Šutnja hrvatskih nacionalista već ima historiografski značaj

Aleksandar Vučić predložio je da Tomislav Žigmanov, najeksponiraniji politički predstavnik vojvođanskih Hrvata, postane ministar u novoj srbijanskoj vladi.

Ova vijest je višestruko značajna, ponajprije zbog toga što nas suočava s time da nacionalne manjine nisu građani bez države, da je njihova matična država ona u kojoj žive i da, kao građani, imaju pravo birati, biti birani, kreirati i provoditi javne politike u državi kojoj pripadaju, odnosno u državi koja je njihova država.

Država Tomislava Žigmanova je Republika Srbija, zato je on sada ministar Srbije i prirodno je – jasno, na razini političke prirodnosti – da bude ministar u srbijanskoj vladi. One politike koje bude provodila nova srbijanska vlada, bit će, budući da kao ministar pripada kolektivnom tijelu, ujedno i njegove politike.

Neprestano naglašavam kako se ironija nalazi u osnovi ovog našeg, više ili manje, ljudskog svijeta.

Prvorazredna ironija je da su tzv. hrvatski nacionalisti u Republici Hrvatskoj, sadašnju vladu Andreja Plenkovića, u kojoj djeluje, i to kao potpredsjednica, Anja Šimpraga, članica SDSS-a i pripadnica srpske nacionalne manjine, nazivali hrvatsko-srpskom vladom, da su, nadalje, ti isti nacionalisti, na prošlim parlamentarnim izborima u Srbiji, podržavali Tomislava Žigmanova te da, sada, kada je on prihvatio ministarsku poziciju i javno se, na ukazanom povjerenju, zahvalio Aleksandru Vučiću, nemoćno šute.

Šutnja hrvatskih nacionalista već ima historiografski značaj, ona je toliko puta bila prisutna kroz ovu našu tužnu povijest, da je više i ne primjećujemo.

Nacionalisti ili urliču ili šute. Oni šute kada stvarnost raskrinka njihov jad, bijedu, glupost i neprincipijelnost, a to se zbiva na dnevnoj razini. Da su dosljedni, sad bi i novu vladu u Srbiji, onu kojoj pripada Tomislav Žigmanov, trebali nazvati srpsko-hrvatskom vladom, baš kao što i vladu u Hrvatskoj nazivaju hrvatsko-srpskom vladom.

Nacionalisti ne shvaćaju što je država, jer da shvaćaju, onda bi hrvatski nacionalisti shvatili da je Tomislavu Žigmanovu država Republika Srbija, da je on građanin te državi, da toj državi u, političko-egzistencijalnom smislu, pripada, da je zainteresiran za dobro Srbije, baš kao što je, primjerice, moj kolega, profesor Milorad Pupovac zainteresiran za dobro Hrvatske, jer je to njegova država, njoj pripada i sve što se u Republici Hrvatskoj događa izravno utječe na Milorada Pupovca – ne zbog toga što je predstavnik nacionalne manjine, nego zbog toga što je građanin Republike Hrvatske.

Tomislavu Žigmanovu država je Republika Srbija, on samo u Srbiji može biti, i nigdje drugdje, ministar, baš kao što Anja Šimpraga ili Milorad Pupovac jedino u Republici Hrvatskoj mogu obnašati najviše političke funkcije – od zastupnika u Hrvatskom saboru do članova vlade. Sve drugo bila bi politička i povijesna krivotvorina.

Da nema Srbije, Tomislav Žigmanov bi bio čovjek bez države, odnosno, bio bi čovjek koji ne bi, ni u snu, mogao biti ministar, isto vrijedi i za Milorada Pupovca i Anju Šimpragu – da nema Republike Hrvatske, oni bi bili ljudi bez države.

Anji Šimpragi država nije mogla biti tzv. Republika Srpska Krajina, to nije bila njezina država, njezina država je ona u kojoj može obnašati najveće političke dužnosti, a to je, razumije se, Republika Hrvatska.

Kada nacionalisti, hrvatski i srpski, ovo jednom shvate, onda će i oni biti građani neke države, sve do tada, osuđeni su na glupost, urlikanje, šutnju i neprestano izrugivanje od strane ironije.

