O hipokriziji nekih svećenika se teško govori da se ne bi naudilo ugledu Crkve. K tomu, imenovati ih skrenulo bi pogled s problema na osobe. A one su samo tipični sinovi Crkve. I to ponekad čak ponajbolji: njihove zasluge, vrline i založenost zacijelo nisu upitni. A primoranost na licemjeran život omogućila im je upravo Crkva kojoj su služili ili služe. Štoviše, ona je licemjerje i stvorila svojim odnosom prema seksualnosti i ženama.
Tradicionalno kršćanstvo izgrađeno je na antropologiji po kojoj biti čovjek a prirori znači – biti kriv. Crkva okrivljuje čovjeka ponajprije u najintimnijem području koje izmiče kontroli razuma i društva: u području seksualnosti, odnosno naše prirodne, biološke uvjetovanosti. A budući da su autori te antropologije muškarci, za tu uvjetovanost ponajprije bivaju okrivljene žene.
Da svećenici imaju ljubavnice javna je tajna. A ako koji od njih i otkrije skrivanu vezu s nekom ženom svojoj braći svećenicima, oprostit će mu grijeh pravdajući ga da je podlegao napasti, time raskrivajući kako ženu poimaju tek kao oličenje nagonske tjelesnosti. Štoviše, čak će i vjernici govorkati o tome kakve li je sve kušnje, jadan, morao prolaziti zbog zle i razuzdane žene koja da ga je navela na grijeh, ali vrlo rijetko o tome što je, jadnica, morala proći kad ju je svećenik iskoristio, pa ostavio, često s djetetom
Kršćanska tradicija diskriminirala je ženu. Crkva je dugo bila ženomrzačka, temeljeći svoje mizoginstvo najprije na tumačenju Prvog grijeha – Eva je prva posegnula za zabranjenim plodom – prije nego na novoj Evi koja je petom satrla glavu Zmiji. Čak i Pavao, koji kaže da u prostoru duha nema razlike između Grka i Židova, muškaraca i žena (Gal 3,27-28), poziva žene da u zajednici šute, preferira beženstvo pred brakom, a u braku očekuje da žene budu posve podložne svojim muževima (premda, muža poziva da bude prema ženi kao Krist prema Crkvi, Ef 5,21-24). Ženu se uglavnom smatralo izvorom napasti i grijeha, mnogo više nego posrednicom milosti. A jedinu ženu kojoj se ne može osporiti to posredništvo, štuje se kao djevicu i majku, ne kao ženu.
Da svećenici imaju ljubavnice javna je tajna. A ako koji od njih i otkrije skrivanu vezu s nekom ženom svojoj braći svećenicima, oprostit će mu grijeh pravdajući ga da je podlegao napasti, time raskrivajući kako ženu poimaju tek kao oličenje nagonske tjelesnosti. Štoviše, čak će i vjernici govorkati o tome kakve li je sve kušnje, jadan, morao prolaziti zbog zle i razuzdane žene koja da ga je navela na grijeh, ali vrlo rijetko o tome što je, jadnica, morala proći kad ju je svećenik iskoristio, pa ostavio, često s djetetom.
Posljedice nisu manje ni kada počinitelj pristane uzdržavati dijete (novac je čak šutke predviđen u financijskim proračunima Crkve, a često se naprosto uzima od donacija koje su vjernici zacijelo bili namijenili u druge svrhe). Nekim ženama se zna i svjetovati da abortiraju! Pobačaj, koji se javno osuđuje, nastojeći tu osudu nametnuti i sekularnim zakonima, gdjekad i gdjegdje bit će potajno preporučivan samim svećenikovim ženama. Struktura prijetvornosti rađa slijepi instinkt za očuvanje svećeničke aure što god to koštalo da koštalo ženu, iskorištenu pa napuštenu, ili koliko god se to kosilo s propovijedanim moralom. Budući da ne postoji otvoren govor, sloboda koju bi celibat trebao pružiti u nesebičnom djelovanju time i sama postaje na temeljnoj razini licemjerjem.
Nije riječ o tome da se svećenici koji stupaju u spolne odnose s odraslim ženama osude, nego da se otvoreno progovori o jazu između riječi i djela, učenju i stvarnosti. Nije riječ o tome da se ne može razumjeti da pojedini svećenici ne mogu kontrolirati svoje nagone, nego se ne može prihvatiti laž u kojoj oni tada prihvaćaju živjeti. Predmnijevan autoritet Crkve važniji je od života u istini za dvoje/troje ljudi, čak od života cijele zajednice koja, znajući to ili ne, trpi svećenikovu laž.
