Ana i Otto Raffai
Na križnom putu u Colosseumu, na Veliki petak, na događaju koji je prenijela i Hrvatska televizija na svom prvom programu, jedna postaja je više no druge zaokupirala pažnju komentatora.
Bila je to trinaesta postaja na kojoj su dvije žene držale križ. Jedna od njih je bila Ukrajinka, druga Ruskinja. I naš komentator je na sliku dviju mladih žena, koje su tragično sličile jedna drugoj rekao: ”Zanimljivo da je Papa pozvao Ukrajinku i Ruskinju da zajedno drže križ”.
Što je tu tako zanimljivo?
Urednica ruske televizije, koja je postala svjetski poznata svojim iskakanjem u kadar tijekom emitiranja vijesti dok drži proturatni plakat, žena je koja na svom vratu ima ogrlicu koja svojim bojama povezuje dvije zaraćene zemlje. Njezina ogrlica na polovici je plavo žuta, a na drugoj polovici crveno plava. Navodno njena ogrlica ima u sebi trag njenog životnog okruženja: veliki dio njene obitelji je ukrajinski, a jednako tako veliki dio je ruski.
Kada papa Franjo javno daje znak da želi razgovarati s predsjednikom Ruske Federacije, Vladimirom Putinom, on je na tragu ove životne istine: da su mnogi koji pate danas u ratu u Ukrajini, tragično sudbinom povezani i da se na njih ne može primijeniti ona retorika koja se danas u javnosti rado i olako upražnjava. Retorika logike Divljeg zapada po kojoj je oduvijek i unaprijed jasno tko je zla, a tko dobra strana.
U toj sljepoći olakih crno-bijelih dogovora otkazuju se gaže ruskim umjetnicima, bunca o razložnosti da čitamo Dostojevskog ili slušamo Čajkovskog. Cirkuski virtuozi, Ukrajinci i Rusi, otkazuju međusobnu suradnju jer oni ukrajinski kažu (samo njihov iskaz smo čuli) da ne mogu raditi zajedno dok se u njihovoj zemlji bore protiv Rusa. Osjećali bi kao da ih izdaju.
Kada na moskovskim ulicama žena srednjih godina drži papir, ne veći od A4 formata, na kojem su rukom napisana DVA SLOVA, ona je u nekoj drugoj logici. Ona je u logici beskorisne hrabrosti. Dapače za sebe štetne hrabrosti. Jer sigurno će biti primijećena i privest će je policija koja je pod atmosferom ratne opasnosti nepredvidiva. Žena će ipak stajati na trgu i protestirati za DVA SLOVA koja su zamijenila izvorni protestni povik NJET VOJNA – NE RAT.
Jesmo li mi ovdje, u Hrvatskoj i susjednim zemljama na strani logike NE RAT?
Ako čitamo ili slušamo naše medije, nismo. Točnije, nismo poticani na stav NE RAT. Poticani smo na stav DOLJE PUTIN, Rusi su zlo. Diktatura koja ni kada bi se odlučili na primirje neće držati obećano odustajanje od rata. Poticani smo na netrpeljivost prema ”Rusiji” – upravo se tako i govori, ne kaže se službeno ime zemlje nego onako paušalno, Rusi i Rusija.
Rusima se javno smije reći samo osuda, bilo kakvo osjećanje koje nije odbacivanje i odbijanje agresije nego neki oblik traženja približavanja u smislu primirja, nailazi na sumnjičavost kod sugovornika.
”Vi imate previše suosjećanja za rusku stranu”, komentirao je pred neki dan poznati njemački novinar Markus Lanz, obrazlaganje jednog od potpisnika otvorenog pisma Olafu Scholzu.
Naime, dvadesetak njemačkih intelektualaca je poslalo otvoreno pismo Scholzu tražeći da Njemačka svoju politiku prema Rusiji i Ukrajini usmjerava prema obustavi rata, traženju primirja, umjesto da šalje Ukrajini i dalje teško naoružanje i tako samo produljuje ratnu agoniju.
