U razgovoru pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74), Papa kaže, odgovarajući na argument rabina Skorke da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi, da se s time slaže i to baš ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (holokaust, D. P.) čini mi se odličnom idejom.

 

Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII., D. P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.”

 

Po svemu sudeći, papa Franjo priprema veliko iznenađenje u povodu najavljenog posjeta Svetoj Zemlji, židovskoj kolijevci kršćanstva, koji je planiran između 24. i 26. svibnja ove godine.

Po svemu sudeći, papa Franjo priprema veliko iznenađenje u povodu najavljenog posjeta Svetoj Zemlji, židovskoj kolijevci kršćanstva, koji je planiran između 24. i 26. svibnja ove godine. Čini se da Papa priprema izjavu koja bi trebala biti izrečena ili objavljena skoro, svakako prije puta, da je donio odluku i da je odobrio, zapravo naredio, da se otvore vatikanski arhivi koji se tiču ponašanje vrha Katoličke crkve u doba spornoga pontifikata Pija XII., za trajanja holokausta

 

Čini se da Papa priprema izjavu koja bi trebala biti izrečena ili objavljena skoro, svakako prije puta, da je donio odluku i da je odobrio, zapravo naredio da se otvore vatikanski arhivi koji se tiču ponašanje vrha Katoličke crkve u doba spornoga pontifikata Pija XII., za trajanja holokausta. Kad bi se to dogodilo, a vjerovati se može da će Papa tako postupiti, past će velika tajna spremljena, kako se kaže, ”iza četiri brave” u prašnim (i to je metafora) vatikanskim arhivima. Ni jedan se papa do sada nije osudio poduzeti tako smion potez.

 

Budući da Papu poznajem, mogu reći da mu se ne sviđa kultura tajni, biljka koja se pedantno zalijeva i uzgaja iza vatikanskih zidina, odnosno da ono što je rekao prijatelju Skorki nije bilo neobavezno čavrljanje, već plan ili žarka želja koju sada konačno može ostvariti.

 

Papa Franjo, čitali ste, želi ”istinu”, dakle, onu vrlo klisku istinu o polemičnim odnosima pape Pija XII. s nacistima. Prema informacijama kojima raspolažem već je digitalizirano sve što se tiče optužbi protiv Pacellija, to jest da je šutio za vrijeme holokausta ne bi li izbjegao žešći sukob s Hitlerom i time pogoršao položaj katolika na području Trećeg Reicha.

 

Dakle, postavimo si logično pitanje: što ako se Crkva susretne s neugodnim tajnama u tim arhivima o holokaustu? Gesta, odnosno namjera da se otvore ti sporni vatikanski arhivi prepuna je simbolizma i dio je revolucije kojom Papa gura Crkvu prema izvorištima, a oni se nalaze u židovskoj zemlji i u židovstvu. Isus je bio Židov od glave do pete i prakticirao je židovsku vjeru, ali mu je misija bila tu vjeru pročistiti i usavršiti otvorivši je svima i ponudivši Božja obećanja svim narodima.

Gesta, odnosno namjera da se otvore ti sporni vatikanski arhivi prepuna je simbolizma i dio je revolucije kojom Papa gura Crkvu prema izvorištima, a oni se nalaze u židovskoj zemlji i u židovstvu. Isus je bio Židov od glave do pete i prakticirao je židovsku vjeru, ali mu je misija bila tu vjeru pročistiti i usavršiti otvorivši je svima i ponudivši Božja obećanja svim narodima

 

Papina gesta nije samo religijska, pomiriteljska, međureligijska ili ekumenska u širem značenju, već je i politička. Papa odlazi u Svetu Zemlju nastojeći postati vjerodostojan posrednik u izuzetno teškom i vječnom dijalogu između Židova i Palestinaca.

 

Iako kršćanima šalje vrlo važnu poruku: nema više tajni, sve ćemo iznijeti na svjetlo dana, razgolitit ćemo naše strukture moći, uzdrmati naše stare tabue i vratiti se u jednostavnost izvorne Crkve; još i prije toga, u vrijeme kada je Nazarećanin govorio da se istina ne smije sakrivati, već da mora biti izvikivana ”sa krovova kuća”, Papa šalje poruku i cijelom svijetu jer nastavlja tamo gdje je stao Ivan Pavao II. 2000., kada se na Veliki petak pokajao za sve povijesne grijehe Crkve: želimo pomirenje i želimo oprost, previše smo zla nanijeli svijetu.

 

Ponekad neke geste imaju daleko veći značaj od golemog broja govora, knjiga i dokumenata. Otkrivajući strogo čuvane vatikanske tajne i iznoseći istinu na vidjelo, Franjo, koji je papa akcije i geste koje često šokiraju, a crkvene prelate skandaliziraju i ostavljaju u off sideu, želi do kraja dobiti simpatije sviju koji još oklijevaju. Znajući da ga sve veći broj agnostika i ateista prihvaća (ne baš u svemu), Papa se ponaša tako da otprilike govori da se u ponašanju vjernika mora prepoznati da je učinjeno nešto ”za drugoga”.

 

Židovima je, osim toga, izuzetno važno to poglavlje vlastite povijesti. Pomnom proučavanju Pacellijeva diplomatskoga služenja u Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina istražitelji su došli do stanja ”moralnog šoka”. Materijali koje su do sada sakupili nisu samo potvrdili nego i proširili optužbe o Pacelliju kao beskrupuloznom ciniku u težnji prema dotad neviđenoj papinskoj moći koja je do 1933. godine Katoličku crkvu uvukla u savezništvo s najmračnijim silama toga doba.

Hoće li se Alojzije Stepinac (kojeg bi papa Franjo, prema najavama, trebao proglasiti svetim jer je navodno priznato i drugo čudo izlječenja) izvući iz sjene problematičnog Pija XII. Sa današnje distance Stepinčevi prijekori ustaškoj vladi mogu odavati dojam ”uskog shvaćanja”, ali su van sumnje svjedočanstva monstruozne dosljednosti rasističkih zakona NDH

 

Osim što je Pacelli već na početku svoje karijere izražavao očitu antipatiju prema Židovima njegova je diplomacija u Njemačkoj tridesetih godina (bio je nuncij u Berlinu) dovela do teške izdaje katoličkih političkih udruženja koja su se mogla suprotstaviti Hitlerovu režimu i, navodno, spriječiti ”konačno rješenje” židovskoga pitanja.

 

A ostalo je riješiti vrlo važne stvari. Rezimirajmo: zašto nema podataka da je Vatikan reagirao na Kristalnu noć 1938.? Ili, pak, postoje li pisma krakowskog nadbiskupa Sapiehe (zaštitnika Karola Wojtyle) papi Piju XII. kojima ga u veljači 1942. upozorava na sabirne logore za Židove u Auschwitzu (koji se nalazio na području njegove dijeceze)? Takve teme više ne smiju biti ignorirane. A Pio XII. je upravo to javno činio.

 

Naravno da hrvatsku publiku više zanima hoće li se Alojzije Stepinac (kojeg bi papa Franjo, prema najavama, trebao proglasiti svetim jer je navodno priznato i drugo čudo izlječenja) izvući iz sjene problematičnog Pija XII. Sa današnje distance Stepinčevi prijekori ustaškoj vladi mogu odavati dojam ”uskog shvaćanja”, ali su van sumnje svjedočanstva monstruozne dosljednosti rasističkih zakona NDH. Stepinčeva nada u ”humanost ustaša” i u to da će promijeniti ustaše neke je ljude navelo da misle kako nadbiskup nije za rata dovoljno snažno protestirao protiv bezakonja.

 

Najblaža varijanta bi bila da je papa Pio XII. isto tako naivno gledao na naciste. Čini se ipak da dokumenti dokazuju nešto drugo: da je, kao što je 1950. donio deklaraciju o nepogrešivoj dogmi Uznesenja Marijina, bio uvjeren da on sam ne može griješiti premda je njegov život govorio o sili sebičnosti, umišljenosti i despotizma katoličke vrhuške.

 

(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)