”U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo. U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima. I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.
Pojavi se čovjek, poslan od Boga, kojemu bijaše ime Ivan. On dođe kao svjedok da svjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. On ne bijaše Svjetlo, nego – da svjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet.”
Prepoznajete li ovaj tekst? To je zapravo božićna “priča” ali bez štalice, pastira, Betlehema, anđela koji pjevaju i mudraca izdaleka, nema čak ni Marije i Josipa, pa ni novorođenca.
To tumačenje značenja božićnog događaja nalazimo u prvom poglavlju Evanđelja po Ivanu, najteološkijeg od četiri evanđelista.
Ivanova je perspektiva ponajprije vječno stvaralačka, a zatim teološko-inkarnacijska. On nekoliko redaka kasnije u istom poglavlju opisuje božićni događaj izrazom “Riječ je tijelom postala i ušatorila se među nama”.
Sam Isus će kasnije (12, 46) potvrditi taj inkarnacijski aspekt svoje misije kao preduvjet njegovoj egzistencijalnoj primjeni i posljedičnom oslobađajućem iskustvu osobne vjere – “Ja, svjetlo, došao sam na ovaj svijet da ni jedan koji u me vjeruje ne ostane u tami”.
Dobro je danas kada kršćani zapadne civilizacije, katolici i protestanti, slave Božić, navodni Isusov rođendan (datum je neprecizan, ali kao proslava nepobjedivog Sunca nije sasvim neprikladna) podsjetiti se teološkog utemeljenja i soteriološke svrhe Isusova utjelovljenja
Dobro je danas kada kršćani zapadne civilizacije, katolici i protestanti, slave Božić, navodni Isusov rođendan (datum je neprecizan, ali kao proslava nepobjedivog Sunca nije sasvim neprikladna) podsjetiti se teološkog utemeljenja i soteriološke svrhe Isusova utjelovljenja.
Posebice stoga što je Božić najviše slavljen, a najmanje shvaćen kršćanski blagdan, a očevidno je da ga od vjernika sasvim sigurno više slave snalažljivi trgovci. Blagdan Kristova rođenja je uz pomoć neoliberalnog tržišta, agresivnih medija i sveprisutnog reklamerstva pretvoren u festival potrošačkih ludosti.
Po Ivanu je, dakle, Isusovo utjelovljenje pojava velikog Svjetla, “svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka”. Dapače: prema kristološkom proroštvu Izaije to je svjetlo za sve narode: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.” (Izaija 9, 1)
Svjetlo koje sjaji u tami je središnja metafora u svim opisima Isusova rođenja. Najočitija je u prikazu zvijezde Matejeva evanđelja, koja noću sjaji usred neba i vodi inozemne mudrace do mjesta Isusova rođenja kako bi mu se mogli pokloniti kao predstavnici poganskih naroda.
Liječnik Luka, čiji se zapis u našem kanonu pojavljuje kao treće evanđelje, je tu višestruko zanimljiv i izuzetan gradivom kojeg nema na drugim mjestima. Luka je manje teolog, a više povjesničar, ali o Božiću nam ima reći više nego svi ostali evanđelisti zajedno, iako nije bio jedan od dvanaestorice koji su Isusa pratili (to nije bio ni Marko). On je pomno istraživao te događaje, a o njima je vjerojatno razgovarao s Marijom i drugim neposrednim svjedocima.
Luka koristi imaginarij svjetla i tame u opisu iskustva pastira koji su čuvali noćnu stražu kod svojih stada dok im je u jednom trenutku “pristupio anđeo Gospodnji i slava ih Gospodnja obasja!” Dok im je anđeo navještavao rođenje Isusovo, pridružila mu se “silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima…“ (2, 9-14).
Svjetlom Božića Bog otkriva čovjeku svoje lice i objavljuje svoju blizinu. Kao što označuje njegovo božićno ime Immanuel (Bog je s nama), utjelovljenjem Bog postaje vidljiv i opipljiv, pristupačan čovjeku kojemu dobrohotno očituje svoju ljubav te postaje njegovim aktivnim pratiteljem na životnom putu.
Simbolizam svjetla i tame je star, arhetipski i prisutan u svim kulturama. Značenja su mu bogata i raznovrsna. Tama se povezuje sa sljepoćom i neznanjem te ukazuje na noć, spavanje, očaj, izgubljenost, opasnost, lutanje, kaos, pa čak i smrt. Sasvim prikladna slika ljudskog stanja.
Dok tama predstavlja smrt, svjetlost je izvor i znak života. Svjetlo je antipod svemu navedenom, te stoga predstavlja sliku spasenja.
Čovjek u svjetlu je budan, sposoban da vidi i pronalazi svoj put; vezuje se uz slobodu, radost zbog toga što je noć prošla. U svjetlu se čovjek osjeća sigurno i toplo.