Kada pitate čemu se nadaju, Ukrajinci se nadaju POBJEDI. Smijemo li se mi odavde nadati nečemu drugome, na primjer, MIRU? Smijemo li dvije riječi NE RAT dopuniti s dvije riječi ZA MIR? Smijemo li željeti mir i Ukrajincima i Rusima, ne samo pobjedu Ukrajincima?
Ovo smijemo, ne postavljamo primarno Ukrajincima koji se bore za svoju slobodu. Postavljamo javnosti u kojoj nema prostora za diferencirano razmišljanje. Kao da bi rat bio vrijeme jasnih stavova i čvrstih istina. Upravo suprotno.
Rat je kaos u kojem jedino što ima smisla je poput pape Franje tražiti vrata za razgovor s neprijateljem.
Smijemo li stati uz Ukrajinu, posebno one dijelove u kojima danas ima najviše žrtava pod ruskom invazijom u kojoj žive stanovnici pomiješani, i Rusi i Ukrajinci? Smijemo li podržati te ljude da se ne moraju odreći svojih prošlih života radi budućnosti? Imamo li srca za njih, kako će im biti sutra? Kako će vidati ratne rane?
Dok je kod nas bjesnio Domovinski rat, mi smo imali sreće da smo sretali mirovnjake koji su nas upozoravali na to da neprijatelja nije dobro demonizirati, jer da je to samo doprinos demonu rata, ne oslobođenju od neprijatelja. Znali smo mi tko je neprijatelj, ali ratničko neprijateljski odnos nam u oslobođenju od neprijatelja nikada nije pomogao.
Sasvim suprotno, povjerenje u posrednike mirotvornih poruka pomoglo nam je da gradimo postepeno odnose, poznanstva, prijateljstva s onima koji su pripadali skupini/narodu neprijateljskom. I samo tako smo se oslobađali rata i neprijateljstava.
Zato želimo i danas reći glasno NE propagandi rata koju upijamo u medijima, koju nam se želi podvaliti pod političku analizu i garant sigurnosti. Ne pristajemo na logiku koja iz straha od rata demonizira cijeli jedan narod, koja jeftinim propagandama sadi u nama predrasude (pa i prema Putinu).
Jedino mirovna logika a ne vojnička čizma vadi nas iz gliba ratnog razaranja. Ona traži komunikaciju i upravo je slika dviju žena koje zajedno drže križ ta komunikacija koja je naš zadatak.
Nije točno da trebamo isključiti cijeli jedan narod da bismo bili sigurni od agresije. Ratove ne drži zamišljeno zlo onih drugih (donedavno su to bili teroristi, pa islamski fundamentalisti, evo nam sad k’o naručenih ruskih agresora). Ratove drže dublji zli korijeni biznisa koji ne pita za žrtve.
Stoga stojimo i dalje na tome da su sve žrtve naše, i oplakujemo ih onim duhovnim razlogom koji je tako poetski zabilježio Gibonni u svojoj pjesmi Udica. Besmisao rata i onda je očita kada se veliča obrana. Upravo tada smo slijepi za ”ultimativni grijeh” što je rat. Sva oružja su prokleta – i ona koja su nabavljena da nas tobože brane.
Umjesto da iz toplih domova navijamo za Ukrajince da pobijede, trebamo preuzeti križ pomirenja. On počinje time da se suprotstavimo širenju neprijateljstva upravo prema Rusima.
To je naš doprinos slobodi Ukrajine, jer je doprinos MIRU kao stanju međuljudskih odnosa u kojima nitko nije suvišan, pa ni nekadašnji neprijatelj.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nasilje nad ženom u Ljubuškom: ne bi se šteli mešat
- Žene, život, sloboda – godina dana revolucije koja traje
- Nevidljiva naša empatija i objektivni osjećaj nesigurnosti
- Gdje se Bog događa?
- Drugačiji katolički odgovor za život
- Nenasilje za one ispod osamnaest
- Sinodalni put i teologija nakon Sotina
- Što nakon Praga? U Rimu će biti još napornije
- Feminizam je za sve – fundamentalizam ni za koga
- Iranska instrumentalizacija vjere u borbi za očuvanje vlasti