autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Neviđen broj idiota

Autor: Emir Imamović Pirke / 11.10.2014. Leave a Comment

Građani, izgleda, ipak nisu budale s OIB-om, iako ne nedostaje onih što upravo s tim računaju. Dobro, uvijek se nađu spremni da im, tim što računaju, pokažu kako nisu skroz pogriješili u procjeni, ali ih, eto, nekim čudom i na svu sreću, nema dovoljno da pokrenu masovnu prodaju one stvari pod bubrege ili ambicije pod krinkom navodno veće demokratizacije društva.

 

U one što računaju s kolektivnim sljepilom i usputnim nerazmišljanjem spada Željka Markić, jedna neviđeno aktivna, uporna žena i živi dokaz da se za samopouzdanje treba izdavati oružani list ili kakva slična potvrda nadležnog organa.

 

Zapela je, dokazujući kako upornost nije uvijek vrlina, već često i oblik dosađivanja, Željka Markić da promijeni izborni sustav u Hrvatskoj, pa zbog toga krenula u prikupljanje potpisa za referendum. Nakupila ih je, nije da nije: više je imena na Markićkinim listama, nego stanovnika Zagrebačke županije, no, kažu, nije joj dovoljno. Da ima potporu cijele Splitsko-dalmatinske, e to bi već bilo nešto drugo, normalno gore.

U Majci Domovini Svih Svjetskih Apsurda, nitko se, naravno, nije ni počešao zbog pokušaja ”obiteljaša“ (ili se kaže obiteljlija; možda i obiteljaca, obiteljana…jezik je čudo, je li tako, tako je) da uvedu takozvano preferencijalno glasanje i smanje izborni prag na tri posto. A nije, jer nema razloga: sve za što se zalaže Željka Markić je, manje – više, više nego manje, prepisano iz izbornih zakona i pravila u Bosni i Hercegovini u kojoj pripadnici tri konstitutivna naroda i nacionalnih manjina, vrsta raznih, komada nepoznato, na biračkim mjestima ne dobivaju listiće, već cijele bilježnice

 

Dok se ”U ime obitelji“ bavilo poslovima u ime izbora, tu blizu, u Bosni i Hercegovina, izborna kampanja se približila svome kraju. Za koji dan, dvanaestog listopada, će i izbori, opći, za oko dvanaest – trinaest razina vlasti, trideset osam parlamenata, tri člana Predsjedništva i, valjda, nije nemoguće, Bosna je to, zamjene za povrijeđene nogometne reprezentativce – Seada Kolašinca, Sejada Salihovića i Ermina Bičakčića.

 

U Majci Domovini Svih Svjetskih Apsurda, nitko se, naravno, nije ni počešao zbog pokušaja ”obiteljaša“ (ili se kaže obiteljlija; možda i obiteljaca, obiteljana…jezik je čudo, je li tako, tako je) da uvedu takozvano preferencijalno glasanje i smanje izborni prag na tri posto. A nije, jer nema razloga: sve za što se zalaže Željka Markić je, manje – više, više nego manje, prepisano iz izbornih zakona i pravila u Bosni i Hercegovini u kojoj pripadnici tri konstitutivna naroda i nacionalnih manjina, vrsta raznih, komada nepoznato, na biračkim mjestima ne dobivaju listiće, već cijele bilježnice.

 

Razina vlasti je, rekosmo prije nekoliko stotina znakova sa proredom, kao da je BiH veličine Indije, parlamenata i zastupnika bezbroj, a liste su otvorene i građani, kao, glasaju za kandidate, ne za stranke, preuzimaju odgovornost za birane zastupnike i dužnosnike i onda, nedjelja je, jebi ga, idu prati automobile proizvedene dok je Hristo Stoičkov vodio Bugarsku ka polufinalu Svjetskog prvenstva u nogometu, a ključno pitanje u bosanskohercegovačkom društvu bilo može li se četveročlana obitelj najesti od jedne konzerve ribe iz humanitarne pomoći i, naravno, kako.