Ironija upravlja svijetom na način razotkrivanja gluposti. Samoubilačka glupost je na djelu svaki put kada netko, a kod nas takvih ih ima na lopate, smatra da se u stoljeću u kojem živimo i s povijesnim znanjem koje nam je na raspolaganju, Hrvatsku treba razvijati u smjeru hrvatstva, a ne u smjeru državnosti. Problem Hrvatske nije u tome što je ona nedovoljno hrvatska, nego upravo suprotno – što se hrvatstvom istiskuje i umrtvljuje državnost.

Hrvatska je sve manje i manje država. Hrvatski građani ne iseljavaju zbog manjka hrvatstva, nego zbog manjka državnosti države. Oni traže državu u koja će ih prihvatiti, zaštititi i usrećiti.

U takvoj državi će naši nekadašnji sugrađani jednom postati ministri, potpredsjednici vlade ili saborski zastupnici. Oni time neće biti manje Hrvati, hrvatstvo im neće biti prepreka da, primjerice, u Švedskoj, postanu ministri. Oni će to postati zato što su u Švedskoj pronašli državu po njihovoj mjeri.

Svi mi koji se nalazimo u Hrvatskoj, samim time što se još uvijek nalazimo u njoj, u konačnici živimo u državi koja je, kada sve zbrojimo i oduzmemo, ipak uređena po našoj mjeri. Hrvatska je, dakle, država po našoj mjeri. Da nije, sada bismo bili u nekoj drugoj državi ili bismo se nalazili u potrazi za boljom državom.

Mi smo odgovorni za Hrvatsku, baš kao što je Tomislav Žigmanov odgovoran za Republiku Srbiju.

Zato mi je potpuno neshvatljivo da jučer, kada je objavljena vijest o podizanju optužnica protiv čak četiriju nekadašnjih ministara u Plenkovićevoj vladi, nitko iz SDP-a ne izađe i glasno kaže:

Dragi sugrađani, suočite se s bolnom i grubom istinom, Hrvatska je, kako sada stvari stoje, osuđena ili da je vodi HDZ i partneri ili SDP i partneri, ne postoji netko treći tko ima potrebnu infrastrukturu, kadrove i iskustvo da bi samostalno mogao voditi ovu državu, usporedite nas i donesite sud jer o vašem sudu ovisi kako će izgledati ova država.

Uistinu je tako da ne postoji neka treća opcija koja bi mogla samostalno upravljati ovom nesretnom, zapuštenom i nestajućom državom. Mi možemo na parlamentarnim izborima dati podršku opciji koja će, u konačnici, završiti ili s HDZ-om ili sa SDP-om.

Izvan svake rasprave je da će sve desnije od centra, bilo to stranačko ili nestranačko desno, završiti s HDZ-om. Desnica s HDZ-om neće završiti jedino ako je HDZ ne želi ili ako je HDZ odbaci.

Nikakva promjena ne nastaje na Pantovčaku, ona se svodi samo na to kakav bioritam ima koji predsjednik ili predsjednica – tko koliko spava, u koje doba dana je miran, kada je nervozan, kada je vrijeme da nešto popije, i to je uglavnom to.

Pantovčak ne predstavlja mjesto političke promjene, odnosno, politička promjena na Pantovčaku može samo spavati, ne tražimo je tamo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Imamo samo Uzinićeve suze. Druge, naprosto, nema
• Šeksova biografija na latinici drugačija je
• Predrasude će uvijek biti ono što su i sada – ogorčene laži
• Hajka na Mirelu Čavajdu i kršćanstvo ne idu skupa
• Vrijedan i važan: Gabrijela Žalac, Plenković, novinar Bajlo?
• Svi nacionalisti su biznismeni, oni trguju s nacijom
• Vjeru i Boga Mate Uzinića ili pape Franje lako je prihvatiti
• Puljak prolazi kroz agoniju države identificirane s HDZ-om
• Priopćenje nuncijature o Hraniću kao dokaz dekadencije
• Nadbiskup Hranić traži da vjernici pristanu na pedofiliju

» Svi tekstovi ovog autora