Savjest je za nas same, ugled za druge. Onaj tko sluša svoju savjest a zanemaruje svoj ugled, okrutan je prema drugima. No, onaj koji se brine za svoj ugled a zanemaruje svoju savjest, okrutan je prema istini
Zaljubljenih svećenika i žena zaljubljenih u svećenike ima mnogo više nego se o tome govorka. I njihova veza, ukoliko se ne ozakonjuje brakom, ne mora uvijek imati katastrofalne posljedice. Međutim, da bi njihovo osobito prijateljstvo moglo i nadalje imati pozitivan predznak, nužno je visoko umijeće vladanja sobom u obiju strana, u svakom trenutku. Nužno je da je svećenikov celibat čvrsto utemeljen, a da žena poštuje, štoviše, potiče i podržava uzvišene motivacije celibata.
A licemjerje ide još i dalje. Kada jedan od svećenika poželi ne živjeti više u celibatu i prikloni se ženi koju voli, nezamisliva su poniženja i patnje kojima će biti izložen, on, njegova ljubav, poštenje i odgovornost. Iznuđivat će se njegov pristanak da ne mijenja zvanje, da čak ženu koju voli učini svojom ljubavnicom, a, ako na to ne pristane, onemogućit će mu da se zaposli kao vjeroučitelj ili teolog, samo da Crkva ne bi ostala bez svećenika manje, a laici da u svećenicima ne bi vidjeli ljude poput sebe, kadre da se istinski zaljube. No, Crkva time, kao, eto, da gubi od svog (predmnijevana) ugleda. No, savjest i ugled nisu istovjetni. Savjest je za nas same, ugled za druge. Onaj tko sluša svoju savjest a zanemaruje svoj ugled, okrutan je prema drugima. No, onaj koji se brine za svoj ugled a zanemaruje svoju savjest, okrutan je prema istini.
Žene – vjernice koje redovito zalaze u crkvu a imaju nestabilne brakove ili nisu u braku –lako se zaljubljuju u svećenike ponajprije zbog prirode svećeničke službe: u sakramentu ispovijedi i u povjerljivim razgovorima svećenik ima lak emocionalan pristup ženama, a žene, osobito ako su inače emocionalno nezadovoljne i ranjene, jedva čekaju da ih ma tko sasluša i razumije. Osobi koja ih je spremna saslušati i tješiti lako će se otvoriti, to prije jer se osjećaju zaštićene njezinim celibatom.
Kako se emocionalno nestabilne žene lako otvaraju svećenicima jer oni imaju ugled osoba od povjerenja, tako, kada to povjerenje biva iznevjereno, iskustvo umiranja iluzija ili razočarenje biva proporcionalno s povjerenjem te je često povezano s gubitkom vjere. Biti izdan od Božjeg čovjeka, i time posredno od Boga, nije obično iskustvo razočaranja. Trauma je veća i često ozbiljnija nego pri razdvajanju partnera laika. Nevjerojatno je velik broj žena koje trpe u sjeni!
Djevojke i žene koje se okupljaju oko nekog svećenika (jednako kao i redovnice oko svojega duhovnika ili laikinje oko voditelja kršćanske zajednice) često se zaljubljuju u njega po istom načelu po kojem se učenice zaljubljuju u svojeg učitelja ili pacijentice u svojega psihoterapeuta. Tješitelj i tješeni nalaze se na istom, skliskom terenu. Kao što u takvu odnosu ne mora biti primisli i skrivene požude tako ni odana, strastvena pobožnost kontemplativne redovnice prema Kristu Zaručniku nije baš uvijek (osim u iznimnim mističkim iskustvima) lišena erotske dimenzije. No, u oba slučaja uglavnom je riječ o pukom infantilizmu.
Većina žena koje se emocionalno vežu uz svećenike, unatoč uvijek prisutne, svjesne ili nesvjesne, zabrinutosti jer stupaju na put pun opasnosti, ne čine to s lošim namjerama. Žene u “Božjem čovjeku” nalaze idealan objekt svoje ljubavi kakav bi svaka žena poželjela: nježnost, razumijevanje, zajedničke duhovne ciljeve s minimumom opasnosti da se to ubrzo surva u suhu svakodnevicu.
Svećenika će k ženi privući slične kvalitete, a uz to mu omogućiti da pritom ne mora biti odgovoran. Ipak, rijetko će koja žena, a da drži do sebe, pristati da takva emocionalna veza, koliko god bila privlačna, preraste u erotsku vezu. Seksualno aktivni svećenici imaju emocionalan pristup ženama pod izlikom vrline, ali i njih primoravaju na prijetvornost.
