autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Dvadeset i jednu godinu posle

Autor: Filip David / 21.12.2014. Leave a Comment

Dvadeset i sedmog februara 1993. izvršen je jedan od najmonstruoznijih zločina. Pripadnici srpskih paravojnih formacija oteli su grupu putnika na železničkoj stanici Štrpci, opljačkali ih, mučili i potom streljali, a tela su bacili u jezero Perućac. Jedina krivica otetih putnika bila je njihovo etničko poreklo, osamnaestorica su bili Bošnjaci, a jedan Hrvat. Po svemu što se zna i onome što je u međuvremenu dokazano otmica je izvršena uz logističku podršku Železnica Srbije, MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije.

 

Dvadeset i jednu godinu posle zločina po naredbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine i srpskog Tužilaštva za ratne zločine na području ove dve države sprovedena je policijska akcija u kojoj je uhapšeno petnaest osoba osumnjičenih za otmicu putnika iz voza u Štrpcima.

 

Šta se i kako dogodilo pa je došlo, istina sa velikim zakašnjenjem, do ovakvog obrta, onda kada su mnogi već poverovali da će ostati nekažnjeni izvršioci i saučesnici ovog zločina? U međuvremenu ubice i zločinci postali su poznati biznismeni i ugledni ljudi u svojim sredinama.

Dvadeset i jednu godinu posle zločina po naredbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine i srpskog Tužilaštva za ratne zločine na području ove dve države sprovedena je policijska akcija u kojoj je uhapšeno petnaest osoba osumnjičenih za otmicu putnika iz voza u Štrpcima. Šta se i kako dogodilo pa je došlo, istina sa velikim zakašnjenjem, do ovakvog obrta, onda kada su mnogi već poverovali da će ostati nekažnjeni izvršioci i saučesnici ovog zločina? U međuvremenu, ubice i zločinci postali su poznati biznismeni i ugledni ljudi u svojim sredinama

 

Tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević u intervjuu za Novi magazin izjavljuje: ”Istraga je dugo trajala zato što su, očigledno, odmah nakon izvršenog zločina počele opstrukcije… lično sam bio začuđen do kog nivoa idu.”

 

Naravno, postavlja  se pitanje zašto je tužilac svih ovih godina ćutao o tim opstrukcijama i koliko se može govoriti i o njegovom  udelu i njegovoj krivici zbog dugogodišnjeg prećutkivanja da opstrukcije ima. Ali je još važnije ko je, kako i zašto učestvovao u toj opstrukciji.

 

Odgovori se mogu lako pronaći i nisu tako skriveni kao što se nekome može učiniti. U tome i jeste apsurdnost čitave situacije, to što se mnogo toga već dugo pretpostavljalo ili znalo, ali nije bilo dovoljno građanske hrabrosti, odlučnosti javnog mnjenja, niti snažnih institucija da se zločinci pohapse i kazne. Država nije mogla da to učini jer je i sama bila kriminalizovana, štitila je i ohrabrivala ovakva i slična zlodela. Vlast je nastupala kao zaštitnik kriminala i zločina, a ne kao produžena ruka pravne države.

 

Na zakasnelu primedbu tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića kako je ”nedopustivo što Milan Lukić i drugi izvršitelji ovog gnusnog čina nisu bili osumnjičeni za ratni zločin” Milena Inić-Drecun, nekadašnja tužiteljka Okružnog tužilaštva u Beogradu, izjavila je da je ”nedopustivo da bilo ko bude optužen za ratni zločin kao ni za drugi zločin, bez dokaza”. Tužilac Vukčević odgovara da je itekako bilo dokaza da je u pitanju ratni zločin.

 

Ova zakasnela polemika deluje apsurdno: nasilnom izdvajanju i odvođenju putnika bošnjačke nacionalnosti iz voza Beograd –Bar. 27 februara 1993. prisustvovali su brojni putnici srpske nacionalnosti, službenici železnice i zvanična lica. Po pisanju Politike neki od putnika komentarisali su izvođenje muslimana iz voza rečima: ”Vodite balije, streljajte ih”. Jedini koji se suprotstavio bio je Hrvat Tomo Buzov, koji je takvom svojom reakcijom potpisao sebi smrtnu presudu.

