U devet desetljeća proteklih od Murnauova Nosferatua i nikad nadmašenog Maxa Schrecka, vampiri su prošli toliko medijskih inkarnacija da ih je danas, barem u popularnoj kulturi, gotovo izlišno na bilo koji način vezivati s njihovom prvotnom, folklornom inspiracijom. Od stožernog djela filmske moderne kakav je Dreyerov Vampyr, preko Dracule, uzdanice američkog studija Universal (kroz lik Bele Lugosija) i britanskog Hammera (kroz lik Christophera Leeja), pa kroz psihološko uozbiljavanje u devedesetima u Draculi Brama Stokera i Intervjuu s vampirom, sve do suvremenog fenomena Sumrak za tinejdžere i sve koji se takvima osjećaju, vampiri su stalan i neizostavan pratitelj sedme umjetnosti.
Svakoj filmskoj eri pružaju podatan označitelj za učitavanje novog, njoj zanimljivog značenja, budući da smo odavno usvojili osnovna predznanja o njima – besmrtnost utemeljenu na ispijanju krvi, skrivanje od dnevnog svjetla i sve ostalo, cijeli taj fatalan, zamaman i posve erotičan spoj pogibeljnosti i glamura koji u sebi nose.
Je li čudno što se ovako konstantan autor odlučio za vampirske protagoniste? Jarmusch zna ponešto o nepromjenjivom trajanju
Jim Jarmusch već desetljećima stvara beskompromisna, autorski dosljedna djela koja su mu donijela sadašnji status jednog od najpronicavijih kroničara suvremene američke stvarnosti. Upravo je opojno pogledati neki od prvih filmova njegove karijere, poput Mystery Traina, odmah uoči njegova najnovijeg djela, filma Samo ljubavnici preživljavaju. Rukopis je gotovo jednak, teme podudarne, elegičnost neizbježna. Je li onda čudno što se tako konstantan autor odlučio za vampirske protagoniste? Jarmusch zna ponešto o nepromjenjivom trajanju.
Rezultat je film koji gotovo da odbija imati narativni zamašnjak koji bi mu pokretao zaplet. Od prvih kadrova, gdje se sve vrti u zatvorenom krugu – od zvjezdanog neba, preko gramofonske ploče, do prizora dvoje naslovnih ljubavnika u izdvojenim prostorima – jasno je da Jarmuscha ovdje ne zanimaju ni radnja ni zbivanje, nego stanje.
A stanje je sljedeće: ljubavni i bračni par vampira Adam i Eve istrajava već tko zna koje stoljeće na ovome svijetu, svjedočeći njegovim mijenama, pasivno ga promatrajući i, zašto da ne, uživajući u njemu. Sva problematika prehrane i skrivanja za njih je odavno riješena. Oboje krv dobavlja na legalan, nimalo ubitačan način, od ljudi iz medicinske struke. Oboje koristi svoje neograničeno vrijeme za uživanje u vrhuncima ljudskog stvaralaštva: Adam je poklonik glazbe i glazbala, Eve obožava jezike i knjige. Ovi su vampiri daleko od grabežljivaca i prijetnje ljudskom rodu – oni su mu svjedoci, roditeljski blagonakloni, kako im i ime govori.
Tako postavljeni, oni ne mogu ne prerasti u svojevrsne autorove glasnogovornike. S identitetom stare zvijezde rocka koja se sad krije od javnosti u anonimnoj kući na periferiji Detroita, Adam (izvrsni Tom Hiddleston u jednoj od prerijetkih dramskih uloga karijere u kojoj će očito zauvijek biti Marvelov Loki) zastupa pesimističnu stranu Jarmuscha: grad oko njega, kolijevka Motowna i još toliko dobre glazbe, sad odumire, a čovječanstvo nikako da primijeni davno otkrivena rješenja poput besplatnog prijenosa energije za sve. Sâm Adam živi izvan mreže – svu električnu struju dobiva od Teslinog generatora u dvorištu – ali ostatak svijeta umrežen je u uzročnoposljedičnu spiralu eksploatacije i bijede koju ona sa sobom nosi. Adam izgleda kao pljunuti Morpheus, protagonist Sandmana Neila Gaimana, a i ćud mu je slična.