 

Da, ponovit ćemo, skratiti, pojasniti, pa citirati: u BiH je izborni sustav najbliži onome zbog čega je Željka Markić zapela da organizira još jedan referendum. Evo, uostalom, što kaže ”Vodič kroz opće izbore za 2014.”:

 

”Otvorene liste nude mogućnost biračima da izaberu jednog ili više željenog kandidata unutar stranačke liste. Dajući prednost određenim kandidatima sa liste za koju glasaju, birači mogu uticati na raspored kandidata, te na taj način odlučiti ko će biti izabran na određenu poziciju… U raspodjeli tzv. direktnih mandata učestvuju samo oni politički subjekti koji pređu izborni prag od 3% dobijenih glasova u datoj izbornoj jedinici. U raspodjeli kompenzacijskih mandata učestvuju stranke i  koalicije koje su prešle prag od 3% na nivou entiteta bez obzira da li su dobili direktan mandat.”

Zahvaljujući takozvanom preferencijalnom glasanju i niskom izbornom pragu, ima po raznim parlamentima u BiH neviđenih idiota, pojava za koje nije sigurno da li bi prošli psiho test za prometnu dozvolu, kolosalnih neznalica i likova sigurnih kako je četvrto slovo abecede d. No, oni su zapravo nus pojava ovakvog sustava, često prolazna nepogoda, karikature koje su uskočile u prazan prostor dok se politika gadila pristojnom svijetu

 

Svašta su međunarodni dreseri bosanskohercegovačkih naroda donijeli u tu malu, nesretnu zemlju, pa i izborna pravila koja su, je li, trebala povećati demokratski kapacitet društva, onemogućiti stranačkim liderima da kontroliraju raspodjelu mandata, pružiti građanima priliku da izaberu nekompromitirane, ratnom prošlošću neopterećene, nekorumpirane, sve u svemu, najbolje kandidate, omogućiti ulazak u politički život onima koji nemaju bogate donatore i izgrađenu stranačku infastrukturu… I? I, normalno, opet se pokazalo kako ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave.

 

Uglavnom, zahvaljujući takozvanom preferencijalnom glasanju i niskom izbornom pragu, ima po raznim parlamentima u BiH neviđenih idiota, pojava za koje nije sigurno da li bi prošli psiho test za prometnu dozvolu, kolosalnih neznalica i likova sigurnih kako je četvrto slovo abecede d. No, oni su zapravo nus pojava ovakvog sustava, često prolazna nepogoda, karikature koje su uskočile u prazan prostor dok se politika gadila pristojnom svijetu.

 

Za sve ove godine otkako se, kako se to kaže, preferencijalno glasa, nije se zapravo desilo ništa što se ne bi desilo da su izborne liste ostale zatvorene. Parlamentarni život u BiH je, kao i u Hrvatskoj, predstava za mase, dok se ključne političke odluke donose u stranačkim vrhovima i na međustranačkim dogovorima.

 

Pri tome, krajnje je jednostavno riješen mogući problem s izborom onih koji ne uživaju podršku partijskih lidera, ali nisu mrski puku: takvi se uopće ne stavljaju na liste. Umjesto njih, tu su spremni na trgovinu principima i simpatijama u ime mandata. Pozicijom se, naime, plaća odanost i spremnost da se na kongresima i stranačkim saborima, kuloarskim radnjama i primjenom istog sustava na nižim nivoima vlasti, osigura podrška aktualnom stranačkom vodstvu.

Jednostavno kazano: kada se interesi isprepletu, nema tog izbornog pravila koje ne može poslužiti njihovom ostvarivanju. Tako i zato se, dakle, kroz privid mogućnosti da građani biraju zastupnike koje žele, zapravo nastavlja stara, u Hrvatskoj uobičajena praksa…

 

Jednostavno kazano: kada se interesi isprepletu, nema tog izbornog pravila koje ne može poslužiti njihovom ostvarivanju. Tako i zato se, dakle, kroz privid mogućnosti da građani biraju zastupnike koje žele, zapravo nastavlja stara, u Hrvatskoj uobičajena praksa, i to, ako ne istim, onda sličnim sredstvima. No, ako se, nekim čudom, ipak desi da neželjeni stranački kolega dobije neočekivano visok broj glasova tada bude – ništa.

