Duga je povijest kršćanstva te poznaje mnoge promjene i putanje. Iako nam se može činiti da se tradicija, nepromijenjena i pouzdana, sukcesivno prenosi s koljena na koljeno, tomu nije posve tako. Barem ne u naglascima koje unutar tradicije pridajemo različitim vidovima i razinama kršćanskog života, pa onda, dakako, i odnosa prema Isusu Kristu, izvoru i središtu kršćanstva.
U naše vrijeme čini se da, svakako u nas, dominira religijski odnos za kakav su važni uvjerenje i formalni sakramentalan život više nego povjerenje i duhovno iskustvo. Kao da je svrha kršćanstva vjera u određene dogmatske istine (koje često nisu drugo do misaoni koncepti) održavanje crkvenosti, uključujući i njezin hijerarhijski ustroj (što prečesto postaje samoj sebi svrhom) te što viša razina besprijekornosti u životu moralnoga reda (koja se kadikad nameće izvan stvarnog razumijevanja ljudske naravi).
Govor o povjerenju u Boga, o zajedništvu Tijela Kristova čiji smo svi udovi, o moralu kao posljedici toga povjerenja, o jedinstvu s Bogom koje počinje već za ovoga života – sve to odveć rijetko čujemo. O potpunoj preobrazbi ljudskog bića i njegove svijesti ni riječi.
Govor o povjerenju u Boga, o zajedništvu Tijela Kristova čiji smo svi udovi, o moralu kao posljedici toga povjerenja, o jedinstvu s Bogom koje počinje već za ovoga života – sve to odveć rijetko čujemo. O potpunoj preobrazbi ljudskog bića i njegove svijesti ni riječi. Bez obzira što je to bila glavna poruka Isusova učenja – cjelokupnoga njegova života, djelovanja te smrti i uskrsnuća
Bez obzira što je to bila glavna poruka Isusova učenja – cjelokupnoga njegova života, djelovanja te smrti i uskrsnuća. Bez obzira što je to bila glavna zaokupljenost prvih kršćana i crkvenih otaca. Mi, današnji kršćani smo poput učenika koji su pratili Isusa za njegova života i malo toga razumjeli. Štoviše, često postajemo poput pojedinih farizeja koji su bili glavna meta Isusove kritike zbog njihova licemjerja.
Kršćanstvo, čija je glavna snaga odnos prema boli, patnji i smrti, odnos kakvom nas je Isus učio (dakako, ne potičući nas na pasivno prihvaćanje, nego na aktivnu preobrazbu), kao da nema ništa bitnoga reći svijetu. I to upravo u vremenima kada naša ljudskost te naša uzajamna povezanost i solidarnost doživljavaju najmračnije krize.
Crkvena hijerarhija, a onda i vjernici, zbijaju redove u strahu od gubitka identiteta, a i kad progovaraju o duhovnim zbiljama, čine to jezikom koji više nije lako razumljiv suvremenom čovjeku.
Riječi su ispražnjene od punine svojih značenja a s nelagodom i strahom se poseže za vrelom univerzalnih istina različitih duhovnih tradicija koje bi nam mogle pomoći da dublje razumijemo svoju vlastitu.
Događa se često da se tragaoci za autentičnim kršćanskim životom osjećaju bližima tragaocima za istinom u drugim duhovnim tradicijama nego braći i sestrama koji se bave uvjerenjima, moralnim zakonima, politizacijom kršćanstva a s kojima dijele istu vjeru u kršćanskoj tradiciji.
Živjeti kontemplativnim životom znači barem nekoliko stvari: nastojati gdje god se nalazili biti svjesni i zahvalni te budni. Potom vidjeti što treba učiniti u danom trenutku i to činiti u smjeru sve veće suosjećajnosti, ljubavi i razumijevanja.
Kontemplativci su, izuzev možda u vrijeme otaca, u kršćanskoj, posebice katoličkoj i protestantskoj tradiciji, često bivali neshvaćeni i marginalizirani, a onda eventualno slavljeni poslije svoje smrti zbog svetosti a ne uvijek i zbog poziva što nam ga svima upućuju – da kročimo putem kojim su oni hodili.
Kontemplativni put put je kojim se rjeđe ide. No, ne bude li više kršćana krenulo putem preobrazbe vlastita bića, sâmo kršćanstvo, a onda i svijet, teško da će imati plodonosne budućnosti.
