Švicarski franak: banka je samo predvorje pakla

Život jedan je, najviše dva, stambena kredita. Iako poznajem ljude iz vremena socijalizma, mučenike ljubavi i miljenike Partije, koji su četiri-pet puta rješavali stambeno pitanje, tako što bi svaki put dobili stan od države. Četiri-pet puta su se ženili, svaki put se razvodili, odlazili u podstanarstvo, i potom stjecali novi društveni stan. Tada je to moglo, a za neke, vjerojatno, može i danas.

Ali takve ne poznajemo, jer se zajednica na takav način socijalno raslojila i stratificirala, da više nema nikakvog kontakta između onih koji žive u stambenim kreditima, i onih kojima država i društvo na ovakav ili onakav način – obično po rubu zakona – zbavljaju novi stan, nakon što su stari ostavili ženi od koje su se razveli. Tojest, možda ga nisu ostavili ženi, nego majci svog djeteta i djetetu.

Ali obično tako u nas biva: umjesto da se po rastavi veliki stan zamijeni za dva manja, recimo za dvosobni u koji će ići majka s djetetom, i garsonijeru u koju će poći raspuštenac, po diktatu patrijarhalne misli majka s djetetom ostaje u velikom stanu, jer se od zbilja uspješnog muškarca očekuje da si nakon rastave priskrbi još jedan isti onakav, veliki.

Patrijarhat je uvijek na štetu drugoga, ali taj drugi nisu baš uvijek žena i dijete. Drugi je, ponekad, i zajednica. Drugi su neke tuđe i nepoznate žene, djeca i muževi, čija će doživotna zlopaćenja po podstanarskim stanovima, kao i svo to intencionalno i nepopravljivo društveno siromaštvo u kojemu su se zatekli, biti u nekoj pomalo zamršenoj, ali sasvim jasnoj vezi s činjenicom da dostojnom hrvatskom mužu njegova muškost brani da bivšu ženu i dijete smjesti u mali stan, a on da se, skupa s ljubavnicom, useli u garsonijeru. Dostojni hrvatski muževi često prave probleme s redovitim plaćanjem alimentacije, ali sa stanovima su vrlo galantni.

Ali nisu oni naša tema. O drugom bismo mi. O životu koji se svede na jedan, najviše dva, stambena kredita. Onaj drugi obično služi tome da se refinancira prvi. Refinanciranje kredita koji se teško vraćaju prirodna je stvar u ekonomiji države, kao i u ekonomijama velikih tvrtki i korporacija.

U ekonomiji jednoga čovjeka ili jedne obitelji, refinanciranje kredita put je u pakao. U neka ranija vremena, možda opet u socijalizmu, put u pakao vodio je preko heroina. Ne znam jeste li primijetili da je heroin, ima tome i dvadesetak godina, izašao iz mode. U pakao se tada krenulo s kreditima u švicarskim francima.

Švicarski franak je kao heroin. U njemu ćeš uživati tako da nećeš znati što ti se zbiva. I pomislit ćeš da je veći od svake životne brige, jada i nesavršenosti ljudske. Doista, tako jest. Istina je to i za franak, i za heroin.

Kada bi čovjek imao sve novce ovoga svijeta, kada bi, recimo, bio bogat kao što su bogati tata, mama i sin Škugor zajedno, a pritom bi još bio i praznoglav, kao što je praznoglava golema većina ljudi, pa da ga ne zanima ništa, ništa mu ne predstavlja radost i veselje, ništa ne voli raditi, onda bi heroin bio idealan izbor.

Imati trajno pouzdanog dobavljača dobre i čiste robe – a takav se uvijek nađe kada si u dobru s državom i Partijom – i konzumirati heroin do kraja života. To je rješenje za isprazan i praznoglav život, kakav većina ljudi vodi.

Ali za to rješenje bi, računam, bilo potrebno otprilike onoliko novca koliko je Škugor sin namaknuo od Ine, pa puta tri, ili puta pet. Toliko bi koštao jedan prosječno dug ljudski život u heroinskom raju.

Doista, ista je stvar sa švicarskim frankom. Za razliku od dolara ili eura, recimo, riječ je o stabilnoj valuti. Na nju većeg utjecaja nema ama baš ništa. Švicarski franak prebiva u heroinskome miru i raju, koji je stvoren na umjetan način, mimo dinamike povijesti, ratova, naftnih kriza i svih ljudskih nesreća redom, koje određuju dinamiku na kursnim listama svih drugih valuta.

Takav je švicarski franak zato što je Švicarska ustvari jedna velika banka, u kojoj su svoj novac sklonili svi oni koji u svoj svojoj patrijarhalnoj muškoj živosti i bešćutnosti, i svim svojim jednako bešćutnim ženskim vitalizmom, sudjeluju u proizvodnji nesreće.

Švicarski franak je heroin, a Švicarska je heroinski raj. Taj raj stvoren je da bi svijet mogao funkcionirati kao pakao, i da bi u tom paklu mogli biti trajno zaštićeni oni koji ponajvećma lože pakleni oganj.