Slika svjetla je sveprisutna u biblijskoj objavi. Bog je tvorac svjetla i ogrnut je svjetlošću. Svjetlost je odsjaj njegove slave, a prema Psalteru svjetlost je plašt kojim se Bog pokriva.
Božić je najviše slavljen, a najmanje shvaćen kršćanski blagdan, a očevidno je da ga od vjernika sasvim sigurno više slave snalažljivi trgovci. Blagdan Kristova rođenja je uz pomoć neoliberalnog tržišta, agresivnih medija i sveprisutnog reklamerstva pretvoren u festival potrošačkih ludosti
Prvi stvoriteljski čin je odvajanje svjetla od tame, a prve su mu riječi “Neka bude svjetlo!”(Postanak 1). Na svršetku povijesti spasenja novo će stvorenje imati samog Boga za svoje svjetlo (Otkrivenje 21).
Život, radost, ljubav, susretanje, gibanje, rad i svi drugi blagoslovi ovise o svjetlu. Zato se svjetlo i život posvuda rabe maltene kao sinonimi slično njihovome antipodu tami i smrti.
Dolazak Svjetla na svijet (Božić) je poziv vjernicima da više ne žive u tami (grijehu, zlu i laži). Tama noći je područje skrivenog djelovanja koje bježi od svjetla i istine.
Isus prema Ivanu nije došao svijet suditi, nego ga spasiti, ali sud je prisutan u odnosu prema Svjetlu. “A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena” (3, 19-21).
Živjeti u svjetlu znači činiti istinu i oduprijeti se zlu. Pitanje svjetla je pitanje moralnog stava prema istini, te znači biti moralno i mentalno prosvijećen. Već stari Job dijeli ljude na one koji su se “pobunili protiv svjetla” i one koji “(po)znaju svjetlo”, a Izaija opisuje moralnu konfuziju i sljepoću koja ne može razlikovati svjetlo od tame.
Teologija apostola Pavla, najvećeg učitelja prve Crkve i najplodonosnijeg novozavjetnog pisca, je sva prožeta odnosom teologije i etike, utjelovljene Riječi i života u svjetlu. Samo nekoliko primjera:
Rimljanima 13, 12 – 13: “Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo…”
1.Korinćanima 4, 5: “Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca.”
Efezanima 5, 8 i slj: “Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. Zato veli: ‘Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.’
Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer su dani zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja.”
Kološanima 1, 13-14: “On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha.”
Simbolizam svjetla i tame je star, arhetipski i prisutan u svim kulturama. Značenja su mu bogata i raznovrsna. Tama se povezuje sa sljepoćom i neznanjem te ukazuje na noć, spavanje, očaj, izgubljenost, opasnost, lutanje, kaos, pa čak i smrt. Sasvim prikladna slika ljudskog stanja
1.Solunjanima 5, 4 i slj: “Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac; ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo, trijezni budimo. Jer koji spavaju, noću spavaju; i koji se opijaju, noću se opijaju. A mi koji smo od dana, budimo trijezni…”
Pavlov glasoviti etički imperativ proizlazi iz kristovskog božićno-uskrsnog teološkog indikativa. Za njega je kršćanski moral izraz duhovnosti svjetla koje počinje božićnim dolaskom istinskog Svjetla.
Ivan, s čijim smo evanđeljem otpočeli, slično Pavlu nastavlja evanđeoskim razlikovanjem svjetla i tame i u svojim poslanicama. Ključni sažetak spasenja i primijenjene duhovnosti glasi: “A ovo je navještaj koji smo čuli od njega i navješćujemo vama: Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Reknemo li da imamo zajedništvo s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine. Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa , Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha” (1. Ivan 1, 5-7).
Na kraju, posluhnimo u ovo božićno vrijeme što o svjetlu i tami ima reći jedan od najvećih suvremenih propovjednika i proroka – Martin Luther King: “Tama ne može protjerati tamu; samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju; samo ljubav to može… Svaki čovjek mora odlučiti da li će živjeti u svjetlu kreativnog altruizma ili u mraku destruktivne sebičnosti.”
Božić nije i ne smije biti reduciran samo na vrijeme slavlja nego mora postati stanje uma i stav života. Hodajmo u svjetlu, pa nas tama zasigurno neće obuzeti.
Još tekstova ovog autora:
- Svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni slobodom
- Lučonoša drugog i drugačijeg Osijeka
- Trijada koja oslobađa: istinito, lijepo i dobro.
- Pravoslavlje pred novim raskolom zbog rata u Ukrajini
- Lena Hendrickson zaslužna za osnivanje i izvrstan rast CBD-a
- Mnogi ruski pastori su protiv rata u Ukrajini
- Putina treba zaustaviti na putu k sveobuhvatnoj diktaturi
- Mihanovićev se sramotni doktorat mora poništiti
- Šabački episkop Lavrentije i Irenej Lyonski – učitelji jedinstva
- Odlazak bliskog mi duhovnog velikana Georgea Wooda
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.