Zajedničko im je iskustvo što ga svjedoče u svojim govorima i tekstovima: da Bog ljubi svijet, da ga možemo sresti u srcu i još na zemlji otpočeti vječni život s Njim; da se taj susret događa u šutnji, u promatranju vlastitih reakcija ne identificirajući se s njima, kroz samoispražnjenje od vlastitih misli i ega, u otvorenosti milosti, u življenju u sadašnjem trenutku i ovdje – iskustvo zajedničko i mnogim drugim duhovnim osobama drugih tradicija čiji jezik kojim govore o nevidljivim zbiljama može pomoći da kršćani jasnije artikuliraju i svoje specifično iskustvo u zajedništvu s Isusom Kristom.
Živjeti kontemplativnim životom znači barem nekoliko stvari: nastojati gdje god se nalazili biti svjesni i zahvalni te budni. Potom vidjeti što treba učiniti u danom trenutku i to činiti u smjeru sve veće suosjećajnosti, ljubavi i razumijevanja.
Put je jednostavan, premda ne lak, i ne treba ga usložnjavati pobožnim govorom o Bogu jer svako ljudsko biće već je posvećeno samom činjenicom da je rođeno. Dan nam je život da ga živimo svjesno ili da se provučemo kroz njega spavajući. A ukoliko živimo budni i svjesni, susrećemo druge ljude koji jednako tako žive te zajedno oblikujemo svojevrsno spremište buđenja ponuđeno svim ljudima.
Put je jednostavan, premda ne lak, i ne treba ga usložnjavati pobožnim govorom o Bogu jer svako ljudsko biće već je posvećeno samom činjenicom da je rođeno. Dan nam je život da ga živimo svjesno ili da se provučemo kroz njega spavajući. A ukoliko živimo budni i svjesni, susrećemo druge ljude koji jednako tako žive te zajedno oblikujemo svojevrsno spremište buđenja ponuđeno svim ljudima
Sve tradicije sudjeluju u tomu na svoj način kako bi svi zajedno otkrili božansku ljubav utjelovljenu i očitovanu u stvorenom obliku. To je jedna od stvari koju smo skloni zaboraviti na ovom planetu jer smo tisuća godina proveli najveći dio svojega vremena misleći da nešto nije u redu s time da smo ovdje, na zemlji, da je to iluzija, proizvod Prvoga grijeha.
Takav stav još je i u naše dane prisutan u mnogim učenjima: počinju od toga da nešto nije u redu s ljudskim stanjem te da je duhovna preobrazba nužna da bismo izašli iz njega. Zaboravljamo ono što je zapravo u srcu kršćanstva, a to je da je ”Bog (toliko) volio svijet”.
Dakle, da u ovoj našoj zemaljskoj dimenziji postoji nešto vrlo dragocjeno unatoč mješavini ljubavi i odbacivanja, duhovnog i tjelesnog, patnje i smrti, nešto što se upravo kroz sve to očituje kao božanska ljubav koja se na drukčiji način ne bi mogla očitovati. Ovdje na zemlji kratko smo vrijeme kako bismo, kako reče pjesnik William Blake, ”naučili podnositi mlazove ljubavi i očitovati drugima Božje srce“.
Kršćanstvo o takvoj perspektivi govori jezikom predaje te darom sakramentalnoga života (posebice euharistijom) i pobožnosti prenoseći tako temeljnu iscjeliteljsku i mudrosnu energiju kakva dolazi iz trpećega Krista na križu. No, problem nastaje kada se taj prijenos energije odjene u teološke i pobožnjačke koncepte kakvi nas često udaljuju od poziva koji nam upućuje događaj križa, a to je da otvorimo naša srca i naše misli te dopustimo da u nama otpočne svjestan nutarnji rad Kristova puta.
Valja nam dubinski razumjeti koja je odgovornost budnosti, odnosno suočiti se s golemim labirintom automatskih obrazaca ponašanja koji nas uvjetuju i sputavaju nam pristup prirodnoj ljudskoj slobodi, te naučiti mirno prihvaćati i vlastite zanose i vlastite tjeskobe nastavljajući potom ići dalje.
Valja nam dubinski razumjeti koja je odgovornost budnosti, odnosno suočiti se s golemim labirintom automatskih obrazaca ponašanja koji nas uvjetuju i sputavaju nam pristup prirodnoj ljudskoj slobodi, te naučiti mirno prihvaćati i vlastite zanose i vlastite tjeskobe nastavljajući potom ići dalje. Naše teologije, nauk i dogme dolaze nam u mentalnom obliku koji ne može dotaknuti ono neizgovorivo mjesto u kojem se sve to osjeća kao jedno
Naše teologije, nauk i dogme dolaze nam u mentalnom obliku koji ne može dotaknuti ono neizgovorivo mjesto u kojem se sve to osjeća kao jedno. Predano životu, milosti Božjoj.
