Svi smo protiv nasilja – a tko ga se stidi?

Vijesti o nasilnom ponašanju u kafićima u Uzdolju i Đevrskama prema Srbima, o nasilju policije prema izbjeglicama na granici s BiH  ili primjeri obiteljskog nasilja u kojima su pretežno žrtve žene izvlače iz osoba u javnom prostoru već uobičajenu rečenicu: ”Naravno mi osuđujemo svako nasilje” Često potom ide i neko ”ali…” No sa ili bez ”ali” ta rečenica gubi smisao i znači toliko malo koliko i ona fraza ”Neka institucije rade svoj posao”.

Ona je izgubila svako značenje budući da je prilično nevjerojatno da bi se danas itko usudio javno izjaviti da zagovara nasilje.

Deklarativno odricanje od nasilja postalo je dio uljudnog građanskog izričaja. No samo deklarativno priklanjanje normiranom bontonu nema nikakvu djelatnu vrijednost.

Deklarativno odricanje od nasilja postalo je dio uljudnog građanskog izričaja. No samo deklarativno priklanjanje normiranom bontonu nema nikakvu djelatnu vrijednost

Kao što vidimo, nasilja oko nas na pretek. Mogli bismo dakle krenuti nekim drugim putem.

Budući da smo se složili na nacionalnoj razini (barem deklarativno) da smo protiv nasilja, pozivamo na propitivanje koga se ono tiče? Tko se zbog nasilja stidi?

Mogući odgovori na ta pitanja pokazali bi zbog čega je obiteljsko nasilje društveni problem stoga ga je samo kao tako sagledanog moguće rješavati, zbog čega svaki policajac odgovara zajednici kojoj pripada za svoj odnos prema izbjeglicama i zašto vandalizam u kafićima u Uzdolju i Đevrskama nije samo ispad huligana nego je rezultat zagađenja društvenog javnog prostora i u tom smislu problem svih članova društva.

Zaustavit ćemo se na aktualnom primjeru nasilja nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti u U. i V. Ne samo zato što su to ”naši” Srbi nego jednako zato što su počinitelji ”naši”.

Dakle, otpor nasilju ne koristi tehniku ekskomunikacije nasilnika. Umjesto toga poseže za polugom preuzimanja odgovornosti članova zajednice/društva koji su pogurani na odgovornost te radi pravednosti reagiraju kada primijete da je povrijeđena.

Radi se o onome što je prof. Šagi Bunić promovirao sintagmom ”vrijeme suodgovornosti”: preuzimanje odgovornosti za društvo kojem pripadamo i jasno određenje prema nepravednom ponašanju bez obzira pripadaju li počinitelji vlastitom nacionalnom identitetu.

Vrijedan primjer takvog ponašanja pokazali su episkop Ćulibrk iz Pakraca i biskup Škvorčević iz Požege. Njihov primjer pokazuje koje su važne točke u nenasilnom djelovanju za mir.

Prvo, javili su se oni koji su njegovali svoje ekumenske odnose prije nego što se odigralo nasilje u javnosti koje ovdje tematiziramo. Mislimo na susret biskupa i episkopa u Požegi u siječnju 2019. o kojem imamo trag u njihovoj zajedničkoj izjavi.

Drugo, duh u kojem su se biskupi i episkopi sastali izrečen je u završnoj rečenici njihove zajedničke izjave: ”Neka Gospod blagoslovi naše bratske osjećaje, dobrohotne misli i iskrene nakane”.

To je duh nenasilja koji nam treba ako se efikasno želimo suprotstaviti nasilju i graditi društvo u kojem su različitosti prepoznate kao šansa: bratski odnos namjesto neprijateljstva, dobrohotne misli umjesto nepovjerenja, iskrene nakane namjesto fige u džepu.

Otpor nasilju ne koristi tehniku ekskomunikacije nasilnika. Umjesto toga poseže za polugom preuzimanja odgovornosti članova zajednice/društva koji su pogurani na odgovornost te radi pravednosti reagiraju kada primijete da je povrijeđena

Treće, biskup Škvorćević je osudio nasilje. I točka. Nema onoga ”ali”; osudio je konkretno nasilje, ne ”svako nasilje”, nego ono koje ima mjesto i vrijeme.

Četvrto, biti protiv nasilja – ako je izraz nenasilja – ne preza od istine koja je neugodna za vlastitu zajednicu. Tako da u homiliji biskupa Škvorčevića čitamo promicanje evanđelja koje nije okljaštreno za potrebe političkog homogeniziranja nacije pod krinkom suosjećanja za žrtve velikosrpske agresije: ”Evanđelje treba promicati ne samo snošljivost, nego međusobno  poštovanje i zajedništvo, vrednujući različitost kao dar Božji”.

