Svaka vlast imala je i svoje Srbe i svoja pomirbena poslanja

Dvoje mladih ljudi prvih su se dana kolovoza zatekli u središtu pažnje, jer su, barem fragmentarno, ispričali svoje životne i ratne priče. Boris Milošević, koji je u trenucima raspada Jugoslavije imao šesnaest, i Anja Šimpraga, koja je imala četiri godine. Oni su, pogotovo ona, djeca nezavisne Hrvatske, druge zemlje nisu upamtili, niti su u njoj u pravom smislu živjeli, premda su, valja i to reći, neželjena njezina djeca, jer njihove se sudbine i životne priče, njihove nevolje, neće doživljavati kao hrvatske.

U neka druga vremena, da smo u 2000. ili u 2005, oboje bi mi bili zanimljivi, i bio bih, da tako kažem, njihov navijač. Sudbina svake zemlje zrcali se u pojedinačnim sudbinama njezinih manjinaca, odbačenih, ostavljenih i uniženih, bilo u životnom, bilo u metaforičnom smislu, prije nego u sudbinama povlaštenih ili odlikovanih žigom većinskoga kolektivnog stradanja. Tako je u Hrvatskoj, tako je u Srbiji, tako je u Švedskoj. Samo što se u Švedskoj zna da je tako.

Ali kakve koristi, kakvoga smisla od toga da se ovo neprestano ponavlja? Pogotovo što Boris Milošević i Anja Šimpraga ne igraju nove ni originalne uloge u društvenom i političkom igrokazu.

Bilo je tih ljudi, istina starijih, bio je taj nekakav Tankosić, Srbin u HDZ-u, bio je Milan Đukić, bila je, skoro dvadeset godina, Milanka Opačić, i potrošila je bogme solidan komad naših života. Dok smo u njoj gledali zrcalni odraz te neke bolje Hrvatske, ona je, fantastično dobro plaćena, igrala ulogu vlastitog imena i prezimena, i osim tog čudnovatog manekenstva u životu nije ništa drugo ni radila.

Bilo je tih ljudi, istina starijih, bio je taj nekakav Tankosić, Srbin u HDZ–u, bio je Milan Đukić, bila je, skoro dvadeset godina, Milanka Opačić, i potrošila je bogme solidan komad naših života. Dok smo u njoj gledali zrcalni odraz te neke bolje Hrvatske, ona je, fantastično dobro plaćena, igrala ulogu vlastitog imena i prezimena, i osim tog čudnovatog manekenstva u životu nije ništa drugo ni radila

I bilo ih je još takvih, s manjinskih lista i iz središnjica velikih stranaka i partija, i svi su oni igrali gotovo istovjetnu ulogu u toj iritantnoj i napornoj kolektivnoj opsesiji da se pronađu drukčiji Srbi, i da se u njima ogleda to famozno tolerantno, moralno, empatično, kršćansko, savršeno ispravno lice Hrvatske. Svi oni su bili dio nekog cvjetnog aranžmana u zapučku vlasti.

Karakteristično za sve njih, od tog nekog Tankosića, koji je navodno bio sklon kocki, preko svih tih manjinskih stanimirovića, pa do suštinski nezainteresirane Opačićke, bilo je da nisu učinili ništa, jer nisu mogli učiniti ništa, da onim preostalim stvarnim Srbima u Hrvatskoj, toj umirućoj starčadi po Kordunu, sjevernoj Dalmaciji i Baniji – budimo barem toliko empatični, pa kad njih spominjemo, spomenimo im i kraj po imenu koje oni koriste – dovedu struju i civilizaciju.

Slučaj gospodina Miloševića i gospođe Šimprage pokušava se ovih dana proglasiti nečim sasvim novim, i uzdiže ga se i slavi kao nekakva nova hrvatska nacionalna i politička paradigma.

On je otišao u Knin na proslavu Oluje, jer je to važno većincima kojima je okružen. Ona je u Hrvatskom saboru govorila kako je to biti Srpkinja u Hrvatskoj, tačnije, kako je to biti Anja Šimpraga u Hrvatskoj, što je također, na malo drukčiji način, prijalo većincima.

Prijalo im je to kao slike peseka i maca na fejsbucima, jer tako sami pred sobom potvrđuju vlastitu empatičnost.

I baš su se kolektivno, upravo po tim fejsbucima, ali i po službenim glasilima, okomili na Anjinu saborsku kolegicu Karolinu Vidović Krišto, koja je dotrčala da kaže kako august i tačka nisu hrvatske riječi, tojest da jezik u kojem se pojavljuju te riječi nije hrvatski, a u Saboru bi se, misli ona, smio govoriti samo hrvatski.