Naše tijelo je put do našega srca. I povjerenje i ponašanje prirodno proizlaze iz našega srca kada je ono otvoreno te ga, ugađajući se s njegovom frekvencijom, možemo slušati i čuti. Zapravo, naše najdublje biće i jest naše srce. A ono je tamo, gdje je naše blago. No, kako se ugađati i ugoditi s njim?
Niz je načina i pronaći nam je naš vlastiti: u rasponu od stavljanja otvorena dlana na područje srca kada o čemu trebamo odlučiti, od čega se smiriti, s kim povezati, sići dublje od naših strahova i osuđivanja, preko usmjeravanja naše pozornosti i osjeta na odaje našega srca gdje nam je Bog intimniji nego što smo sami sebi (”Interior intimo meo“ – kaže sveti Augustin), sve do ”molitve srca“ kakvu nam nudi duhovna mudrost istočnoga kršćanstva.
Ta molitva, koja se najčešće svodi na obrazac ”Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku“, srž je pokajanja kakvo nije usmjereno na naše promašaje, nego na njihov uzrok, pa samim time i na naše ponovno nalaženje.
Philokalia, zbirka duhovnih spisa kršćanskog Istoka, iz stranice u stranicu ponavlja isto: ”Um svoj stavite u srce“ ili ”Neka vam misli budu u srcu“. Da osjetimo plodove te pozornosti dane srcu, potrebno je iskustvo.
Ništa drugo do samo iskustvo ne može dotaći ono što će nam se dogoditi kada svoj razum i cijelo svoje biće stavimo u svoje srce i to srce otvorimo Bogu, kozmičkoj utrobi i Ljubavi samoj. Iskustvo je to, ni sa čime usporedivo, punine i pripadanja onkraj dualnosti ovoga svijeta.
Tijelo, zapravo, mnogo bolje prepoznaje mudrost i koherenciju te razumije govor duha nego što to čini naš um. Nalik je to onom iskustvu kada smo učili plivati u moru. Od straha bismo nekontrolirano mlatarali rukama i nogama i – tonuli, no čim bismo se opustili, položili glavu na vodu, raširili ruke i mirno disali – počeli smo plutati. I samo je mali korak do prvih zamahaja u plivanju
Meditacija i kontemplacija postupno ulaze i u Crkvu, ali ne na glavna, nego na sporedna vrata. Među vjernicima sve manje je zaziranja prema, primjerice, jogi jer stariji ljudi sve bolje razumiju koliko je važno posvetiti pozornost zdravlju i gipkosti tijela da bi takav bio i duh koji u naše vrijeme počinje težiti za tišinom i osluškivanjem Božje riječi.
Tijelo, zapravo, mnogo bolje prepoznaje mudrost i koherenciju te razumije govor duha nego što to čini naš um. Nalik je to onom iskustvu kada smo učili plivati u moru. Od straha bismo nekontrolirano mlatarali rukama i nogama i – tonuli, no čim bismo se opustili, položili glavu na vodu, raširili ruke i mirno disali – počeli smo plutati. I samo je mali korak do prvih zamahaja u plivanju.
Dakle, kada naučimo doista osluškivati glazbenu vilicu našega bića, darovanu nam za ugađanje instrumenata našega bića, razumijemo da je naš odaziv naša sloboda. Tada, kao što reče Thomas Merton, postajemo kadri prijeći iz ”slobode izbora“ u ”slobodu spontanosti“, kadri reći Bogu ”da“ svim svojim bićem.
Postupno ćemo vidjeti da je naša jedina sloboda, konačno, biti vlastita stanica u golemom mističkom tijelu Božjem.
Još tekstova ovog autora:
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
- Valja se zaštititi od utjecaja kaotičnog
- Papa Franjo protiv iluzije ”povratka u normalnost”
- Uz Svjetskoga dana molitve za mir
- Bi li papa Franjo ikome uskratio pričest?
- Borba pape Franje za nasljeđe Drugoga vatikanskoga koncila
- O povjerenju u rast
- O preuranjenom sudu
- Prigodom Vaskrsa sjećanje na arhimandrita Kirila
- Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.