 

Kome nije jasno, neka se sjeti posljednjih izbora za Europski parlament i Tonina Picule, upisanog nisko na listu Kukuriku koalicije. Taj je Šibenčanin, podsjetimo, dobio najviše glasova, odmah zatim dao pet – šest velikih intervjua o situaciji u SDP-u, popio više kava s kolegama, jednako nezadovoljnim načinom na koji Zoran Milanović vodi stranku i otišao među onih sedamsto i nešto deputata što brinu o boljem sutra svih nas u Uniji. Zoran Milanović je, ako netko pita, dobro i tamo je gdje je i bio. Piculi je, u najkraćem, direktna podrška osigurala lijepu plaću i dug mandat u inozemstvu, a njegovim biračima ništa. Baš ništa.

 

Shvatilo je to, očito, devedesetak posto građana Hrvatska koje je Željka Markić pokušala uvjeriti da trebaju prvo vjerovati njoj, pa svojim očima ili iskustvima iz susjedstva, iz zemlje u kojoj se u praksi više puta potvrdilo da nikada nije do sustava, već je uvijek do ljudi. Kako onih najgorih, tako i pristojnih. Jer, dok se drugi premišljaju, prvi koriste prilike bukvalno shvaćajući pravo svih da biraju i budu birani. Naročito ovo drugo.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Abeceda, autograf.hr, Bosna, Emir Imamović, Ermin Bičakčić, forum.tm, Hercegovina, Hrvatska, idiot, karikatura, nacionalizam, OIB, osvrt, politika, Sead Kolašinc, Sejad Salihović, zakon, Željka Markić

Moramo živjeti drugačije

Autor: Manca Košir / 29.04.2014. Leave a Comment

Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić

 

‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“.

 

Tako dokumentarni film Abeceda1) najavljuje njegova ekipa sa slavnm austrijskim režiserom Erwinom Wagenhoferom2) na čelu. Film je bio uspješan u Austriji i Njemačkoj, a u Ljubljani, mjesec dana nakon premijere, još uvijek puni kino dvoranu. Sve to zbog poznate kritike neoliberalnog kapitalističkog sustava i globalizacije, na što je udario već dva puta: 2005. godine filmom ‘‘Mi hranimo svijet“, te tri godine kasnije dokumentarcem ‘‘Novac, vladar svijeta“.

 

U prvom nas je osupnuo gadostima prehrambene industrije, a u drugom je prikazao novčane tokove i nepravednu raspodjelu bogatstva. ‘‘Abecedom“ ukazuje na školstvo kojim se obrazuju kadrovi za upravo takav svijet. Koje ih obučava za robove rada i porobljene potrošače. Ima li takav život smisla pitaju nas sva tri dokumentarca, a Wagenhofer kaže: ‘‘Moramo živjeti na drugi način“.

‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“

 

”Abecedi” su mediji poklonili veliku pozornost, mnoge su intelektualce pitali za mišljenje u filmu i o našem školstvu, a Dnevnikov je Objektiv (12. travnja 2014.) objavio izvrstan intervju s Wagenhoferom. Nakon premijere osobno sam, pred punom dvoranom, vodila razgovor i osjetila iznimno zanimanje publike za u filmu realistički prikazane probleme. Vrijeme je zrelo za promjenu načina razmišljanja, ali i načina življenja, u protivnom će cio svijet otići dođavola, zajedno s našom djecom.

 

Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3) , oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi.4)“

 

Takvi su visokoobrazovani, prema školskim standardima uspješni i u neoliberalnom sustavu učinkoviti ‘‘zombiji“ stvorili ropske okolnosti u kojima živi većina zapadnjačkog stanovništva. Koje, pak, našu djecu obrazuje da budu to isto. A isto se istim nikada ne može promijeniti. Za promjene i drukčiji svijet potrebni su mladi, ne oni s nadasve visokom kognitivnom inteligencijom, već osjećajno i socijalno inteligentne suosjećajne osobe. Koje se usuđuju razmišljati na neprilagođen način. Drukčiji od onog jednodimenzionalnog razmišljanja.

 

Na filmskom je platnu zabilježena tvrdnja sir Kena Robinsona,5) a njegovo predavanje na TED-u preko interneta je pogledalo više od deset milijuna gledatelja, da se 98% djece rađa kao vrlo nadareno, a nakon školovanja nadarenih ostane tek 2%. ‘‘Četverogodišnja djeca postavljaju po četiri stotine pitanja dnevno, nakon toga krenu u školu i radoznalost ih mine. U dobi od deset godina više ne postavljaju nikakva pitanja jer ih stvari više ne zanimaju.“ Kamo nestaje mašta, na koji to način većina škola uspije zatrti djetetove talente i stvaralaštvo?