Jednako je izrečena tvrdnja koja je drugačija od onih koje smo čuli na Veliku Gospu, u homiliji u kojoj je jedan biskup isticao kako se Isus nije stidio svog židovstva, što je koristio kao argument za neobičnu sintagmu ”kršćanskog domoljublja”. Ovdje pak prepoznajemo ono što smatramo evanđeoskom porukom: ”Isus sebe nije nazivao Židovom, nego Sinom čovječjim”.

Peto, izjave biskupa i izjave političara nedvosmisleno se razlikuju i po nedvosmislenoj osudi nasilja i po političkom kontekstualiziranju nasilja: dok političari nastoje prikazati vandalizam u U. i V. kao napuhanu vijest o jednoj krčmarskoj tuči neuračunljivih pojedinaca, Škvorčević kritizira: ”Nedopustivo je pretvoriti hrvatstvo u ideologiju za mržnju i nasilje“.

Šesto, nenasilje prepoznajemo u duhu zajedništva između dva biskupa koje čujemo u izjavi episkopa Ćulibrka koji ”na svaki način podržava sve što je rekao biskup Škvorčević i potpisuje svaku njegovu riječ”, te izražava iskrenu zahvalnost na iskoraku požeškog biskupa.

A što mi radimo ili ne radimo, mi građanke i građani ove zemlje, bili vjernici ili ne s ovim primjerom nenasilja lansiranim u javnosti?

Gdje se to u našem ponašanju, ophođenju prepoznaje da je hrvatstvo sustav vrijednosti?

Gdje se kod nas koji se izjašnjavamo kao vjernici vidi da su u taj sustav vrijednosti ugrađena i evanđeoska načela?

Gdje ustajemo protiv mržnje i nasilja zato što oni povređuju kršćansku baštinu?

Gdje smo svjesni da ustajući protiv mržnje prema pripadnicima drugih naroda djelujemo u skladu s Božjim naumom?

Nenasilje prepoznajemo u duhu zajedništva između dva biskupa koje čujemo u izjavi episkopa Ćulibrka koji ”na svaki način podržava sve što je rekao biskup Škvorčević i potpisuje svaku njegovu riječ”, te izražava iskrenu zahvalnost na iskoraku požeškog biskupa

Ovo su kriteriji koje čitamo u homiliji biskupa Škvorčevića. Istina je da za vandalizam odgovaraju pojedinci, nije pravedno generalizirati. Ipak, vandalizam pojedinaca podržava ono što mi kao članovi ovoga društva stvaramo, a to je klima, atmosfera netrpeljivosti koju proizvodimo ili ne čineći ništa protiv nje podržavamo.

Zagađenu klimu podržava svaki grafit uhatog ”U” s križem u sredini, natezanje oko ZDS pozdrava i pokušaja da ga se maskira kao stari hrvatski pozdrav, neobuzdano vrijeđanje svih, pa i srpskih političara na Facebooku ili uvredljivim komentarima dopisanim na jumbo plakatima ”Kako je biti Srbin u Hrvatskoj” do razgovora među prijateljima o npr. Pupovcu kao čudnom uljezu u hrvatskoj politici.

Taj (zlo)duh koji mi kao građani ove zemlje podržavamo ohrabruje pojedince da se razmašu stolicama u kafiću u kojem se gleda Zvezdina utakmica.

Smrad ove atmosfere neće raščistiti nikakva apologija hrvatske suverenosti; treba nam se stidjeti nasilja koje je počinjeno u ime nas kako bismo krenuli putem katarze na koji ukazuju spomenuti primjeri iz Požege i Pakraca.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Današnji Samarijanac može biti Srbin, bilo koji manjinac
• Kako razgovarati s populistima i radikalima?
• U nepreglednosti događanja držimo se nenasilja/satyagrahe
• Snaga manjine, suočavanja i katarze
• Ovršeni katolici zbog pedofilije svećenika i šutnje biskupa
• Sloboda za život i križari protiv kontracepcije
• Katoličke udruge i politika ili kako danas biti hrabar kao većina
• Vjernici zaista mogu biti blagoslov društvu – europski primjeri
• Gdje smo mi? Koje je boje naš prsluk?
• Ostanimo uz siromašne, uz izbjeglice i azilante

» Svi tekstovi ovog autora