetskog prvenstva, i tko nam je protivnik, Brazil ili Njemačka? Nije bilo naodmet i malo cinizma što se, u poplavi euforije, razlio jednim statusom na Facebooku dok je Luka Modrić ispred TV kamera dodatno potpaljivao Hrvate tvrdeći da ”naša reprezentacija ima moć, snagu i kvalitetu nositi se ravnopravno sa svakom momčadi na svijetu”, a reporter Drago Ćosić, prepukloga glasa i dobrog ukusa, apelirao na Hrvate da uzmu kredite, a na bankare da budu milostivi pa da svi skupa, kad već nemamo za mlijeko, vodu i struju, makar sletimo idućeg ljeta na Copacabanu.
U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri u kojoj je pao nogometno ipak mali Island.
Svejedno, od Realova se dirigenta i ne očekuje da se suzdržava, jednako na polju i pred kamerama, dapače, fućkaš sportaša koji svoju ambiciju ne mjeri barem naslovom svjetskoga prvaka! Sjetite se uostalom Miroslava Ćire Blaževića, koji je, ismijavan od većeg dijela javnosti, postavio granicu nemogućega, a doma su se on i dečki 1998. vratili iz Francuske sa svjetskom broncom iskovanom u veličanstvenim utakmicama protiv nogometnih divova Njemačke i Nizozemske.
U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri
U utorak navečer dok su poraženi srčani islandski nogometaši plakali, svjesni da su bili nadomak povijesnom iskoraku, da su bili u prilici ostvariti senzacionalan uspjeh, u prilici kakva se vjerojatno neće pružiti brojnim idućim islandskim generacijama – da kao najmanja zemlja dosad nastupe na nogometnom prvenstvu svijeta – dotle su Hrvatsku od maksimirskoga stadiona prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu prožimale dobre vibracije.
Nisu se, istinabog, pomaknule tektonske ploče kao prije mjesec dana u Bosni i Hercegovini kad su stotine tisuća na ulicama slavile prvi plasman svoje izranjavane zemlje na nogometno prvenstvo svijeta kao ulaznicu u neko bolje sutra. Ovdje je bilo mnogo mirnije jer ipak je Hrvatska ”stari mačak” globalne nogometne smotre, nastup u Brazilu bit će joj četvrto sudjelovanje na SP-u, nakon nastupa u Francuskoj 1998., Japanu 2002. i Njemačkoj 2006. godine. No nakon svih mogućih podjela na naše i njihove, nakon svih mogućih ”za” i ”protiv”, što je već izraslo u prvorazrednu hrvatsku sportsku disciplinu, nogometna su lopta i za svakoga istinskog navijača sveti cilj – odlazak na SP – ujedinili Hrvatsku makar na nekoliko sati.
Trebalo se odlučiti po najvećem pljusku krenuti od kuće prema stadionu bez krova i minimuma komfora, znajući da ćeš pritom, sve da pada kao iz kabla, kišobran morati zauvijek predati zaštitarima ispred ulaza na tribine, trebalo je sjesti na posve neprikladno, mokro i ledeno zdanje i nadati se da će te u prohladnoj noći zagrijati nacionalna momčad čije su igre i rezultati zadnjih pet mjeseci ledili krv u žilama navijača.
Reprezentacija koja je pod vodstvom Igora Štimca, istina, prispjela do tzv. baraža za odlazak na SP, ali je negdje na tom putu izgubila i igru i vjeru i rezultat i dušu i potporu, nije ni pod vodstvom brže-bolje izabranoga novog izbornika Nike Kovača ispisala na Islandu osobitu pozivnicu za Maksimir na biti ili ne biti 90 minuta.
Ocjene Kovačeve premijere u Reykjaviku rastezale su se poput žvakaće gume, od solidne i svrsishodne do očajne partije, snopovi preskupih ulaznica na maksimirskim blagajnama uoči dana odluke nisu se topili, vremenska prognoza bila je grozna, pa je očajni predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Davor Šuker, spašavajući i sebe i stotinjak milijuna kuna što ih donosi odlazak na SP, posve u neskladu sa svojom poslovičnom škrtošću, interventno podijelio možda i desetak tisuća ulaznica.
Danas je PDV koji će morati platiti za svaku podijeljenu ulaznicu tek beznačajna kap u moru novca koji će prispjeti u blagajnu Saveza. Davor Šuker danas je na konju, Zdravko Mamić, premda ga je upravo on ustoličio za nominalno prvoga čovjeka hrvatskog nogometa, sve je dalje od uzda, glavni plesač u VIP-ovu šatoru, gdje su važni ljudi slavili plasman Hrvatske na SP, bio je glavom i bradom Šuker, asistirali su mu i brojni članovi njegove nogometne vlade, sve je nadgledao i ministar sporta Željko Jovanović, jedino nitko nije vidio Mamića blizu rasplesanoga društva.
Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena pa se navijački revolt preokrenuo u potporu
Tako su u velikoj noći i na djelu potvrđena nagađanja o sve čvršćoj vezi Šukera i Jovanovića, kojima je jedan od ciljeva premjestiti neprihvatljivoga Zdravka Mamića iz institucionalnoga nogometa i javnoga diskursa.
Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena, pa se navijački revolt preokrenuo u potporu.
Javnost i tribine jednostavno nisu mogli od prvoga dana probaviti neprincipijelnu Mamićevu i Štimčevu koaliciju. Kad je jednom, pokušavajući dočarati čime se sve služi Mamić, Štimac kazao da mu je Dinamov predsjednik već nudio mjesto izbornika pod uvjetom da u reprezentaciju uvijek zove i pet njegovih igrača, tko je više ikad mogao povjerovati Štimcu da će on sada, kada je postao izbornikom, biti neovisan o Mamićevim željama i interesima? Ljudi pamte i nisu mutavi, ne mrze Hrvatsku ako ne podupiru interesne i nečasne komplote, i u takvu teškom ambijentu, ali i Štimčevu trenerskom lutanju izgubila se negdje i prepoznatljiva nogometna Hrvatska.
Nakon Igora Štimca, izbora iz interesa, stigao je Niko Kovač, izbor iz nužde, ali pošten, neumrljan, bez repova i dugova, i narod mu je pokazao palac gore. Nakon pet mjeseci jeze hrvatska je reprezentacija u utorak napokon bila pristojna momčad, odigrala je poštenu, srčanu, strasnu i dobru nogometnu utakmicu. Obljubljeni kapetan i njegovi dečki upalili su malo svjetla u hrvatskome mraku.
Istina, mnogo su za Šukera, Kovača, dečke i Hrvatsku učinile i sretne kuglice koje su im na ždrijebu parova doigravanja dodijelile momčad ribara, tehničara, bankara i režisera s Islanda. Zamislite da je s druge strane stajala Platinijeva Francuska s goropadnim Ribéryjem i nepogrešivim Benzemom, ili one-man team, Ibrahimovićeva Švedska, koja je na krilima Ibrine moći i golova zamalo izbacila sa SP-a Ronaldov Portugal! Sva sreća pa nije, jer Šuker možda danas ne bi imao ni za plaćanje PDV-a za desetak tisuća podijeljenih ulaznica.
Još tekstova ovog autora:
- Hvala, gospodine Hrabar
- Ivek se oprašta s Igrama
- Teorije Schumijeve nesreće
- Neumrli Žarko, Boris i Luka
- Niko Kovač, lider kojeg vole
- Brazil kao početak i kraj
- U ime nogometa – roblje
- Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim
- Kako su me Pavić i Mamić pospremili na cestu
- Kovaču, spusti se, a mjesto na Marsu prepusti Mamiću!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.