Svi grijesi Alis Marić

Dogodilo se da je blogerica Alis Marić na svojem FB profilu prepričala događaj vezan uz jednu vožnju taksijem u kojemu je sama bila protagonistica.

Odbila je staviti masku, iako ju je taksist zamolio da to učini. Ponudila je da se iskrca, no taksist je ipak nije iskrcao.

Taksist je, dakle, nemaskiranu Alis ipak dovezao do njezine destinacije, odustavši od opcije iskrcavanja za koju je dobio zeleno svjetlo od svoje klijentice.

Na stranu stavovi i uvjerenja: svatko ima pravo na svoje. Alis može smatrati da je opasnost od zaraze Covidom minorna; taksist ili bilo tko drugi može se jednako tako s njom ne slagati. Rasprava o tome u javnom prostoru ne manjka, no stavovi sami po sebi ipak nisu (doslovno) zarazni.

Postupci su ipak nešto drugo, no uvijek se radi o barem dvjema uključenim stranama, što iziskuje da se priču sagleda barem dvostrano.

Alis je postupila kako je postupila, i taksist je postupio kako je postupio. Ni jedan ni drugi nisu sasvim bez odgovornosti, budući da su oboje mogli postupiti drukčije.

Zašto je onda Alis u toj priči ispala isključivi agresor, a vozača koji ju je mogao iskrcati – što je, štoviše, slijedom propisa kojima je podložan, trebao učiniti – nitko ne optužuje za to da mu je brza kuna bila ipak važnija od poštivanja propisa?

Alis je pripomenula i da je glas taksista podrhtavao dok je s njome razgovarao, čime je naglasila opreku između strane koja izaziva nečije drhtanje glasa i one koja se zatiče u drhtavoj poziciji – iako ne možemo biti sigurni je li taj glas drhtao od bijesa ili možda od straha. Dakle, eto i grijeha okrutnosti

Možda je taj taksist bio samo blag čovjek koji se povukao pred mogućom većom konfrontacijom?

Možda toga dana nije imao drugih vožnji, pa je odlučio tu jedinu vožnju ipak odraditi kako bi ipak nešto zaradio?

Možda Alis nije jedina koja odbija staviti masku u taksiju, pa kada bi odbijao sve takve ne bi imao koga voziti?

Ne znamo, jer glas taksista nismo izravno čuli.

Kako bilo, javnost nije osudila taksista, nego samo Alis. Tome isključivu fokusu na Alis u toj priči razloga se može razabrati više.

Prije svega, sve nam je to ispričala sama Alis, iz čega se može pretpostaviti da se možda dičila svojim postupkom.

Grijeh neuviđavnosti. Uz to, i grijeh oholosti.

Alis je pripomenula i da je glas taksista podrhtavao dok je s njome razgovarao, čime je naglasila opreku između strane koja izaziva nečije drhtanje glasa i one koja se zatiče u drhtavoj poziciji – iako ne možemo biti sigurni je li taj glas drhtao od bijesa ili možda od straha.

Dakle, eto i grijeha okrutnosti.

A tu je i grijeh lakomislenosti: kako to da jedna navodno pametna i načitana Alis Marić nije osvijestila da bi joj se objava o događaju u kojemu se nadredila drugoj osobi ne samo stavom nego i postupkom mogla obiti o glavu?

Lakomislenost pak vodi dalje, jer ide ruku pod ruku s mogućim samozadovoljstvom, površnošću, obijesti.

Ne kažem da je Alis Marić takva; štoviše, sumnjam – iako gospođu ne poznajem – da bi to bio nepristran i fer opis njezine osobe. No jednom kad zglajzaš, zglajzaš, i atributi se samo lijepe jedan na drugoga.

Eto, učas nanizasmo sedam smrtnih grijeha što se pokazalo kao više nego dovoljno da Alis osude na internetsku smrt.