Naravno, stvari smo malo pojednostavili da bi ova priča mogla biti ispričana. Ali nismo ih pojednostavili na štetu istine, a ona je, otprilike, ovakva: preko švicarskog franka vodi put u raj za one koji imaju mnogo novca. Otprilike onoliko koliko ga imaju tata, mama i sin Škugor, zajedno.

A ljudi koji imaju toliko novca stambeni kredit je, kao i bilo koji drugi kredit, sredstvo moguće špekulacije na tržištu svih novčanih i materijalni vrijednosti.

Za ljude koji su siromašni, stambeni kredit zamjena je za novac koji nemaju. Stambeni kredit prodaja je duše banci: oblik (skoro) doživotnog, državno sponzoriranog ropstva. Vraćajući stambeni kredit siromašan čovjek triput skuplje plati novac koji je na početku dobio. I još je sretan što nije podigao kredit u heroinu, tojest u švicarskim francima. Koji je, inače, bio idealan kredit za špekuliranje stambenim kreditom: plaćaš ga sve do prve slutnje poskupljenja franka, i tad vraćaš cjelokupan preostali iznos kredita. Ako si bogat. Ako ti banka dopusti da je tako nadigraš.

Kada sam, ima tome petnaestak godina, dizao svoj prvi i jedini stambeni kredit, pa još u nekom prilično niskom iznosu, bankarka mi je rekla ovako: Svoj kredit možete vezati za eure ili za švicarske franke. U prvom slučaju kamata je značajno nepovoljnija.

Kada se u sljedećih dvadeset godina ne bi događalo ništa – a uvijek se dogodi nešto, jer tržište novca nije mrtva bara – kredit u francima bi bio barem upola povoljniji od kredita u eurima. Na vama je, dakle, odluka hoćete li riskirati. Ja vam samo još mogu reći da nitko od nas koji radimo ovdje u poslovnici nije podigao kredit u švicarskim francima.

Trebam li vam govoriti što sam učinio? Vjerojatno ne trebam. Nikad nisam vjerovao u čuda. Nisam težio raju. Moja znatiželja, koja je inače velika, tolika da jednako me je vukla heroinu i švicarskom franku, ticala se na takav način običnog svakodnevnog života da mi nije bilo ni na kraj pameti da gubim vrijeme u raju.

Čak i kada bi postojao, i kada bi raj bio moguć, bio bi mi dosadan, jer se u raju ništa ne zbiva. Raj samo ukine jade u čovjeku. Raj je totalna anestezija. Stambeni kredit u švicarskim francima.

Osim toga, čovjek bi morao biti nepovjerljiv. Zašto bi ijedna banka na svijetu svome klijentu priredila raj? Banka je samo predvorje pakla. Ne postoji nijedna doista vrijedna stvar u životu do koje bi se moglo doći kroz banku i pomoću instrumenata bankovnog poslovanja.

Kredit u eurima je, za onog tko ima imalo razvijenu imaginaciju, bio nešto kao oblik pristupanja kolektivnom ropstvu. Kredit u švicarskim francima od prvog je trenutka bio pristupanje individualnom ropstvu. Pritom, bilo je više nego jasno da će država, zajedno s hrvatskim sudovima, asistirati tom stvaranju pakla na jednak način na koji je, recimo, država u Srbiji devedesetih asistirala u parabankarskom pljačkaju ljudi koje su izveli gazda Jezda i Dafina.

Između financijskih piramida i kredita u švicarskim francima, onakvog kakav su priredile hrvatske banke, nema ama nikakve razlike. Naravno da je hrvatska država, uz asistiranje sudova, ostavila na cjedilu te nesretne koji su postradali u heroinskoj omami tih kredita.

Još uvijek se događa da mi netko drag, ispovijedajući svoje jade, nakon priče o očevoj smrti, majčinoj teškoj bolesti i gubitku zavičaja, nekako utišano i sramežljivo doda da je otplaćivao i još uvijek otplaćuje kredit koji je dizao u švicarcima. I baš svaki put mi tad dođe da čvrsto zagrlim tog nesretnika ili nesretnicu, i da kažem kako je to normalno, jer je normalno imati svoje snove o životu.

Problem je u tome što je život jedan, najviše dva, stambena kredita.

A život je samo odgovor na stambeno pitanje. 

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Utjeha onima koji su stambeno pitanje pokušavali riješiti u raju).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Tony Judt, ”Poslije rata”, odnosno Tony Judt i mi
• Za gradonačelnika Pule Duško Kuliš je živi Vlado Gotovac
• Kako djeci objasniti zašto je netko izgrebao baš njihov auto
• Zašto nitko od nas nikada neće biti Gary Lineker?
• Stvarni cilj Zoričićeve zabrane narodnjaka
• Traktat o traktoru
• Kratka rasprava o poniznosti
• Zašto je Ćiro pozdravljao nepoznate ljude
• Građansko junaštvo jedne novozagrebačke frizerke
• Čovjek koji je gorko zaplakao kada je pobijeđen nacizam

» Svi tekstovi ovog autora