Ivana Šojat
Čupamo se na mitologiju, iz dreka u kojem jesmo se čupamo utjehama, pričom o Pandori, kutijici na čijem je dnu ostala hantrava, vjerojatno ekstremno introvertna i iskompleksirana nada ili Nada.
Nadamo se da će sve na kraju dobro završiti, da ćemo karmički naposljetku srećom biti nagrađeni za dobrotu. Jer, svi smo, naravno dobri. Sami sebi. Sami za sebe.
Čak i kad svakodnevno drugima za popudbinu šaljemo zle želje, nasilne riječi i/ili djela, kad sitne pozicije premoći u odnosu na drugog koristimo za oholost, gaženje, ponižavanje, ako bijes po ulici šetamo kao neodgojena psa koji grize i komada manje od nas. Uvijek smo dobri. I uvijek se nadamo, uljepšavamo i sebe i svijet.
Nikad ne priznajemo vlastiti očaj, nego ga fotošopiramo na društvenim mrežama, kamufliramo odgovorom ”Super sam”, ”Odlično sam”, ”Dobro sam”, kad neko pitanjem pokaže interes za zbivanja u nama samima.
Važno je do paradoksa sreće restaurirati piktogram koji nas predstavlja kao stijeg u oluji koju ne priznajemo, ne prihvaćamo. U oluji koju radije nazivamo ”proizvodom lepeta leptirovih krila” nego determinističkim kaosom u kojem zapravo jesmo.
Naime, koliko god voljeli odmahnuti rukom i reći da nas se nešto ne tiče zato što je miljama daleko od nas ili ne pripada društvenim krugovima unutar kojih se uvriježeno krećemo, sve nas se tiče i dotiče. Sve.
Jer svijet u kojem živimo, preživljavamo ili životarimo izuzetno je osjetljiv biotop koji na svaku devijaciju reagira kaotično.
Kad god neki čopor na pojedinca nasrne cipelarenjem, kad god neki ozlojeđeni nasilni mužjak ubije svoju suprugu ili djevojku, kad god netko ponizi nekog tko mu ne može uzvratiti, kad god granata, glad ili batine ubiju neko dijete, kad god netko vlastite principe proda za novac ili položaj, kad god netko ima zato što je netko drugi ostao bez svega, svijet kao kolektivna svijest tone u ambis povratka divljaštvu.
U mraku smo zbog svih stvari koje nas se tiču, a ne dotičemo ih se. Sinusoidalno civilizacijski klizimo u trivijalnost koja zaboravlja temelje, pravdamo nasilje gotovo kao tradicijsku stečevinu, zbog sisa i guzica otvaramo portale, čitamo o životima kolektivno nebitnih pojedinaca koji su se silikonizirali ili razgolitili u javnosti, po društvenim mrežama ”pratimo” šuplje i neuke, verglamo jedno, činimo drugo.
I to je najvidljivije u anonimnosti komentara na portalima, komentara u kojima se svatko usudi sve što se osobno, imenom, prezimenom i licem nikad ne bi: ondje konačno svatko može biti ono što jest. Paradoksalno: lažno ime, krinka izbacuje istinu koja je ružna, koja je zapravo istinsko stanje stvari, glib, mjesto na koje smo zašli.
U strahu su velike oči. Da. Ali, u strahu je i vriska, otkazivanje svih kočnica. A mi živimo strah. Postpandemijski, ratni, predinflacijski, strah od svijeta u mijeni, u mahnitom, dosad nikad zabilježenom tehnološkom skoku koji nas je duhovno dočekao nespremne, koji nas je doveo do paradoksa da nikad nismo bili povezaniji, a nikad kao jedinke usamljeniji.
Iz straha se rađaju paranoje i deliriji poput onih koje smo već imali prilike vidjeti prije osamdesetak godina. Preostaje nam nada ili Nada da smo nešto naučili od te Povijesti koju smo prozvali učiteljicom života.
Preostaje nam nadati se da sljedeća godina neće biti ništa kataklizmatičnija od ostalih koje smo već uspjeli preživjeti, da ćemo duhom i istinom u njemu uspjeti sustići tehnologiju, ovladati njome, humanizirati kako nas ona ne bi zombizirala, srozala na jednostavne oblike života koji jedu, izbacuju nečist i zure u kojekakve ekrane.
Preostaje nam nadati se da ćemo ostati ljudi u onom najljudskijem, onom koje naposljetku prevladava svaki strah, svako ludilo i pobjeđuje kaose izazvane ”sitnim” degeneracijama, da je jednako malo potrebno i za mir i za rat, da za rata ne šute samo Muze, nego i razum, da u ratu uvijek prvi pogine Čovjek, da je poslije teško ponovno se roditi u ljudskom obliku, opran od traume i njezinih blizanaca – mržnje i beznađa.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
- Civilizacijski se obrušavamo u ambis
- Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
- Od Bacha do Žmegača
- Žene moraju uložiti stostruko više truda da bi išta postigle
- Svijet (a)moralno tone, a probudit će se kad stigne do dna
- U Ukrajini ginu ljudi, u Rusiji istina
- Ljude se uvijek može preko noći pretvoriti u štakore
- Božić je, a sve više vojnika
- Mrtvi žele mir jer u našim sjećanjima svatko od njih ima ime