Alis je i sama shvatila da je pogriješila, ali, avaj, ne prije nego je do izražaja došlo nešto što puno više zastrašuje od jednog incidenta u kojemu je protagonist jedna žena od koje se taksist mogao distancirati recimo tako da je uopće ne primi u taksi ako prije toga ne stavi masku, a to je nevjerojatna volja javnosti da pronalazi krivce za svoje frustracije i da se na njima iskaljuje.

Je li Alis Marić jedina koja pod znak pitanja stavlja mjere Stožera, ne vjeruje u vakcine ni u službena objašnjenja o uzrocima pandemije?

Dakako da nije.

Mora li je itko obasipati lajkovima ili slijediti njezinu stranicu?

Dakako da ne mora.

Mora li itko od nas voziti je u svojem automobilu? Moramo li s njom sjediti za stolom? Možemo li je zaobići u prodajnom centru ako je sretnemo bez maske, okrenuti se na peti, zamoliti neko službeno lice da je upozori na propis?

Dakako da možemo. Baš kao što slobodno možemo reći što mislimo o stavovima koje ona i izvjestan broj njezinih istomišljenika zastupaju.

No od izbjegavanja ljudi koji šetaju bez maske i od neslaganja s Alis Marić do njezina medijskog razapinjanja i pljuvačnice koja se razmnožila društvenim mrežama dijele nas brda i doline.

Evo tek blagog okusa komentara koji su osvanuli na društvenim mrežama:

”Svi koji su prijatelji s Alis Marić neka se momentalno skinu s moje liste prijatelja”. (Apsolutna socijalna higijena iznad svega!)

Alis je i sama shvatila da je pogriješila, ali, avaj, ne prije nego je do izražaja došlo nešto što puno više zastrašuje od jednog incidenta u kojemu je protagonist jedna žena od koje se taksist mogao distancirati već i tako da je uopće bez maske i ne primi u taksi: nevjerojatna volja javnosti da pronalazi krivce za svoje frustracije i da se na njima iskaljuje

”Sve te knjige o kojima piše – sigurno ih većinu nije pročitala”. (Suditi o profesionalizmu drugoga vlastitim mjerilima!)

”Alis Marić blokirana”. (Imati moć blokirati drugoga, pa i onoga koji vjerojatno ne zna da uopće postojiš i ne zanima ga što pišeš!)

Da zavučem ruku u medijske napise, citata bi bilo još mnogo više.

Alis Marić se na kraju svega ispričala. Možemo biti pomalo cinični i nazvati to damage control, no pokazala je da može smoći snage za to.

A dok se sve to događa, na blogu ”Čitaj knjigu” bile su i ostale – samo knjige.

Ne mislim nimalo kao Alis ako je točno da ona misli sve što prenose mediji i što po društvenim mrežama prepričavaju njezini dojučerašnji sljedbenici. Ne sviđa mi se ni njezin postupak prema taksistu, iako ne vidim da se dotični gospodin baš nikako nije mogao od toga postupka obraniti.

No isto tako, ne sviđaju mi se ni stavovi, a bogme nerijetko ni postupci mnogih ljudi koje sam imala prilike upoznati, što ne znači da ne mogu biti dobri pjesnici, glumci, pisci, dizajneri, kuhari, stolari…

I – last but not least – ne mogu ne zapitati se bi li se mediji i javnost na jednak način iskaljivali da Alis Marić nije – žena, i još k tome žena koja je u nečemu što radi uspješna i od drugih neovisna, koja uz to i atraktivno izgleda, a ne krije ni to da drukčije misli?

Nadam se samo da svi koji su je ovih dana razapinjali postupaju prema svojim neistomišljenicima uvijek i samo obazrivo, humano i ponizno, i da je ovo što prakticiraju prema Alis samo pravednički gnjev, a nipošto znak jala, netrpeljivosti ili destruktivnosti.

Ne dao Bog da su imalo i po ičemu nalik – Alis Marić!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
• Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
• Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
• ”Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će” (Plenković)
• Isključi mozak da ne omete doživljaj
• Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
• Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
• Može li socijaldemokracija put novoga doba?
• Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu
• Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida

» Svi tekstovi ovog autora