Problem nastaje kada svećenici i žene ostvare isključivu vezu, a onda svećenik poželi pobjeći iz obaveza koje mu ona nameće. Kako se emocionalno nestabilne žene lako otvaraju svećenicima jer oni imaju ugled osoba od povjerenja, tako, kada to povjerenje biva iznevjereno, iskustvo umiranja iluzija ili razočarenje biva proporcionalno s povjerenjem te je često povezano s gubitkom vjere. Biti izdan od Božjeg čovjeka, i time posredno od Boga, nije obično iskustvo razočaranja. Trauma je veća i često ozbiljnija nego pri razdvajanju partnera laika. Nevjerojatno je velik broj žena koje trpe u sjeni!
Svećenici imaju više moći zbog moralnog i duhovnog autoriteta svoje službe. Odgoj, ugled u zajednici i javna predodžba o zvanju pridonose neravnoteži između svećenika i pastve. štoviše, svećenici imaju dodatnu moć psihološkog reda, pogotovu ako osoba koja ulazi s njim u odnos od njega traži pastoralnu brigu sred osobnih i duhovnih kriza. Ovdje je posrijedi i zloporaba povjerenja, i to osobitog, mogućeg samo u odnosu na svećenika, zapravo samog povjerenja u Boga. Seksualna zlouporaba nije samo nasilje nad tijelom nego i nad savješću žrtve
Spolni čin između svećenika i vjernice traumatsko je iskustvo: crkvena zajednica je izdana, a sudionici, pogotovu žrtve, marginalizirani. Takav čin često se smatra “ljubavnom aferom” jer da na nju pristaje dvoje odraslih ljudi. Ali nije riječ o pukoj aferi iz nekoliko razloga: prvo, odnos između svećenika i vjernika profesionalne je naravi.
To znači da svećenici imaju moralni i duhovni autoritet kao i profesionalnu moć te da je na njima odgovornost za održavanje prikladne profesionalne distance. Znači to ne samo da ne smiju inicirati spolni odnos, nego da ne smiju ni odgovoriti na tuđu inicijativu. Riječ “afera” koristi se da bi se opisala seksualna veza među jednakim partnerima, tj. naglašava se seksualna narav odnosa, a ne profesionalni prekršaj.
Afera uključuje jednaku odgovornost u ponašanju, no, budući da svećenici imaju odgovornost koja uključuje stanovita ograničenja, strana koja ih krši u odnosu s njim, čak i kad preuzima inicijativu, nije odgovorna za svećenikovo neadekvatno seksualno ponašanje.
Impuls da se okrivi druga strana odraz je ograničenosti ljudi crkvenih i župnih zajednica koji nisu kadri pojmiti kako osobe s moralnim i duhovnim autoritetom, osobe štovane i apriori od povjerenja, mogu biti krive za zlouporabu moći i autoriteta svoje službe. Odbijanje da se to prihvati uzrokuje veliku štetu po žrtvu jer njoj treba razumijevanja i potpore, jednako kao što crkve trebaju jasnu, etičku, teološku i vjerničku intervenciju da bi prepoznale vlastitu izdaju.
Olako se izgovarati uzajamnošću pristanka na obljubu daj je “u igri” dvoje odraslih, jer odraslost sama nije dostatna za pristanak. Doista, da bi dvoje dalo autentičan pristanak na zajedničku obljubu, potrebno je da oboje budu jednaki i u moći. Svećenici imaju više moći zbog moralnog i duhovnog autoriteta svoje službe. Odgoj, ugled u zajednici i javna predodžba o zvanju pridonose neravnoteži između svećenika i pastve. Štoviše, svećenici imaju dodatnu moć psihološkog reda, pogotovu ako osoba koja ulazi s njim u odnos od njega traži pastoralnu brigu sred osobnih i duhovnih kriza. Ovdje je posrijedi i zloporaba povjerenja, i to osobitog, mogućeg samo u odnosu na svećenika, zapravo samog povjerenja u Boga.
Seksualna zlouporaba nije tek nasilje nad tijelom nego i nad savješću žrtve. Dakle, kada svećenik iskoristi nečiju ranjivu seksualnost, nije riječi o ljubavnoj aferi, ili slabosti, ili napasti, nego o zloporabi moći.
Još tekstova ovog autora:
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Želim li da se svijet promijeni?
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
- Valja se zaštititi od utjecaja kaotičnog
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.