Ivana Šojat
Na pamet mi je danas pao Momo Kapor. Zapravo, više jedna njegova rečenica koju sam sjećanjem iščupala iz nekog njegovog romana i ne znam je više locirati, smjestiti u romanesknu cjelinu, koju ne znam točno citirati, nego samo parafrazirati: ”Ja sam samome sebi, sopstvenim rukama iskopao put do dna.”
Momo Kapor kojeg sam prestala čitati kad se počeo radikalizirati i teritorijalno sanjariti, svojim megalomanskim snovima gaziti prostor koji mi je dom. Razmišljam danas o njemu, o nama koji si gradimo vlastitu propast i uništenje, o zapadnome svijetu koji se i danas kiti humanističkom idejom koja zapravo nikad nije istinski zaživjela, nego je kao embrio zakržljala u floskulu.
Prije mnogo godina sam na jednom predstavljanju svog romana ”Unterstadt” umjesto uvoda okupljene pitala koliko ljudskih života vrijedi jedna kuća. Ljudi su me šokirano gledali. Nisam im bila jasna.
Nisu znali odgovoriti. Iako su znali i znaju da se u ratovima borimo za kuće, da ljudi ginu za njih, da ubijanjem jednih stanovnika i naseljavanjem drugih mijenjamo lice svijeta.
Ne sjećam se više koji je bio povod tom mom šokantnom pitanju. Povoda je ionako pregršt svaki dan. Ljudi svakodnevno troše milijune i milijarde dolara i eura da bi se ubijali.
Posljedice ratnih razaranja ili kataklizmi ne mjere se ljudskim životima, nego novcima. Novac više nije božanstvo samo u kategoriji žudnje i klanjanja, nego i u kategoriji sveprisutnosti i kao mjera svih stvari, kao kategorija apsolutne moći.
Ratove, naime, ne zaustavlja nikakva humana ideja o važnosti ljudskog života, nego isključivo zatvaranje ”financijske slavine”. Državama ne upravljaju državnici, nego sive eminencije, financijski moćnici, korporacije s financijskim injekcijama političkim akterima koje smatraju najpodatnijima za kasnije manipulacije u vlastitu korist, za subliminalne diverzije na kolektivnu svijest.
Volimo razglabati o duhu, duhovnosti, metafizici i idealima, no klanjamo se moćnima u novcu. Živimo u paradoksu. Želimo biti jedinstveni, a pokoravamo se trendovima koji iziskuju nijekanje svake osobnosti. Živimo u ropskom odnosu prema mladosti i sreći. Moramo biti mladi i sretni. Vječno mladi i vječno sretni. I biti sebični. Pokorni u sebičnosti.
Dovoljno je čitati komentare ispod članaka o ratu u Ukrajini, o agresiji na Ukrajinu. Komentari koji vele kako trebamo šutjeti, kako to nije naš rat, kako ćemo platiti zato što se petljamo u tuđu tugu, tuđu mržnju, tuđe rasulo.
Svijet mnogi svode na ”moje” i ”tuđe”. Drugi su tuđinci. Drugi su lišeni ljudskosti. Druge treba iskoristiti. Osobito u zlu. Onako kako ukrajinske žene sad padaju kao žrtve nitkova. Sve je to postalo nevažno. Važan sam ”ja”. Ja-slijepac koji ne vidim kako se dok samog sebe ljubim svijet ruši, pretvara u mjesto na kojem više nitko i ništa neće moći opstati.
U Ukrajini umiru djeca, žene, starci, civili, ukrajinski su gradovi preorani do neprepoznavanja. Mnogima je to nevažno. Važniji im je feng-shui u njihovoj dnevnoj sobi. Ne vide da se stvaraju nove postavke svijeta koji će postati nemilosrdniji nego ikad. Ne mare.
Onako kako ruski predsjednik ne mari za svoje, ruske golobrade mladiće koje šalje u pokolj. Ima on svoje sirotinje u izobilju.
Sirotinja je oduvijek meso za topove. Sirotinji se nikad ništa ne mijenja nikakvim teritorijalnim proširenjem. Sirotinju je lako nabrijati do stanja aktivnog, rušilačkog nacionalnog ponosa. Sirotinja u opstajanju nema vremena čitati Dostojevskog kojeg će Zapad zabraniti u znak gnušanja prema svemu ruskom.
Svijest o mrtvim pčelama u Međimurju i svijest o mrtvoj djeci u Mariupolju probudit će se tek kad nam dogori do stražnjice, kad neki nasilnik razbije naš prozor u kojem čuči zlatna žaba za bolji feng-shui u sobi.
Mnogi su poput onih ruskih žena koje prema ukrajinskim ženama osjećaju toliku iracionalnu mržnju da svoje muževe potiču na silovanje. Ali s kondomom. Kako nikad ne bi stupile u dodir sa sluzavom utrobom onih koje mrze.
Mnogi ne čine ništa, misle da ništa ne čine. A čine. Jer dopuštaju. A prostorna daljina koja igra ulogu kondoma sve je manja u idejnome smislu.
Svijet (a)moralno tone poput ”one” podmornice koja dobila je ime po ”onoj” tenkovskoj bitki, u kojoj su zbog oholosti potonuli ljudi koji više ne vrijede ništa. Baš ništa.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
- Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
- Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
- Civilizacijski se obrušavamo u ambis
- Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
- Od Bacha do Žmegača
- Žene moraju uložiti stostruko više truda da bi išta postigle
- U Ukrajini ginu ljudi, u Rusiji istina
- Ljude se uvijek može preko noći pretvoriti u štakore
- Božić je, a sve više vojnika