 

Jasno je da za pravu istragu i hapšenje počinilaca nije postojala ”politička volja”, čime se može objasniti i nemar policije, tužilaštva, nesprovođenje prave i temeljne istrage. A postoje i ozbiljne indicije koje za direktno ili indirektno učešće u otmici optužuju sam vrh tadašnje vlasti. Za istragu je svakako i ponašanje Milene Inić – Drecun koja bi o tome mogla mnogo više da kaže od onoga što je dosada rekla.

Advokat Todorović zaključuje kako Dobrica Ćosić nije učinio ništa da spreči ovaj zločin nad civilima, građanima svoje zemlje, i da je ova akcija izvedena ”uz njegovu potpunu saglasnost i odobrenje”, te da zato ima puno osnova da odgovara pred Haškim tribunalom. Ovi podaci govore o stvarnoj i kriminalnoj opstrukciji pre i posle počinjenog zločina koji zauzima sramno ”počasno” mesto u istoriji beščašća počinjenih zločina na teritoriji bivše Jugoslavije. Takva istorija, verujemo, jednom će biti napisana, a još uvek se ne piše jer za to nema ”političke volje”

 

Predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava Sandžaka Šefko Alomerović podneo je tužilaštvu Haškog tribunala prijavu da je u kabinetu Dobrice Ćosića isplanirana i organizovana otmica u Štrpcima. Ćosić ga je tužio sudu, ali je kasnije odustao od tužbe.

 

Godine 2002. advokat Dragoljub Todorović u tekstu o odgovornosti tadašnje srpske vlade, pošto je proučio postojeću dokumentaciju, takođe tvrdi da su u otmicu na stanici Štrpci ”nesumnjivo bili upleteni prsti Dobrice Ćosića”.

 

Karakterističan je podatak da je 1. februara 1993. visoki funkcioner železnice obavestio generalnog direktora ŽTP Beograd kako postoji saznanje ”da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd-Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš”.

 

Predsednik Savezne Republike Jugoslavije Dobrica Ćosić nalazio se istovremeno na položaju Vrhovnog komandanta Vojske Jugoslavije i o najavi ove otmice bio je obavešten mesec dana pre nego što se ona dogodila.

 

Advokat Todorović zaključuje kako Dobrica Ćosić nije učinio ništa da spreči ovaj zločin nad civilima, građanima svoje zemlje, i da je ova akcija izvedena ”uz njegovu potpunu saglasnost i odobrenje”, te da zato ima puno osnova da odgovara pred Haškim tribunalom.

 

Ovi podaci govore o stvarnoj i kriminalnoj opstrukciji pre i posle počinjenog zločina koji zauzima sramno ”počasno” mesto u istoriji beščašća počinjenih zločina na teritoriji bivše Jugoslavije. Takva istorija, verujemo, jednom će biti napisana, a još uvek se ne piše jer za to nema ”političke volje”.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: advokat, autograf.hr, Beležnica, biznismen, Bosna, Dobrica Ćosić, Filip David, Haški tribunal, Hercegovina, istorija, Jugoslavija, kolumna, politika, Srbija, Todorović, Tužilaštvo, železnička stanica, zločin

Veliki Srđa Popović, “vanzemaljac među Srbima”

Autor: Tanja Tagirov / 30.10.2013. Leave a Comment

Srđa Popović, advokat koji se “na našim prostorima” među prvima bavio ljudskim pravima i pravima politički progonjenih svih nacija, napustio nas je u utorak, 29. listopada, u Beogradu, nakon kratke i teške bolesti. Prošle su točno 23 godine nakon što je izašao prvi broj “Vremena”, prvoga privatnog tjednika u bivšoj Jugoslaviji, čiji je dugo godina bio većinski vlasnik.