 

U intervjuu danom Vesni Vaupotič, novinarki Dnevnika, Wagenhofer je rekao: ‘‘Ljudi moraju funkcionirati i to je jedino što je važno, ali ljudima koji samo funkcioniraju jednostavno nedostaje stvaralaštvo.“ I podsjeća nas na način kako su, na ovim prostorima, nastale škole. Prve obavezne javne škole uvela je 1774. godine Marija Terezija.

Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3)  oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi

 

Kako su pruski vojnici uvijek namlatili austrougarsku vojsku, Mariji su Tereziji objasnili da se to dešava zato što Prusi imaju škole za obuku vojnika i časnika. Vojarne. I dan danas mnoge građevine u Austriji, ali i kod nas, nalikuju vojarnama. ‘‘Nakon toga su, u vrijeme industrijske revolucije, trebali industrijski školovane ljude, takve koji su znali posluživati strojeve, a od onda se nije mnogo toga promijenilo“, tvrdi Wagenhofer.

 

‘‘Austrija ima za sobom šezdeset godina gospodarskog rasta i, usprkos tome, više dugova i veći broj nezaposlenih nego poslije 2. svjetskog rata. To vodi u katastrofu“, uvjeren je režiser. Zbog toga smatra kako bismo se morali oprostiti od života koji je u cijelosti podređen samo gospodarskoj koristi.

 

Naime, s konkurentnošću se nećemo moći suprotstaviti klimatskim promjenama, a ni novac se ne može jesti… Je li nam stvarna svrha postati tako ‘‘uspješnima“ kao što su to Kinezi, pita Wagenhofer i dodaje: ‘‘Među mladima u Kini najčešći je uzrok smrti samoubojstvo. Desetine mladih, u cvijetu života, jednostavno podliježu neizdrživom pritisku. Ima li to smisla?“

 

Ima li smisla to što djeca u školu odlaze u sedam sati, a kući se vraćaju poslije 21 sat, a na kraju tjedna još imaju i instrukcije? I zavide roditeljima na tome što mogu na miru gledati televiziju, dok ona moraju samo učiti do potpune iscrpljenosti? Tako izgleda školovanje najnadarenije djece u Kini.

 

Ne, mučenje i dresura djece u potpunoj su suprotnosti sa željama većine roditelja: da im djeca budu sretna! U ‘‘Abecedi“ je prikazano nekoliko primjera drukčijih načina učenja kakvih je svakog dana sve više. Na primjer, sve troje mojih unuka polazi Waldorfsku školu, u kojoj prepoznaju talente svakog pojedinog učenika, te ih potiču da se razvijaju u ono za što su najnadarenija. Njeguju njihove duše i razgibavaju im tijela, a posebno naglašavaju maštu i stvaralaštvo, te ih uče kako biti dobrim ljudima, sposobnima za zajedništvo u svakodnevnom životu.

 

Ista je novinarka, Vesna Vaupotič, u Objektivu (26. travnja) predstavila njemačkog posebnog pedagoga Niklasa Gidiona, učitelja i neformalnog ravnatelja slobodne demokratske škole Kapriole, u Freiburgu. Posjetio je Ljubljanu kako bi predstavio koncept škole u kojoj se djeca slobodno igraju, a uče dobrovoljno i to tada kada ih to zanima. U Europi je sada više od trideset demokratskih škola, a neke već imaju nekoliko desetljeća dugu tradiciju. Najstarija, Sumerhill School, u V. Britaniji, bila je osnovana još 1921. godine, a mnogo je takvih škola osnovano sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“  Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…

 

Kao što rekoh, u školi Kaprioli djeca – ne upotrebljavaju riječ učenik – uče samo onda kada to sama žele i samo ono što ih stvarno i zanima. Odrasli im vjeruju da rado uče samo ako ih pustimo na miru, jer su na učenje spremna od rođenja. Nema potrebe za prisilom jer ih pokreće vlastita radoznalost i želja za znanjem.