Jarmuschevi vampiri Adam i Eve daleko su od prijetnje ljudskom rodu – oni su mu svjedoci, roditeljski blagonakloni, kako im i ime govori
Eve, pak, obitava s druge strane oceana, u Tangeru, gdje joj društvo pravi Kit Marlowe. Pravi Kit Marlowe, renesansni engleski pisac navodno stradao u dvoboju, kod Jarmuscha je vremešni vampir i pravi autor niza Shakespeareovih djela. Uz Marlowea Eve (uvijek nezemaljski glamurozna i istodobno nimalo afektirana Tilda Swinton) gleda na svjetliju stranu ljudskog postojanja, pronalazeći pribranost duha da vidi svjetliju stranu svega oko sebe dok uživa u dugim noćnim šetnjama po labirintu marokanskih uličica. Eve nosi bijelu i svijetlu odjeću naspram Adamova konstantnog crnila, a s grivom natapirane kose izgleda kao narnijska kraljica Jadis s Aslanovom ćudi.
Radnja u film ulazi kad se u njihov život umiješa druga aktivna vampirica, Evina sestra po krvi Ava. Ona u sebi nema ništa od introspektivnosti dvoje protagonista: nesmotrena je i sebična, pravi plod mentaliteta Los Angelesa – mentaliteta zombija, reći će Jarmuschevi glasnogovornici, služeći se unutar priče drugim velikim tropom suvremenog žanra ne kao pojmom za nešto stvarno, nego kao osobinom lika, sitnog, skučenog, gramzivog. Samo ljubavnici preživljavaju film je koji prvo uspostavi vampire na alegorijski način, a onda im podari jednako alegorijsko gledanje na ljude.
Svako iščitavanje komentara na mentalitet Hollywooda pritom je neizbježno. Jarmusch je Ljubavnike snimio kao britansko-njemačku koprodukciju, zadržavajući potpunu kreativnu slobodu, ali iz stalnog spominjanja tematike koja zaokuplja Adama i Eve nemoguće je ne iščitati izvjesnu mjeru frustriranosti činjenicom da se u ovakvim produkcijskim uvjetima nikad neće moći pozabaviti samim meritumom stvari: napokon, u osobnom sam razgovoru od njega još prije desetak godina doznao da mu je životna želja snimiti film o Nikoli Tesli, a vidim da ga jednako zaokuplja i intrigantna tematika autorstva Shakespearea.
“Samo ljubavnici preživljavaju” film je koji prvo uspostavi vampire na alegorijski način, a onda im podari jednako alegorijsko gledanje na ljude
Snimiti film u kojem likovi raspravljaju o pitanjima koja privatno zaokupljaju njihova autora s jedne je strane malo previše meta; ali to je ujedno i svjedočanstvo produkcijskoj realnosti u kojoj alternativne hipoteze o pravom autoru Hamleta inače može iznositi samo etablirani redatelj blockbustera poput Rolanda Emmericha.
Napokon, možda je i ljepše da se Jarmusch nije uhvatio u izravan koštac sa svojim temama. Predstavljajući ih kroz iznijansirane karaktere Adama i Eve, stvorio je čeznutljiv, sjetan, intiman i neočekivano topao film koji nas poziva da se zajedno s njima zamislimo nad ovim svijetom u kojem je mnogo toga očito pošlo ukrivo; stvorio je elegiju za minulim dobom.
Unutar Jarmuscheve osobne filmografije, Samo ljubavnici preživljavaju možda i nije raskošno remekdjelo poput filmova Na udaru zakona ili Mrtav čovjek, niti je hrabar strukturalni iskorak poput Granica kontrole. S druge strane, svakako je ostvarenje koje emotivno rezonira s autorovom dugogodišnjom publikom, sa svima nama brodolomcima iz vremena koja su nam se činila daleko poticajnijima od ovog sadašnjeg, s nama koji ne možemo ne dijeliti bar dio osjećaja i zaključaka koje iznose Jarmuschevi protagonisti.
S te strane, Samo ljubavnici preživljavaju zapravo je tek uzgredno Jarmuschev doprinos vampirskom žanru, a u prvom redu redateljev komentar o svjetovima koje svi mi nosimo u sebi – proživljenim kao i neproživljenim, ostvarenim kao i neostvarenim.
Još tekstova ovog autora:
- Preveliki da propadnu
- Kralj. Blijedi Kralj.
- Exsultate justi
- Sila se nudi
- Za Lisu
- Exsultate justi
- Uzurpiranje revolucije
- Kralj. Blijedi Kralj.
- Važno je imati žicu
- Grimizna glina
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.