Goran Matović
Foto: Ines Novković
Arsene moj,
sjećam se živo našeg prvog susreta 12. studenoga 1975. u gostionici Blato. Sudjelovali smo u programu ”Sjećanje na Tina” u povodu Ujevićeve 20. godišnjice smrti.
Odmah smo sklopili pobratimstvo po Tinu.
Sjećam se, ponudio si mi da budem gost na turneji ”Gabi – Arsen”. Bio sam očaran pozivom jer ste vas dvoje bili u magičnom krugu ljudi zbog kojih sam zavolio Zagreb.
Na naše prvo putovanje krenuli smo iz Haulikove ulice. Vozio si zeleno-crni Mini morris. Osjećao sam se ponosno i uzbuđeno kao da putujemo u neki novi, čarobni svijet. Od 1976. godine u kontinuitetu smo izvodili scenski kolaž ”Tin Ujević – San i ludilo”. Ti si pjevao, a ja sam govorio Tina. Imao sam osjećaj kao da sam na sceni s Tinom.
Svojim pjevom otkrivao si uvijek novog pjesnika. Bio si osoba složena od više drugih. Tvoj Tin imao je nešto šamansko. Predstavu ”San i ludilo” izvodili smo u mnogim gradovima u zemlji i izvan nje.
Od tebe sam naučio otvorenost prema drugim iskustvima, kako bi se danas reklo ”novim umjetničkim praksama”. Bio si pjesnik opće prakse!
Rado se sjećam: Uprizorili smo Ujevića (”San i ludilo”), Majakovskog (”Šamar društvenom ukusu”), Dalija i Eluarda (”Gala”), Borgesa (”Ogledala”), Krležu (”Hrvatski nokturno”), Goloba (”Obične stvari”)… Snimili filmove ”Tinov povratak u Vrgorac” i ”Šamar društvenom ukusu” te CD ”San i ludilo”…
Dragi Arsene,
nisam ti dospio reći: Bio si sjajan pjesnik i pjevač, jedan od najvećih koje smo imali. Kroničar ljubavi i mediteranskog duha, spajao si elitni kriterij odgojen na najvišim književnim vrijednostima s pučkim govorom. I pokrenuo si pravu sentimentalnu revoluciju.
Odjek tvog glasa oblikovao je jezik ljubavi pa se nakon tebe o ljubavi počelo pisati i govoriti drugačije. Spašavao si ljubavnike kad bi ostajali bez riječi. Da bi stvorili spasonosnu magiju puštali bi tvoje pjesme. Bio si i ostao glasnogovornik ljubavi.
Polazio si od ideala, istovjetnosti mladosti i ljubavi, koje si spajao glazbom i poezijom. S vremenom se u taj čisti doživljaj uvlačila ironija i kritički doživljaj stvarnosti.
Tvoje pjesme postale su opće dobro, postale su narodne pjesme, kao izvor poezije 21. stoljeća. Stvarao si nevjerojatnom lakoćom, činilo se da se pjesme same pišu, a glazba sama komponira.
Nisam ti dospio reći: Govorio si kristalno jasno, uvijek ironično, s pomakom prema vedrini, duhovitosti, otkačenosti… U duhovitosti nije ti bilo premca.
Sjećam se kako si me nakon operacije slijepog crijeva baš lijepo ”utješio”. Imali smo gostovanje u Sarajevu, nazvao si me i pitao: ”Smiješ li nakon operacije letjeti avionom?” ”Smijem”, odgovorio sam. ”A tko ti je to rekao?” upitao si. ”Doktori!”
”Jebeš doktore. Nemaju oni pojma! Kad sam ja operirao uši, pitao sam doktora smijem li ići na turneju po Sloveniji. Odgovorio mi je: ‘Kako da ne, gospon Arsen’. I onda sam se ja, nakon turneje, vratio sa svojim ušima u kuverti od dnevnica”.
A kako si tek znao prigovarati. Putovali smo tako jednom u Karlovac s predstavom ”San i ludilo”. Bilo je loše vrijeme, padao je snijeg, a ti si (svo) vrijeme prigovarao: ”Evo, ja tebe opet vozim, opet sam tvoj šofer, ja sam tvoj statist, nastupam džabe.” Nisam mu rekao da sam dogovorio honorare. Kad je krenula predstava, krenulo je naše novo pobratimstvo na sceni. Bio si sjajno raspoložen.
Nakon programa, organizatorice su nam predale kuverte s više nego pristojnim honorarima. A kako nisi znao za moj dogovor, jako si se iznenadio i obradovao. ”Arsene, jesi li očekivao ovakav honorar?” upitao sam. ”Nisam! Ništa mi nisi rekao…” odvratio si. ”Budući da nisi očekivao honorar, molim te posudi mi upravo tu lovu.” Na to si mi spremno otpjevao: ”Što više imam, manje dajem.” A davao si toliko kao da si živio sedam velikih života!
Svaki susret s tobom bio mi je poseban doživljaj. Osvajao si riječima i glazbom kao nitko prije tebe.
Nisam ti dospio reći: Svijet bez tebe bio bi lišen čuda riječi i čuda glazbe.
Nisam izbrisao tvoj broj mobitela. Nekako mislim da ćeš mi se javiti i da si se svojim odlaskom samo poigrao s nama. Nedostaješ mi: kao prijatelj, suradnik, lucidni i duhoviti komentator naše zbilje. Kao sugovornik koji bolje vidi.
Živo si prisutan na našoj zemaljskoj sceni. Između sna i našeg ovozemaljskog ludila.
Nisam ti dospio reći: Bio si neka vrsta čarobnjaka koji obično čini neobičnim i neobično običnim. Kao pjesnik i pjevač našem jeziku podario si spasonosnu lakoću i polet stiha. Stvarao si živi jezik koji osvaja i zavodi.
Tin kojega si obožavao snažno nas je povezao. Preko velikog Ujevića razvijali smo dijalog na sceni. Povjerljivi dijalog koji je radio na tišini. U potrazi za pravim tonom za svaku riječ.
Bili smo prijatelji i suradnici skoro četrdeset godina. Ujević je bio početak i kraj naše suradnje. Vječni prsten! Počeli smo i završili naš zemaljski razgovor u gostionici Blato s Tinom. Pročitao si ”Naše ljude i krajeve” i uveo ih kao žive slike u memoriju naše kulture.
Bio si delikatan. Kao čovjek i umjetnik. Jednostavan i kompliciran. Neponovljiv.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Svemirski ekvilibrist
- Dragi Peđa: Mostar je poput podijeljene Europe koja se traži
- Čudesni Tonko Maroević je bio elitni duh, a boemska duša
