Katarina Kruhonja
U srpnju smo obilježili dvije obljetnice – 30 godina od osnivanja Antiratne kampanje Hrvatska (ARK) i 30 godina od pogibije tadašnjeg načelnika PU osječko-baranjske, Josipa Reihl Kira.
Drago mi je i zahvalna sam što sam sudjelovala. Jer, za mene, način na koji smo to napravili ima smisla, prije svega zato što je to bio međugeneracijski dijalog oko mirovnog rada tada, usred rata, a kako bismo bolje razumjeli gdje smo danas – potrebe, prilike, motivaciju i inspiraciju za mirovni rad u takozvanim mirnodopskim uvjetima.
Nama, maloj mirovnoj inicijativi iz ratom već zahvaćenog Osijeka, vijest da postoji Antiratna kampanja Hrvatske je bila ljekovito otkriće, otkriće da nismo ni potpuno ludi niti sami. Povelja ARK-a je artikulirala ono prema čemu smo se teškom mukom probijali. Jer, postali smo zatočenici logike totalnog rata – one da nama nema drugog puta, ili oni ili mi!
A iz Povelje smo mogli napipati (da napipati) taj drugi put – da, bez obzira na to do kuda nas rat bude odveo, da će doći vrijeme za izgradnju mira i da je stoga važno ostati u komunikaciji.
Pokazalo se da je ponekad to bio prosto stav vjere – da i na onoj drugoj strani ima ljudi kojima je do toga stalo. Jer je ratna mašinerija bila galopirajuća i zastrašujuće učinkovita u razdvajanju.
Kako se gradi mir usred rata? To su nam zamjerali – jer da se prvo trebamo obraniti, a onda možemo govoriti o miru, inače je to opasno slabljenje obrane, čak izdajnički čin – svjestan ili naivno nenamjeran, svejedno opasan. Zato je Josip Reihl Kir ubijen
Kako se gradi mir usred rata?
To su nam zamjerali – jer da se prvo trebamo obraniti, a onda možemo govoriti o miru, inače je to opasno slabljenje obrane, čak izdajnički čin – svjestan ili naivno nenamjeran, svejedno opasan. Zato je Josip Reihl Kir ubijen.
Ova logika nije iza nas, ima i danas svoje zagovornike, njezini argumenti nisu dekonstruirani. Ohrabruju me studenti ove generacije Mirovnih studija koji su to prepoznali, koji ”svojoj djeci ne žele ostaviti u naslijeđe nedovršen rat”. To povezuje generaciju ARK-a iz 1990-ih i generaciju Mirovnih studija 2021. Vidim zajedničko tlo i u sličnim potrebama.
Susret pokojnog Krunoslava Sukića i mene u nekom skloništu u Osijeku u jesen 1991. godine bio je oboma ljekovit. Zato što smo mogli govoriti o temama o kojima nismo imali s kim.
Prvo smo iskazivali ljutnju na svoje roditelje i učitelje – zbog načina kako su nam govorili o ratu, odnosno o čemu nisu govorili.
Veliki broj ove generacije studenata Mirovnih studija iz različitih dijelova Hrvatske kažu da su mirovni studij upisali jer da nisu imali s kim razgovarati o temama koje ih muče! Prepoznali su svoju potrebu, a Mirovne studije kao mjesto gdje je mogu realizirati. Susret dviju generacija!
Kako se može graditi mir pa i usred rata? Ili takozvanog mira?
Prvi korak je postaviti pitanje što ja mogu učiniti za mir – za očuvanje života, ljudskog dostojanstva i ljudske povezanosti. Konkretne prilike, one za koje osjećam bol i suosjećanje, su oko nas. Od prvog koraka do politika mira!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ja se za put politike nenasilja obvezujem
- Može li 25. obljetnica usprkos MEĐUTIM biti i prekretnica?
- Kako nestaje duh slobode u lokalnoj samoupravi
- Znamo kako demokracije umiru
- Pravo na pobačaj ne bi trebalo biti predmetom dijaloga
- Zalažem se za život i podržavam DOSTA
- Birati (zauzetost za) MIR
- Imam vijest za vas: Domovinski je rat završio na miran način
- Radost slobode od logike i spirale nasilja!
- Nužna je solidarnost, suosjećanje i suradnja s izbjeglicama
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.