 

Škola je otvorena od 8 do 16 sati, a prisutnost je obavezna između 8.30 i 13 sati. Najviše školsko tijelo, koje je i donijelo odluku o takvom radnom vremenu, je školska skupština. Sastaje se jednom tjedno, a vode je sama djeca. Na skupštini mogu glasati svi prisutni, svaki od 150 učenika i 24 učiteljice i učitelja i svatko ima jedan glas. U školi nema razreda kao ni satnice. Radionice i predavanja nastaju na poticaj djece i omladine, koji svoje želje napišu na listiće papira, a odabrani su oni koji dobiju najviše glasova.

 

Gideon je svake godine iznenađen činjenicom da djeca žele učiti klasične predmete: materinski jezik, matematiku i engleski jezik. Naime, takav je kulturni obrazac u kojem živimo te zbog toga smatramo kako su za naš život najvažniji upravo ti predmeti.

 

Usprkos tome škola ima niz radionica u kojima se izgrađuju sljedeća znanja: drvodjeljska radionica – koja bi, nakon strašne prirodne šumske katastrofe –  u Sloveniji sada bila najpotrebnija, radionica pisanja – pisarnica, razne umjetničke radionice, kazališna gluma, zatim povezani prirodoslovni predmeti s laboratorijskim pokusima, vrtlarska radionica (hura!), kuhanje i pečenje, sportske igre, čitanje mlađima i tako dalje.

 

Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“ Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…

Kada shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni, tada će se svijet početi mijenjati. Kada broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!

 

Dok sam, za potrebe ove kolumne, lutala internetom, pogledala sam i dokumentarni film ‘‘Children Full of Life“ (Djeca puna života), o učitelju Toshiro Kanamoriju, koji podučava 4 razreda osnovne škole u školi blizu Tokija. Uglavnom ih podučava u tome kako živjeti, kako otkriti svoje najdublje osjećaje, kako prijateljevati i sudjelovati, kako timski zajedno raditi za zajednicu. Kada ulazi u razred, Kanamori pozdravlja učenike pitanjem zbog čega su u školi, a djeca skaču, dižu ruke i uzvikuju: ‘‘Da budemo sretna!“

 

Kad shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni tada će se svijet početi mijenjati. Kad broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!

 

________________

 

1) ‘‘Abeceda“, dokumentarni film prikazan i u Zagrebu na ovogodišnjem Doxu.

 

2) Edwin Wagenhofer, rođen 27. svibnja u Amstettenu, Donja Austrija, austrijski režiser mnogobrojnih dokumentarnih filmova. Diplomirao na Bečkom institutu za tehnologiju. Godinama je radio kao pomoćni snimatelj da bi, od 1987. godine krenuo u samostalne projekte.

 

3) Alojz Ihan, rođen 23. lipnja 1961. godine u Ljubljani, 1987. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, a doktorirao 1993. godine. Specijalist kliničke mikrobiologije. Uz pisanje strukovne medicinske literature izdano mu je šest knjiga poezije, tri romana i dvije knjige eseja. Za svoj literarni rad primio je brojne nagrade, a 1996. i Prešernovu nagradu.

 

4) Zombi, haićanski ruralni termin koji označava ljudsko nemrtvo truplo u pokretno stanje vraćeno vuduu magijom. Općenito označava ljudsko biće bez vlastite svijesti i pod tuđom mentalnom kontrolom.

 

5) Sir Ken Robinson, rođen 4. ožujka 1950. godine u Liverpoolu, engleski pisac, doktorirao 1981. godine na sveučilištu u Londonu, profesor emeritus na sveučilištu u Warwicku, dobitnik brojnih nagrada i počasnih akademskih titula, zagovornik slobodnog školskog obrazovanja.

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: Abeceda, Alojz Ihan, autograf.hr, dijete, Dnevnik, Doks, Dubravko Poletti Kopešić, Erwin Wagenhofer, film, Gideon, kolumna, Ljubljanski zvon, Manca Košir, Objektiv, obrazovanje, profesor, škola, život

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu postupka

    Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu...

    m-bacic
  2. Šeks & drugs

    Šeks & drugs

    viktor-ivancic
  3. Štepinčevo

    Štepinčevo

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    anja-kozul
  2. Čudo u Ogulinu

    Čudo u Ogulinu

    paulina-arbutina
  3. Ujedinjena Baranja za Baniju

    Ujedinjena Baranja za Baniju

    nenad-jovanovic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se