Na stranu sad što nam ovim gospođa Vidović Krišto poručuje da Krleža, Matoš, Ujević ni, recimo, Kranjčević nisu hrvatski pisci, jer je svaki od njih pisao i august, i tačka, i hartija, na stranu i to što gospođa Šimpraga hrvatskim jezikom, akcentuacijom, leksikom i tvorbom rečenice, vlada neusporedivo bolje nego njezina kolegica, ali meni je, osim transfera blama ili susramlja, izazvanog jezičnim opaskama dotične, na trenutak došla i neka mala bockava žalost, jer su se baš svi, osim onih s krajnjih margina zajednice, najednom okomili na Karolinu Krišto Vidović. I ona je, zapravo, ostala sama među svojima.

Ne bi me to bocnulo da je to bio akt solidarnosti s Anjom Šimpragom, te zgražanje nad osobom koja u potresnoj intimnoj priči primjećuje tobožnje jezične pogreške – a zar može biti pogrešno nešto što su pisali Krleža, Matoš, Ujević, Kranjčević, i, da se našalimo, što danas pišem, evo, ja? – ne bi me spopala kratkotrajna nerazumna empatija prema Krišto Vidović ni da su svi ti fejsbučari i novinari iznenada osjetili da su sve te srpske bake i đedovi po Hrvatskoj, koji nemaju struje ni brašna, i koji crkavaju kao psi, ustvari njihovi bake i đedovi, ali nije tu bilo solidarnosti ni prema Anji, ni prema Srbima.

Politički vazda senzibilna zajednica jasno je osjetila priliku da se solidarizira s Andrejem Plenkovićem. Nisu tu, naime, bili tema ljudi, nego politika. I nisu tema Srbi, nego vlast.

I onda se najednom nadigoše analitičari da kažu da je ovo što se dogodilo u Kninu i oko Knina, da je ovaj Plenkovićev govor, da su Šimpraga i Milošević, nešto veličanstveno i epohalno, nešto na što smo trideset godina čekali.

Pa se iz čista mira u istom ešalonu iza aktualnog vođe nađoše i lijevi, i liberali, i najednom se opet počeše izgovarati neke velike i gromke hrvatske riječi, te se krenu malenu hrvatsku sudbinu, s još sitnijom i beznačajnijom sudbiničicom hrvatskih Srba, uspoređivati sa sudbinama velikih naroda.

I mnogo je to više, rekoše, neko ono kad je Sanader čestitao pravoslavcima Božić…

Karakteristično za sve njih, od tog nekog Tankosića, koji je navodno bio sklon kocki, preko svih tih manjinskih stanimirovića, pa do suštinski nezainteresirane Opačićke, bilo je da nisu učinili ništa, jer nisu mogli učiniti ništa, da onim preostalim stvarnim Srbima u Hrvatskoj, toj umirućoj starčadi po Kordunu, sjevernoj Dalmaciji i Baniji – budimo barem toliko empatični, pa kad njih spominjemo, spomenimo im i kraj po imenu koje oni koriste – dovedu struju i civilizaciju

U vrijeme kada je Sanader pravoslavnima čestitao Božić, i kada se Hristos rađao u bezdjetnoj zemlji, postojao je u Hrvatskoj medijski pluralizam, više dnevnih novina i televizija koja je, premda režimska, ipak dopuštala elemente različitosti.

Danas toga više nema.

Novinari koji s Plenkovićem rade intervjue nastupaju kao one cvrkutave damice s televizijskih vijesti u Pjongjangu, i vrlo su sistematično eliminirani svi disonantni glasovi, osim onih koji dolaze s krajnje desnice.

Andrej Plenković, kada miri Hrvatsku s preostalim njezinim Srbima, on samo na nižoj razini provodi ceremonijal koji je Sanader već proveo, i od kojeg na kraju nije ostalo ništa.

A nije ostalo ništa, jer se društvene katastrofe, etnički sukobi i etnička čišćenja ne popravljaju državnim ceremonijalima, nego slobodom riječi i ozbiljnim javnim glasilima, dakle upravo onim na što ne pristaju ni Plenković, ni Milanović, ni bilo tko drugi.

Na kraju, problem sa Srbima, svojim vlastitim i onim u Srbiji, Hrvati će riješiti onoga časa kad riješe problem sa sobom. Ali kome uopće i to govoriti…

I što meni bi da o ovome danas govorim?

(Izvorni naslov osvrta je: “Svaka hrvatska vlast dosad imala je i svoje Srbe i svoja pomirbena poslanja”. Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj ako niste dobili odobrenje autora. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto nitko od nas nikada neće biti Gary Lineker?
• Švicarski franak: banka je samo predvorje pakla
• Stvarni cilj Zoričićeve zabrane narodnjaka
• Traktat o traktoru
• Kratka rasprava o poniznosti
• Zašto je Ćiro pozdravljao nepoznate ljude
• Građansko junaštvo jedne novozagrebačke frizerke
• Čovjek koji je gorko zaplakao kada je pobijeđen nacizam
• Roba će pojeftiniti samo ako je budemo kupovali u Sloveniji
• Haljina Lepe Brene

» Svi tekstovi ovog autora