Sukob koji neće donijeti puno dobrog

Hrvatsko-slovenski odnosi ulaze u još jednu od svojih “najgorih” faza, kakvih je dosad bilo mnogo, i ni iz jedne nisu uspjeli izaći.

Prvo je Slovenija svojim referendumom o nezavisnosti (u prosincu 1990.) praktički napustila ideju o konfederaciji (koju je Hrvatska tada još zagovarala) i Hrvatsku time natjerala da također organizira referendum (u svibnju 1991.), a onda istog dana kad i Slovenija (25.6.1991.) proglasi nezavisnost, iako Hrvatska to nije htjela i za to nije bila spremna, jer je znala za posljedice.

Hrvatska Franje Tuđmana to Slovencima nije nikada zaboravila – umjesto, kako je inicijalno dogovoreno susreta svake godine, Tuđman i Kučan sastali su se samo nekoliko puta, i nikad nisu bili u dobrim odnosima.

Izlaskom iz arbitražnog sporazuma Hrvatska čini logičan potez s pozicije svog nacionalnog interesa – makar kratkoročno. Ona, zapravo, ponavlja potez kojeg je već nekoliko puta izvodila – u prethodnim dogovorima ili sporazumima pod međunarodnim pokroviteljstvom, tako da ovo nije ni prva ni neuobičajena situacija. (Odnosi se, prije svega, na obećanja koja je dala u vezi sa statusom manjina u Hrvatskoj). Istodobno, Hrvatska ovim potezom ulazi u dugotrajan politički sukob sa Slovenijom – sukob koji ni Sloveniji ni Hrvatskoj neće donijeti puno dobroga

Potom je došlo do slovensko-srpskog dogovora o povlačenju JNA iz Slovenije, protiv kojeg je glasao hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ, Stipe Mesić. Hrvatska je bila, s razlogom, uznemirena tim sporazumom, koji je težište rata prebacio u potpunosti u Hrvatsku, a kasnije u Bosnu i Hercegovinu.

Poslije raspada Jugoslavije, Slovenija i Hrvatska ulaze u jednu od najtežih sukcesijskih kriza (u odnosu na sve ostale parove ex-jugoslavenskih republika), koja je imale više dimenzija: Ljubljanska banka, Trdinov Vrh / Sv. Gera, NE Krško i Piranski zaljev. Osim Krškog, nijedan od tih problema nije do kraja riješen, čak ni nakon 25 godina. Ništa nije pomoglo to što su obje zemlje članice EU i NATO.

Izlaskom iz arbitražnog sporazuma Hrvatska čini logičan potez s pozicije svog nacionalnog interesa – makar kratkoročno. Ona, zapravo, ponavlja potez kojeg je već nekoliko puta izvodila – u prethodnim dogovorima ili sporazumima pod međunarodnim pokroviteljstvom, tako da ovo nije ni prva ni neuobičajena situacija. (Odnosi se, prije svega, na obećanja koja je dala u vezi sa statusom manjina u Hrvatskoj).

Istodobno, Hrvatska ovim potezom ulazi u dugotrajan politički sukob sa Slovenijom – sukob koji ni Sloveniji ni Hrvatskoj neće donijeti puno dobroga.

Stvar treba promatrati i u svjetlu globalnih odnosa.

Posjeta ruskog premijera Sloveniji – prvog jednoj zemlji-članici EU-a nakon što je EU uvela sankcije, i naročito isticanje pravoslavne dimenzije te posjete, kao i prethodno slovensko otkazivanje sudjelovanja na vojnoj paradi povodom 5. kolovoza – ima stanovitu važnost, i pomaže nam da bolje razumijemo kako to da su snimke zbog kojih je Hrvatska odlučila povući se iz arbitraže uopće objavljene.

Hrvatska je trenutno u lošim odnosima sa svim svojim susjedima: s Mađarskom oko MOL-a, sa Srbijom oko skoro svega, s Bosnom i Hercegovinom oko Pelješačkog mosta, a sa Slovenijom sada oko Piranskog zaljeva

Ideja hrvatske predsjednice, da je strateški interes Hrvatske da se orijentira po liniji Jadran-Baltik (dakle, uglavnom antiruskoj) i status “prijateljske saveznice” (a ne tek “obične”) ima također veze sa svim ovim.

Hrvatska je trenutno u lošim odnosima sa svim svojim susjedima: s Mađarskom oko MOL-a, sa Srbijom oko skoro svega, s Bosnom i Hercegovinom oko Pelješačkog mosta, a sa Slovenijom sada oko Piranskog zaljeva.

S obzirom na neuspjeh ovog arbitražnog postupka, vjerojatno je da će Hrvatska odbaciti ideju o arbitraži u pitanjima granice sa Srbijom, te će inzistirati da se granični sporovi riješe prije eventualnog ulaska Srbije u EU.

Poučena vlastitim istupanjem iz arbitraže, neće drugima dopustiti da ponove isti “trik”.

Ergo, ulazimo u fazu opasnog leta…

(Prenosimo s autorova Facebook zida).

Još tekstova ovog autora:

• Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
• Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
• Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
• Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
• Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
• Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
• Ako izbori ”svađaju narode”, referendumi ih svađaju još i više
• Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
• Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
• I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite

» Svi tekstovi ovog autora