Svatko bi uvijek uza se morao imati državnu zastavu

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Svaki građanin naše zemlje morao bi uvijek uza se imati državnu zastavu. U gepeku kraj rezervnog kotača i kutije prve pomoći valjalo bi držati torbicu od laganog najlonskog platna, za svaki slučaj.

Ako idete na Hajdukovu utakmicu ili koncert Marka Perovića Thompsona, ako crijepom pokrivate obiteljsku kuću ili udajete kći, idete li na ovrhu, bunite se zbog niske otkupne cijene pšenice ili pođete samoga sebe zapaliti na Markovom trgu – jedva je moguće nabrojati sve prilike u kojima vam neizostavno treba hrvatska zastava.

Svi bespravno izgrađeni objekti na Čiovu imaju ih po nekoliko komada, nasrnu li, ne dao Bog, bageri Ministarstva graditeljstva na ubogu, sirotinjsku šesterokatnicu, da se i investitor i investitorova žena, i investitorovo troje djece, i investitorova baka i investitorov pas Žućo, svi redom da se u dvorištu zagrnu barjakom s našim povijesnim grbom i zapjevaju “Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati” da nadglasaju teški građevinski stroj.

Naši ljudi toliko vole nositi državnu zastavu da je zapravo čudno kako se nitko nije dosad sjetio sašiti je kao pelerinu s prorezima za ruke, ili čak napraviti laganu jaknu, nepromočivi šuškavac padne li kiša na Thompsonovu koncertu, Hajdukovoj utakmici, braniteljskom prosvjedu ili borbi bikova u Radošiću

Naši ljudi toliko vole nositi državnu zastavu da je zapravo čudno kako se nitko nije dosad sjetio sašiti je kao pelerinu s prorezima za ruke, ili čak napraviti laganu jaknu, nepromočivi šuškavac padne li kiša na Thompsonovu koncertu, Hajdukovoj utakmici, braniteljskom prosvjedu ili borbi bikova u Radošiću.

Mogli bi je možda i podstaviti, za zimske dane: s jedne strane crven-bijeli-plavi, s druge janjeće krzno.

Svakako, zastava nam treba mnogo.

Naš ih narod troši u nevjerojatnim količinama. Zastave blijede izložene atmosferskim utjecajima ili se razderu na drači, vijoreći iz automobila u svadbenim povorkama, a nije rijetkost ni da ih žene neoprezno operu na visokoj temperaturi pa sve se boje izmiješaju, dalmatinski se lavovi u vešmašini krčkaju s istarskom kozom i slavonskom kunom kao junetina i bravetina u bosanskom loncu, i na kraju od prepoznatljivog Šutejeva dezena dođe ružna blijedoljubičasta krpa.

Nakon svega nabrojanog ne treba, vjerujem, dodatno objašnjavati zašto Ministarstvo branitelja kupuje dvadeset tisuća zastava, a Milan Bandić je u svibnju uzeo tri tisuće i nedavno raspisao za još četrnaest. Sve što se uzme, učas ode.

Svaki građanin naše zemlje morao bi uvijek uza se imati državnu zastavu. U gepeku kraj rezervnog kotača i kutije prve pomoći valjalo bi držati torbicu od laganog najlonskog platna, za svaki slučaj

Hrvatski barjak je kao pomfrit, nikad ga nije previše.

Zagrebački je gradonačelnik svaki rasvjetni stup naumio zakititi s dvije trobojnice zbog, kako reče, “jačanja domoljublja Zagrepčana i edukacije da više vole zemlju”.

Da nije Bandića, nije pretjerano reći kako stanovnici glavnog grada uopće ne bi voljeli svoju zemlju. Ne bi, jadni, vjerojatno ni znali gdje žive. Glavinjali bi Ilicom, ništa ne kontajući.

“Ma, da nije ovo slučajno Kazahstan?” dvoumio bi se jedan muškarac, gledajući uokolo po ruševnim pročeljima.

”Ne znam, meni više nekako daje na Turkmenistan”, predložila bi njegova žena, promatrajući rupe na asfaltu. “Ili možda Tadžikistan?”

“Mama! Tata! Gle!” povikalo bi onda njihovo dijete, prstićem uzbuđeno pokazujući zastave na obližnjem kandelabru. “To je Hrvatska!”

“Joj, da! Domovina! Država o kojoj su naraštaji sanjali! Za čiju su slobodu tisuće naših najboljih sinova dali svoje živote!” uskliknuo bi muškarac suznih očiju, pa bi sve troje zatim klekli i uzeli strastveno ljubiti prašnjavi pločnik.

Zbilja, što bi ostalo od našeg hrvatskog identiteta da nas zagrebački gradonačelnik ne pouči tko smo i što smo?

Zastave blijede izložene atmosferskim utjecajima ili se razderu na drači, vijoreći iz automobila u svadbenim povorkama, a nije rijetkost ni da ih žene neoprezno operu na visokoj temperaturi pa sve se boje izmiješaju, dalmatinski se lavovi u vešmašini krčkaju s istarskom kozom i slavonskom kunom kao junetina i bravetina u bosanskom loncu, i na kraju od prepoznatljivog Šutejeva dezena dođe ružna blijedoljubičasta krpa

Tko bi znao za Vukovar, pjevao “Lijepu našu”, čitao Matoša, tko bi se za Veliki petak sjetio potopiti bakalar i na Božić umijesiti fritule da nije Milana Bandića?

Ako je za jačanje domoljublja, kupili bismo ne dvadeset tisuća, nego dvadeset milijuna hrvatskih zastava.

Za zastave nam ni jedna cijena nije previsoka.

Naručit ćemo ih tako mnogo da će Kinezi padati s nogu šivajući, čitava će Indija spajati crvene, bijele i plave komade, vješte ručice pakistanskih mališana izvest će bezbroj naših povijesnih grbova, diljem svijeta će se raditi sve ono što šnajderice iz zagrebačkog “Kamenskog” i “Nade Dimić”, iz splitskog “Uzora”, osječke “Svilane”, “Pamučne industrije” iz Duge Rese, imotske “Pionirke” i niza drugih hrvatskih tekstilnih tvornica iz poznatih, vrlo domoljubnih razloga, već jedno vrijeme ne rade.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora:

• Kukavni liječnici i Beroš: sve samo da udovolje Crkvi
• Pijani HDZ-ovac razotkriva: Hrvatska živi u strahu
• Desničari ne znaju više ”tko je njihov, a tko je naš”
• Brigadir Raos je stavljen na “mute”. On se greškom uključio
• Zoran Milanović zaista je jedan neopjevani gad
• Ne znam jeste li čuli onu priču o spolnoj infekciji…
• Prije bismo 90-ih ”razbili Srbe” da nismo imali Lošu
• Komandant Jaglac sve nas je dodatno onespokojio
• Dragi osloboditelji, ako boga znate, nemojte nas oslobađati!
• Pljačkašima iz RH nećete se sakriti ni na Sjevernom polu

» Svi tekstovi ovog autora