 

Advokatski sin – njegov otac bio je čuveni Miodrag Popović – Srđa se još 1961. godine priključio očevoj kancelariji osnovanoj 1933. godine, koja se već tada bavila privrednim pravom. On je izabrao kazneno i u toj domeni vjerojatno ostavio najviše među najvećima: branio je u vrijeme kad ljudska prava još nisu bila prepoznata kao najvažnije od najvažnijega, mladoga Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt iz grupe Baader-Meinhof, Franju Tuđmana, Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića zvanog Vlada Revolucija, Milana Nikolića, Božidara Jakšića, Mihajla Mihailova, Momčila Selića, Dobroslava Paragu, Gojka Đoga, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, “Beogradsku šestoricu”, profesore izbačene s Filozofskoga fakulteta…

 

Srđa Popović bio je jedan od onih koji se godinama bore za svoje ideale: jest bio Jugoslaven, onaj iskonski, koji je mislio da je Jugoslavija najbolja opcija za narode koji u njoj žive, ali nikada nije pristajao na ograničenja koja je nametao režim. Otud njegovi potpisi na brojnim peticijama – od zahtjeva za ukidanjem verbalnoga delikta do ukidanja smrtne kazne i zahtjeva za uvođenjem višestranačkog sistema u tadašnoj SFRJ

 

Branio je i Andriju Artukovića sredinom 80-ih na Okružnom sudu u Zagrebu; mnogi su ga napadali zbog toga, a on je tada tvrdio: “Ne branim djelo, nego čovjeka!” Branio je i Željka Ražnatovića Arkana u Zagrebu – o njemu smo razgovarali za trajanja suđenja, sjećam se da je rekao kako Arkan ima dvije strane mozga, jednu posve crnu i užasavajuću, a drugu kao da je najpozitivniji lik na svijetu. U vrijeme kad su mu razni predbacivali kako uopće može braniti neke ustaše i zločince: “Ja sam advokat, branio bih i Dražu Mihajlovića i Antu Pavelića i razne još, kad bih bio u prilici”, odgovarao je na optužbe.

 

I sam Srđa Popović je, danas to posve sumanuto zvuči, u jednome trenutku bio osuđen zbog svog advokatskog posla, braneći književnika Dragoljuba Ignjatovića zbog govora na simpoziju “Kultura i revolucija” (1974.), osuđenog na tri godine zbog verbalnoga delikta. Srđa je branio pravo na Ignjatovićevo mišljenje, ali je potom i sam bio osuđen, najprije na zatvorsku kaznu, (zbog onoga što je u obrani rekao pred sudom), da bi poslije dobio uvjetnu kaznu od dvije godine i godinu dana zabrane obavljanja advokatskoga posla.

 

Iste te godine, londonski The Times o njemu je napisao: “Popović je dugo žigosan čovjek u Jugoslaviji jer je jedan od hrabrih muškaraca i žena koji brane progonjene zbog njihovih uverenja…”

 

Srđa Popović bio je jedan od onih koji se godinama bore za svoje ideale: jest bio Jugoslaven, onaj iskonski, koji je mislio da je Jugoslavija najbolja opcija za narode koji u njoj žive, ali nikada nije pristajao na ograničenja koja je nametao režim. Otud njegovi potpisi na brojnim peticijama – od zahtjeva za ukidanjem verbalnoga delikta do ukidanja smrtne kazne i zahtjeva za uvođenjem višestranačkog sistema u tadašnoj SFRJ. Sve se to, uostalom, jasno vidi iz njegove trilogije “Poslednja instanca”, koju je izdao Helsinški odbor Srbije, a u kojoj su dokumenti o političkim procesima od 1968.-1988. godine.

 

Ima toga još: nakon atentata na premijera Zorana Đinđića u ožujku 2003. godine Srđa Popović zastupao je obitelj Đinđić, Zoranovu sestru Gordanu i majku Milu, tražeći uporno “političku pozadinu” toga državno-političkog ubojstva. Nije sve to imalo mnogo odjeka: osim dnevno-političkih površnih izvještaja, tek su se neki mediji – u prvom redu emisija i portal “Peščanik” – time dublje bavili. Zahvaljujući upravo dvojcu Svetlana Lukić-Svetlana Vuković, njegov se glas o svemu tome, o atentatu na Đinđića, ali i o stvarnosti u kojoj Srbija živi, čuo u široj javnosti uživo i u objavljenim knjigama “Nedovršeni proces”, (što je ostalo nedorečeno tijekom suđenja atentatorima na premijera Zorana Đinđića), i “One gorke suze posle”.

