Svijet je dom, a ovdje si stranac

Jerko Bakotin, ”Bratstva i ubojstva, gajđin”, Algoritam, Zagreb, 2015.

Publiciranje svojih zapisa s putovanja po stranim zemljama sadrži u sebi neke staromodne elemente, osim ako se putnik ne odluči iskustva uobličiti u neke propulzivnije forme. Može se potencijalni autor orijentirati recimo na tzv. znanstveni diskurs i napisati serioznu monografiju o zemlji koju je obašao. Ako se putovanja žele eksploatirati u drugom ključu, onda se može okrenuti snimanju i pisanju turističkih bedekera, pa tako postati drugi Michael Palin ili pisati za ”Lonely Planet”.

Međutim, Jerko Bakotin, autor knjige putopisa ”Bratstva i ubojstva, gajđin”, iz nekog se razloga nije opredijelio ni za jednu od predloženih mogućnosti, nego se okrenuo jednom danas krajnje rizičnom žanru – žanru putopisa koji je, kao što se zna, primarno zapadnjačka izmišljotina, vrsta pretežno kolonijalnog pogleda na istok i jug, pa je već kao takav pun zamki.

Žanr je to koji je svoje zlatno doba doživio u vrijeme viktorijanskih ekspedicija, kad su svoje doživljaje opisivali i publicirali ili istraživači crne Afrike ili dokone angloameričke gospođe koje su, onako pomalo neobavezno, misionarile po Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji.

U svakom slučaju, kad se autor odluči za putopis, onda se postavljaju neka pitanja. Recimo, kako unutar jednog takvog inicijalno kolonijalnog žanra nadvladati binarnost o nama i drugima kao o superiornima i inferiornima, kako ne ponavljati metropolitanske narative, tim više što su sve destinacije opisane u knjizi ”Bratstva i ubojstva, gajđin”, uz jedan izuzetak, iz zemalja tzv. trećeg svijeta, zatim kako ne pisati docirajući, itd?

Kad se autor odluči za putopis, onda se postavljaju neka pitanja. Recimo, kako unutar jednog takvog inicijalno kolonijalnog žanra nadvladati binarnost o nama i drugima kao o superiornima i inferiornima, kako ne ponavljati metropolitanske narative, tim više što su sve destinacije opisane u knjizi ”Bratstva i ubojstva, gajđin”, uz jedan izuzetak, iz zemalja tzv. trećeg svijeta, zatim kako ne pisati docirajući, itd?

S druge strane, ti uski i strogo zadani žanrovski okviri uvijek prijete mogućnošću da autor završi u triviji, da zaluta u puki egzotizam i turističku površnost. Da je Bakotin tih zamki bio svjestan vidi se iz svih njegovih pet putovanja poduzetih u Zapadnu Saharu, Palestinu, Mongoliju, Japan i na Kosovo.

Bakotin Jugoslaviju nalazi svuda, kod Polisarija, u Palestini, kao da čuje srpski u Mongoliji, s Kosovarima ne priča ni o čemu drugome nego o Jugoslaviji – svuda jugo-teme samo da se pregrmi užas današnjice.

Jedan od mogućih načina da se reagira na ovakve sumnje i slična temeljna pitanja jest da svaki putopisac koji je svega rečenog svjestan bude stalno autorefleksivno zapitan: Koji kurac ovdje uopće radim? Tako se Bakotin u pustinji Zapadne Sahare pita: ”Koji kurac radim, pomislim – iskopavam Jugoslaviju iz Sahare?”

Ono što je nekadašnjim Jugoslavenima bilo manje-više opće mjesto, naime to da ih o revolucionarnim pokretima poput Polisarija regularno izvještava i mainstream štampa poput onodobnog notornog ”Danasa”, današnjem postjugoslavenskom novinaru predstavlja istraživački poduhvat ravan Livingstoneovom otkriću Viktorijinih slapova.

Susret sa šačicom beduina koja je godinama pružala otpor vojsci tadašnjeg marokanskog kralja Hasana i njegovim stranim saveznicima – sad je tamo na snazi određeno primirje – pri čemu se napajaju Titovom ideologijom, a neki od boraca govore srpski i k tome vole Lepu Brenu, doista je nešto. Autor se od njih oprašta ovako: ”Grlim saharske drugove, ostavljam ih u njihovoj dimenziji, titovskoj po toj borbi – sami protiv svih.”

Najbolji putopis, po mišljenju vašeg kritičara.

Putovanja putnike stavljaju i na kušnju vezanu uz osamljenost. Tako autor, stjecajem okolnosti, ostaje sam u mongolskoj metropoli Ulan Batoru. Pa dok mu se suputnici sprovode na turističkoj ruti po pustinji Gobi, naš putopisni subjekt gluvari ulicama i trgovima najhladnije prijestolnice na svijetu, kako kažu turističke brošure. To ga dovodi do kratkotrajnog flerta s domaćom curom i sukoba s lokalnim deranima u kojem je skoro dobio po glavi.

Bakotin Jugoslaviju nalazi svuda, kod Polisarija, u Palestini, kao da čuje srpski u Mongoliji, s Kosovarima ne priča ni o čemu drugome nego o Jugoslaviji – svuda jugo-teme samo da se pregrmi užas današnjice

Osama u Japanu je druge vrste.

U tom bartovskom ”carstvu znakova”, odnosno u ”carstvu nepoznatih znakova” gdje smo svi gajđini (stranci), sam nam Japan ostaje temeljno nečitljiv. Autor spominje filozofa Alexandrea Kojevea koji je govorio da će Japan svojom formalizacijom vrijednosti i svojom ahistorijskom pozicijom japanizirati čitav svijet, prije nego što će Zapad vesternizirati Japan.

Najdulji i za autora vjerojatno najvažniji putopis, onaj s Kosova, smješten je na kraj knjige. Tekstovi s putovanja uvijek su i tekstovi o svojevrsnom putopiščevom sazrijevanju.

Taj moment razvoja u putopisu ima i svoje ime – bildungs-putopis. Što je dakle ono s čime autor polemizira, s kim se i s čim konfrontira i od čega se oprašta? Najprije od svog djetinjstva.

Pa kaže: ”Desetogodišnji sam klinac… – u školu sam furao maskirnu kapu sa šahovnicom i serviranu psihozu jeo ogromnom žlicom.”

Negdje drugdje zapisuje da je crtao karte oslobođenih područja. Uistinu, stasati u vrijeme kad ti je ultimativni politički horizont Tuđman i HDZ i nije neka sreća. Onda se razračunava s gradom i zavičajem.

Kad mu na 278. stranici knjige neki Kosovar dodijava o Dalmaciji, autor se ljuti: ”Čitavog života crkavam… od fantazija o Mediteranu kojom Splićani sebe ponosno svode na preparirane majmune.” I filipike protiv nacionalizama svih fela posijane su svuda po knjizi…

Koje je onda ideološko, da ne kažemo traumatsko središte knjige? Pa Jugoslavija.

Prisjećanje na politički projekt Jugoslavije i sve što je iz tog projekta proizašlo (politika nesvrstanosti, život u zajedničkoj federaciji i dr.) onaj je fantazmatski sklop, da ne kažemo fikcija, odnosno fantazija kojom se ispomažemo kako bismo prevalili politički horor sadašnjeg stanja.

Susret sa šačicom beduina koja je godinama pružala otpor vojsci tadašnjeg marokanskog kralja Hasana i njegovim stranim saveznicima – sad je tamo na snazi određeno primirje – pri čemu se napajaju Titovom ideologijom, a neki od boraca govore srpski i k tome vole Lepu Brenu, doista je nešto. Autor se od njih oprašta ovako: ”Grlim saharske drugove, ostavljam ih u njihovoj dimenziji, titovskoj po toj borbi – sami protiv svih”

Dakle sve u stilu zašto govorim o Jugoslaviji, zašto pišem o borbi trećeg svijeta, zašto pišem o Kosovu, a zapravo mislim na bitne nekonzistentnosti u današnjem društveno-političkom poretku.

Tako autor Jugoslaviju nalazi svuda, kod Polisarija, u Palestini, kao da čuje srpski u Mongoliji, s Kosovarima ne priča ni o čemu drugome nego je li u predmiloševićevskoj Jugoslaviji bilo mjesta za kosovsku republiku i je li svojevrsni južnoslavenski nacionalizam kriv za to što je nije bilo, svuda jugo-teme samo da se pregrmi užas današnjice.

Autor je dakle morao otići na Daleki, Bliski i još bliži istok, s jednim skretanjem na afričku automoto rutu Pariz – Dakar, da bi, zapravo, pisao o domaćim stvarima.

I otkrio da je borba univerzalna, da je svijet dom, a da je gajđin ponajviše upravo u Hrvatskoj.

(Prenosimo s portala Novosti).