Čulo se to da je 90-ih nastojao izbjeći nekadašnje prijatelje, koji su se predali Miloševiću, da je onda otišao iz zemlje u Ameriku, da se vratio ipak s nekim nadama nakon pada Miloševićeva režima 2000. godine, da su te nade bile neosnovane…

 

“Ljudi su u samoodbrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, koji vode tome da ih se ne tiče ništa što se tiče njihovog života. Biološki moraju da nestanu oni koji su vinovnici takve istorije da bi došle nove generacije koje bi mogle sebi da dozvole luksuz da pogledaju sve te ružne istine. Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrano. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima”, rekao je Popović prije samo 15-ak dana u svom posljednjem intervjuu za časopis “Esquire”

 

O svom odlasku u Ameriku, Srđa kaže: “Imao sam četvoro dece i nisam želeo da odrastaju u jednom takvom svinjcu. Takvo je bilo vreme. Dok sam još bio tu, na putu od kuće do kancelarije, molio sam boga da nikoga poznatog ne sretnem. Samo da me još neko ne razočara. U jednom trenutku sam shvatio – nisam ja njima potreban, ni oni meni. Većina su. Plebiscitarno su na drugoj strani.”

 

Kad se vratio, imao je javnu polemiku – kako sam kaže – s jednim, možda i najboljim svojim životnim prijateljem – Stojanom Cerovićem, koji je nakon 5. listopada 2000. godine zaključio da prošlost više nije važna, već budućnost. Srđa je mislio drukčije… Otud i to da Srđa “diže ruke” (i prepušta svojim nasljednicima) “Vremena”, list osnovan 1990. kao prvi privatni na području bivše Jugoslavije, u koji je privukao sve one koji do danas brane svoj “protuslobistički” stav i koji su čuvali građansko društvo i pristojnost, za što se Srđa tako žestoko zalagao: Stojana Cerovića (ma koliko su se i posvađali!), Zorana Jeličića, Lazara Stojanovića, Miloša Vasića, Milana Miloševića, Dragoljuba Žarkovića… sve do današnjih Teofila Pančića, Ljubomira Živkova, Muharema Bazdulja. Usput, te su novine u vlasništvu svojih osnivača i nikoga više, osim kredita koji otplaćuju. Žarković, glodur “Vremena”, ovih dana govori: “Jesmo polemizirali, nismo se uvijek slagali, ali Srđa se nikad nije miješao u uređivačku politiku.”

 

Još je nešto Žarković ovih dana rekao, da je Srđa Popović bio “vanzemaljac među Srbima”. Sasvim točno! U svim godinama “nenarodnoga režima”, “tamnice naroda” i oslobođenja po svim tim točkama nakon 90-ih, Srđa Popović zalagao se, i čak postizao, da se ponešto od vladavine prava i ostvari u našim malim i pojedinačnim životima. Ustajao je kada drugi nisu smjeli, aktualne vlasti poražavao je vlastitim zakonima, nije pristajao na kompromise, bio je pravnik, bio je advokat, bio je svoj.

 

“Ljudi su u samoodbrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, koji vode tome da ih se ne tiče ništa što se tiče njihovog života. Biološki moraju da nestanu oni koji su vinovnici takve istorije da bi došle nove generacije koje bi mogle sebi da dozvole luksuz da pogledaju sve te ružne istine. Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrano. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima”, rekao je prije samo 15-ak dana u svom posljednjem intervjuu za časopis “Esquire”.

 

Taj veliki, sjajan čovjek i pravnik, advokat Srđa Popović, svima će nam – ako imalo pameti imamo – nedostajati dok i mi postojimo.

 

Filed Under: Balkan, OSVRT Tagged With: advokat, autograf.hr, Beograd, Jugoslaven, Nedovršeni proces, One gorke suze posle, SFRJ, Srđa Popović, Tanja Tagirov, The Times, Vreme, Zoran Đinđić

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT