autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Gdje li ih samo nađu?

Autor: Goran Borković / 29.12.2014. Leave a Comment

Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti.

 

Možda ovaj uvod na prvu izgleda dramatično, ali je daleko od toga. Pročitajte sljedeće rečenice. One su dramatične.

 

Ovako kaže priča: Slobodna Dalmacija je u srijedu 17. prosinca objavila tekst Marine Karlović Sabolić, novinarke koja je dan ranije bila na sjednici Upravnog vijeća Agencije za zaštitu okoliša. Tamo se raspravljalo o onoj famoznoj selidbi Agencije u Zagreb Tower do koje je došlo na inicijativu resornog ministra Mihaela Zmajlovića, o kojoj su novinari namrčili već previše tinte i potrošili megabajte i megabajte internetskog prostora. Ovo je, međutim, korak dalje.

Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti

 

Na toj je sjednici prvi put objavljen i službeni podatak o tome koliko će ta zajebancija (da, zajebancija, jer je vrlo teško pristojnim rječnikom opisati tešku otimačinu javnog novca) koštati građane. Izračun je jasan. Uostalom, napravio ga je, javlja Slobodna, glavom i bradom ravnatelj Agencije Neven Voća: preseljenje Agencije u novu građevinu u tzv. zagrebački City s dviju lokacija (Trg maršala Tita u strogom centru Zagreba i Ksaver, nekadašnji elitni kvart u sjevernom dijelu) porezne obveznike svaku godinu koštat će više od 667 tisuća kuna!

 

Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!

 

U brojkama, troškovi najma prostora povećani su s 252 tisuće kuna na 1,1 milijun kuna, a režija i tehničkog održavanja prostora s 386,3 tisuće na 512,6 tisuća kuna. Proći će, kaže izračun, bolje tek s parkiranjem (14,4 tisuće prije, a 4,6 tisuća poslije), telefonom (prije 320 tisuća, poslije 288 tisuća) te sa zaštitarima (46,9 tisuća), pričuvom (185,9 tisuća) i transportom dokumentacije (20 tisuća), koje neće plaćati, dok će čišćenje ostati na istoj razini od 11 tisuća kuna.

 

Radnici, odnosno njihovi predstavnici, glasali su protiv takve odluke na Upravnom vijeću, dok su članovi koje je imenovalo Zmajlovićevo ministarstvo bili, naravno, za. Još se samo čeka potvrda Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, Ministarstva zaštite okoliša i Ministarstva financija i evo nesretnih radnika, a vrlo zadovoljnog ministra, u onom kukuruznom tornju u istočnom dijelu glavnoga grada.

Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!

 

Mirne duše možemo ovdje zaključiti komentar. Postaviti par retoričkih pitanja poput: ma nije valjda da je Zmajlović uzeo neki novac od vlasnika Zagreb Towera da ih sve preseli tamo, ma nije valjda da su nekome obećane prestižne lokacije na kojima se sada nalaze Agencija i Ministarstvo, pa da će Zmajlović i njegovi podijeliti novac od najma, ma nije valjda da imamo višak novca, jer prostorije još nisu nikome iznajmljene, pa ćemo kao porezni obveznici (da, mi, svi mi!) plaćati dvostruki iznos – i najam i troškove praznih prostorija?

 

Ma nije valjda da ne znaju da država grca u dugovima, da je šestu godinu u recesiji, što znači da je u depresiji i da je veliko pitanje hoće li se i kako uopće iz nje izvući?

 

Ili sve to skupa znaju, ali nas naprosto – zajebavaju?

 

Ali ne, nije ovdje kraj. Ima i nastavak. Pomoćnica ministra Zmajlovića i nova predsjednica Upravnog vijeća Marija Šćulac-Domac na ovu vrlo jasnu argumentaciju radnika odgovorila je da u fokusu Agencije nije razdvojenost te institucije na dvije lokacije, pa još izgovorila nekoliko rečenica koje također ne možemo objasniti nikako drukčije nego zajebancijom i s ovom državom (koja to zaslužuje!) i s ovom Vladom (koja ju je imenovala), a najviše s građanima koji je plaćaju.

 

“Vrlo je teško govoriti o ovom prostoru za vijeke vjekova”, kazala je Šćulac-Domac, pa sve onako u istom duhu nastavila: “Ovo jest državna imovina, no to ne znači da se ona tijekom vremena ne može raspoređivati. Sad se čini da se za najam ništa ne plaća, ali to je statičko gledanje.”

Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje

 

Što je pomoćnica ministra htjela reći, valjda ni njoj samoj nije jasno. Tužna verbalna bravura po modelu “može da bidne, a ne mora da znači”, jer “ništa nije onako kako izgleda da jest”, do kraja je ogolila svu glupost preseljenja iz prostorija u državnom u one u privatnom vlasništvu.

 

Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje.

 

Gdje pronalaze ovakve ljude?

 

Otkud su iskopali Sinišu Vargu, koji se mrtav-hladan zaputi službenim automobilom na skijanje (na što ima pravo, da se razumijemo), pa se tjedan dana pravi lud (to mu nitko ne može oduzeti), da bi onda vratio novac i rekao kako je put ionako mislio platiti s obzirom da je znao da će biti rekreativnih sadržaja na Dolomitima, gdje se uputio kako bi održao predavanje o zdravstvenom osiguranju. Jeste li ikad čuli da ministar jedne države ide na skijanje u drugu kako bi tamo održao slovo o prednostima osiguranja?

 

Gdje su pronašli Vedrana Mornara, koji je odmah po imenovanju odlučio po mišljenje o obrazovnom procesu ići na Kaptol? Gdje su pronašli ovu Šćulac-Domac, koja mrtva-hladna radi budale od svih nas.

 

Ili je zajebancija ili ovdje netko zaista nije normalan!

 

Kako bilo, piši propalo!

 

(Prenosimo s portala forum.tm).

Filed Under: OSVRT Tagged With: agencija, autograf.hr, forum.tm, Goran Borković, Hrvatska, internet, Marina Karlović Sabolić, Mihael Zmajlović, ministar, novinar, osvrt, politika, portal, sjednica, škola, Slobodna Dalmacija, Upravno vijeće, za zaštitu okoliša, Zagreb Tower

Europo, kuga ti je ime

Autor: Miljenko Jergović / 07.12.2014. Leave a Comment

Madagaskar je otok uz obale Mozambika, na krajnjem jugoistoku Afrike. Barem dvostruko prostraniji od Velike Britanije, to je vrlo stari komad kopna, na kojemu prebiva pet posto svih svjetskih biljnih i životinjskih vrsta, od kojih osamdeset posto živi samo na Madagaskaru.

 

Stanovnika je sedamnaest milijuna, podijeljeni su u dvadesetak naroda, govore otprilike isto toliko jezika, službeni su malgaški i francuski. Polovina stanovništva ispovijeda neku od otočkih religija, a druga polovina su katolici i protestanti, te nešto malo njih i muslimani. Zemlja bogata biljnim, životinjskim i društvenim identitetima, kao i tradicionalnom kulturom, Madagaskar je među dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta, s BDP-om nižim od dvjesto pedeset dolara po stanovniku.

 

Tridesetih godina nacionalsocijalistička propaganda pokrenula je kampanju za preseljenje njemačkih i europskih Židova na Madagaskar. Sama ideja obično se pripisuje Hermannu Göringu, ali nije ona bila više od karlmajevske fantazmagorije, kojom se samo trebala provjeriti reakcija okoline.

Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave. Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije

 

Operacija Madagaskar u zbilji je predstavljala mjerenje razine antisemitizma unutar slavnoga europskog duha. Ali i priprema svijeta na mogućnost da se cijeli jedan rasuti i integrirani europski narod sakupi, dezintegrira i deportira: na Madagaskar, u nebo, to su tek nijanse.

 

Sve do 1960. bio je francuska kolonija. Nakon osamostaljenja, pokušavali su graditi neku svoju varijantu socijalizma s osloncem na Moskvu, ali to je zemlju dovelo samo do još većeg i strašnijeg osiromašenja. Nakon pada Berlinskog zida stigao je Međunarodni monetarni fond, čije su mjere prouzrokovale glad i totalno beznađe.

 

Osim što o Madagaskaru ne znamo ništa, teško nam je upamtiti i jedno jedino madagaskarsko ime i prezime. Jednom je, u kvalifikacijskoj utrci na 1500 metara, sudjelovao i jedan malgaški (ili madagaskarski) trkač. Stigao je posljednji, a reporter HTV-a se našalio: “Nije nam žao što je ispao. Da ne moramo još jednom lomiti jezik njegovim imenom.” Aktualni predsjednik Madagaskara zove se Hery Martial Rakotoarimanana Rajaonarimampianina.

 

Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave.

 

Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije.

 

Ako nam nisu bliski ljudi, trebala bi nam bliska biti bolest. Kuga je jedna od dvije-tri do danas najvažnije stvari koje su se čovječanstvu dogodile u posljednjih desetak tisuća godina. Bolest koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis prvu pandemiju u Europi imala je 1348. i 1349, kada je pomorila dvije trećine europske populacije. Drugi put, početkom sedamnaestog stoljeća, od još jedne općeueropske kuge pomrlo je 39.000 Londončana. Posljednja velika epidemija zbila se 1770. u Rusiji. Bile su to Londonska i Moskovska kuga.

Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više

 

Nakon toga, bolest se tajanstveno povlači iz Europe, i svodi se na neku vrstu endema. Postoji pretpostavka, koja je kao i mnoge druge pretpostavke dvojbena, da je kuga stigla u Europu iz dalekih azijskih tajgi. Prvi čovjek zarazio se kada je kao lovac ušao u šumu, i na njega su prešle buhe s mrtvih glodavaca. Prošla su zatim stoljeća prije nego što je kuga preplivala široke ruske rijeke, i stigla do nas.

 

A možda je bilo i drukčije.

 

Naime, sredinom šestoga stoljeća, u vrijeme cara Justinijana, zavladala je epidemija koja će trajati skoro dvjesto godina, i pomorit će šezdeset posto Europljana. Povjesničari Europe obično pišu da se radilo o buboničnoj kugi, ali povjesničari kuge, izgleda, nisu sigurni. Ako je slavna Justinijanova kuga doista i bila kuga, ostaje tajna zašto se bolest nakon toga pritajila, sve do četrnaestog stoljeća.

 

Osim bubonične postoji i plućna kuga. Prva se, možda, i preživi, ali druga nikad. Uzročnik je isti, ponovimo mu ime: Yersinia pestis.

 

Tokom povijesti, u crkvenim knjigama, ljetopisima i epskim spjevovima, svaka se epidemija nazivala kugom, pa tako i mnogo češće epidemije kolere i tifusa. (Kolera je stoljećima u Europi bila sezonska bolest: čim otopli, eto ti kolere. Kugi su, pak, pogodovale blage zime, kada se namnože i štakori i buhe…)

 

Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više.

Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara

 

Prvi: crkveno i kugino vrijeme mjere se u stoljećima i u tisućama godina, za razliku od društvenoga, porodičnog ili životnog vremena. Drugi razlog: Crkva se, obećavši puku, naravno pod određenim kondicijama, život vječni, poigrala smrću; a kuga je sama smrt. Treći razlog: epidemija kuge razorila bi svaki put sve društvene institucije, osim Crkve koju bi uzdigla. Čovjeku treba utjeha i nada, a usred opće morije takvo mu što može pružiti samo živ i organiziran doživljaj Boga.

 

Na kraju, kada su protutnjale sve srednjovjekovne epidemije, a bolest je polako prelazila u mit, krajem osamnaestog stoljeća kuga je dobila novo ime: Crna Smrt. Ili Mors Atra. Dvjestotinjak godina kasnije, u svome sjajnom romanu Albert Camus opisat će modernu sjevernoafričku epidemiju kuge. Većina čitatelja ovu će knjigu čitati kao globalnu metaforu, parabolu, alegoriju… Teško je povjerovati u nešto što je tako mitsko, arhaično, uneseno u našu dušu kao sveti i profani tekst, a ne kao bakterija.

 

Oni koji su se našli u dodiru s bolesnikom od bubonične kuge, trebali bi primiti profilaksu u obliku tetraciklina, 500 miligrama, svakih šest sati. Kuga se liječi streptomicinom, četiri puta dnevno 30 mg po kilogramu težine bolesnika.

 

Na Madagaskaru, valjda, nema tetraciklina ni streptomicina, budući da je čovječanstvu preskupo antibioticima snabdjevati pojedince koji ne privrede više od dvjesto pedeset dolara godišnje.

 

Međutim, kuga je – i to smo naučili kroz našu dubinsku povijest – najpravednija od svih morija. Od ebole, kolere i AIDS-a bogati će se lako zaštititi. Od kuge neće, ona zahvaća sve, i računa na stoljeća, a ne na dane, mjesece i godine. Stvara li kuga sojeve koji su rezistentni na antibiotike? To ćemo, možda, saznati.

 

Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara.

 

(Prenosimo s autorova postala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: agencija, autograf.hr, bolest, bubonična kuga, Crkva, država, Europa, kuga, Madagaskar, Miljenko Jergović, Nijemac, osvrt, politika, portal, religija, smrt, srednji vijek, teologija, vijest, Židov

Crkveni ostanak u ormaru

Autor: Tihomir Ponoš / 20.09.2014. Leave a Comment

Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica.

 

Dakle, ta rečenica doslovce glasi ”zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, gospođu Kolindu Grabar Kitarović, kandidatkinju za predsjednicu Republike Hrvatske”. Priopćenja Tajništva Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije i inače su štura i rasterećena informativnog sadržaja, ali na ovome priopćenju sastavljaču valja čestitati.

Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica

 

Rečeno je mnogo toga, rečeno je tko (Josip Bozanić s pripadajućim titualama i Kolinda Grabar Kitarović s pripadajućom političkom željom), što (primio ju je), gdje (u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu), kada (u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine), ali nije rečeno zašto, nije rečeno o čemu se razgovaralo. Međutim, ono što nije izrijekom rečeno jest poručeno.

 

Odmah se u javnosti i medijima počelo nagađati o samoj svrsi tog susreta i upravo u tome krije se taj maksimalan učinak postignut minimalnim naporom. Manje-više jednoznačan je zaključak da je Katolička crkva u Hrvatskoj (istina ne službeno jer je riječ o nadbiskupu zagrebačkom, a ne o Hrvatskoj biskupskoj konferenciji) u predizbornoj predsjedničkoj kampanji stala na stranu izazivačice Kolinde Grabar Kitarović.

 

Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija.

 

Crkva izbjegava izravno se izjasniti koga podržava na izborima, pa se redovito svi zajedno s vrhom Katoličke crkve igramo mimikrije – oni se kao nisu izjasnili koga podržavaju, a mi to kao ne znamo koga podržavaju. Ništa sporno ne bi bilo u tome da se Katolička crkva izrijekom izjasni za pojedinog kandidata.

Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija

 

Uostalom, zašto ne bi podržala deklariranu vjernicu koja s Pantovčaka pokušava izgurati deklariranog agnostika. Logika stvari kaže da bi Katoličkoj crkvi trebao biti bliži netko tko je njen vjernik, nego netko tko nije. Opasnosti od nekakvog pretjeranog utjecaja na ishod izbora nema: Stjepan Mesić sigurno nije bio preferirani kandidat Crkve na izborima, i to dva puta, a to nije bio ni Ivo Josipović na prošlim izborima.

 

Ni Ivica Račan i njegova koalicija nisu bili obljubljeni u crkvenim krugovima, pa su pobijedili na parlamentarnim izborima, o ”omiljenosti” Zorana Milanovića i njegova koalicije u crkvenim krugovima nepotrebno je i pisati.

 

Takvim informiranjem javnosti Katolička crkva nastoji zadržati privid svoje političke nevinosti i navodne političke neutralnosti (u ovom slučaju otišlo se toliko daleko da nije navedeno ni čija je to kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović) iako baš ništa loše, dapače, nema u tome da, jezikom seksualnih manjina, izađu iz ormara.

 

Dok se to ne dogodi priopćenja će i prečesto sličiti na ona Sjevernokorejske novinske agencije, a ono od 12. rujna 2014. godine glasi (prenosimo u cjelosti): Aleksandar Toršin, prvi potpredsjednik Vijeća federacije Rusije i njegova pratnja otputovali su u petak kući.

 

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: agencija, autograf.hr, Crkva, Hrvatska, Josip Bozanić, kardinal, katolik, Kolinda Grabar Kitarović, medij, nadbiskup, nadbiskupija, Novi list, novine, ormar, osvrt, predsjednik, Stjepan Mesić, Tihomir Ponoš, Zagreb

Naš Cartier-Bresson

Autor: Milan Vlajčić / 17.07.2014. Leave a Comment

Duboko smo zagazili u civilizaciju slike koja je, prema predviđanjima medijskih proroka, trebala da nasledi Gutenbergovu galaksiju.Slike nas zasipaju sa novinskih stubaca, tv-ekrana, filmskog platna, kompjuterskih programa… Ali, postoji tamnija strana ove medijske revolucije na koju niko ne obraća ozbiljniju pažnju.

 

Otkad je pre četvrt stoleća otkrivena mogućnost digitalno-kompjuterske intervencije u sadržaj slike (fotografije), suštinski je izmenjena ontološka osnova fotografije. Od pronalaska dagerotipije sa srebrnom fotografskom pločom 184l. godine, fotografija je ponudila svedočanstvo o postojećem svetu, važan izvor istorijskih svedočenja i saznanja. Na filmu su beležena ključna istorijska zbivanja i dokumentarni snimci svih vidova života, što je na fascinantan način nastavljeno u okviru novog tv-medija. Važna istoriografska tumačenja ne bi se mogla zamisliti bez oslanjanja na autentične fotografije, filmske i tv-zapise.

No otkad je kompjutersko-digitalna tehnika omogućila teško prepoznatljive izmene sadržaja i strukture filmske i tv-slike, kao i klasične fotografije, izgubljena je mogućnost prepoznavanja autentične prirode prikazanog motiva i prizora. Već smo na filmskim ekranima videli kako uverljivo Bela kuća u Washingtonu leti u vazduh, kako se Woody Allen (”Zelig”) rukuje s Hitlerom

 

No otkad je kompjutersko-digitalna tehnika omogućila teško prepoznatljive izmene sadržaja i strukture filmske i tv-slike, kao i klasične fotografije,  izgubljena je mogućnost prepoznavanja autentične prirode prikazanog motiva i prizora. Već smo na filmskim ekranima videli kako uverljivo Bela kuća u Washngtonu leti u vazduh, kako se Woody Allen (”Zelig”) rukuje s Hitlerom.

 

Na svakom kućnom kompjuteru (poput ovog na kojem ja pišem ovaj komentar) može se u okviru ”fotošopa” promeniti struktura prizora, ulepšati javna ličnost (setite se uličnih bilborda iz vremena naših izbornih kampanja); kredibilnost fotografije se potpuno istopila. Naravno, ne može se zaustaviti tehnološka revolucija koja traje. Dobrodošli u virtuelni svet kompjuterskih slika koje nude opasnu iluziju da svedoče o svetu u kojem živimo.

 

Hteo sam ova saznanja da proverim kod najvećeg živog majstora fotografije na ovim našim prostorima Tomislava Peterneka. Rođen 1933. godine, ovaj Slavonac, u kulturološkom značenju jugoslovenski opredeljen, najpre se školovao u Kragujevcu, a pojavio se na polju fotografije 1954. godine i do danas – ne prestaje. Njegova ogromna dokumentacija sažima desetak hiljada snimaka prebačenih u digitalni format. Radio je za najveće redakcije na našim prostorima i u svetu, a poslednjih desetak godina ekskluzivno radi za agenciju Reuters. Između 1970. i 1994. bio je urednik fotografije u NIN-u.

 

Svih tih godina, a one još traju, pokrivao je najveća žarišta u nas i u svetu, od prvih masovnih demonstracija u Beogradu povodom ubistva Lubumbe februara 1961. sve do nedavnog bombardovanja Beograda i Srbije, uskovitlanih zbivanja na Kosovu, gde, po nalogu neke svetske agencije, provodi veliki deo vremena.

Hteo sam ova saznanja da proverim kod najvećeg živog majstora fotografije na ovim našim prostorima Tomislava Peterneka. Rođen 1933. godine, ovaj Slavonac, u kulturološkom značenju jugoslovenski opredeljen, najpre se školovao u Kragujevcu, a pojavio se na polju fotografije 1954. godine i do danas – ne prestaje. Njegova ogromna dokumentacija sažima desetak hiljada snimaka prebačenih u digitalni format. Radio je za najveće redakcije na našim prostorima i u svetu, a poslednjih desetak godina ekskluzivno radi za agenciju Reuters

 

Dokumentarno je zabeležio sve demonstracije tokom devedesetih, a oko njegove glave su često leteli meci. Osvojio je sve najznačajnije nagrade za novinsku, modnu, podvodnu fotografiju, pre nekoliko godina pariski Le Monde ga je nazvao srpskim Cartier-Bressonom.

 

Gledano iz našeg ugla, ovo neverovatno priznanje deluje nehotično ironično jer je francuski klasik fotografije stvorio podžanr ”ulične”, ”životne” fotografije visoke stilizacije i lepote, dok je Peternek svih ovih proteklih decenija obilazio predgrađa, đubrišta, narodna okupljanja, ratna žarišta gde se za tren izgubi glava.

 

Kad sam mu izneo moje viđenje fotografije čija je bit ugrožena, reagovao je ljutito.

 

Tačno je, kaže on, fotošopovi i digitalne intervencije u slici važni su za reklamnu i modnu fotografiju, ali dokumentarna fotografija mora da sačuva svoju autentičnost i to najpre zavisi o autoru i njegovom moralno profesionalnom integritetu, ali i o redakciji i agenciji za koju radi. Ako se neko jednom uhvati u prevari, on je otpisan, a agencija gubi temeljni kredibilitet.

 

Pokazuje mi svoje fotografije sa bliskoistočnih ratišta. Šta bi moglo da se izmeni ovde, pita me, a to je čisto retoričko pitanje. Dodati malo više krvi ili otkinuti nekome ruku? Postoji problem na drugoj ravni: svako danas može da kupi džepni digitalni aparat. Ali važne su sledeće instance: oni koji uzimaju te fotografije staju iza njih. Pitam ga gde mu stoji aparat kad spava. Ispod jastuka, naravno, a ponekad sa omčom oko šake, da ne zaluta.

 

U jeku ovih naših razgovora Tomislav Peternek je ovih dana (ponedeljak, 14. juli) priredio novu autorsku izložbu ”Oda životu” u uglednoj galeriji Grafički kolektiv. Tu su izloženi eksperimenti na temu ženskog akta: 18 fotografija velikog formata, ali ovoga puta u kombinaciji analogne fotografije i naknadne kompjuterske dorade. Stari majstor time pokazuje kako se stvaralački može iskoristiti nova izražajnost digitalne kamere.

Tomislav Peternek je ovih dana (ponedeljak, 14. juli) priredio novu autorsku izložbu ”Oda životu” u uglednoj galeriji Grafički kolektiv. Tu su izloženi eksperimenti na temu ženskog akta: 18 fotografija velikog formata, ali ovoga puta u kombinaciji analogne fotografije i naknadne kompjuterske dorade. Stari majstor time pokazuje kako se stvaralački može iskoristiti nova izražajnost digitalne kamere

 

Peternekov rad ne dokumentuje samo istrajnost svedočenja dugog više od šest decenija. Potvrđuje nezamenljivost ”dežurnog oka” u dokumentovanju svega šta se zbivalo u olujnim vremenima na domaćem tlu, od tarabe koju valja nadmudriti da bi se videlo ”ono drugo” (šta? ostaje tajna) do dramatičnih prizora sa ratišta na kojima više nije važno ko je na kojoj strani. Peternekove fotografije neumitno pokazuju nepredvidljivost života, ”žestinu” koja se skriva u malim stvarima i neočekivanim iznenađenjima. Čak i velike državne svetkovine i tabuizirane vrednosti imaju neočekivani dodatak koji nikakav protokol ne može da predvidi. I tu na scenu stupa nepogrešivi nerv fotoreportera koji će ovekovečiti nešto što već sledećeg trena ne postoji.

 

Počev od prvih fotografija nastalih na periferiji Kragujevca 1954., preko studentskih pobuna, odmeravanja naroda i čuvara reda i zakona, sve do krvavog raspada državne zajednice Peternekova fotografija prati istoriju na delu. I zato nije čudo da se njegove fotografije nalaze u zvaničnim istorijama i enciklopedijama. Bez njih bi teško bilo dočarati kako su se nekad nevažni prizori pretapali u znake vremena u istorijskoj ravni.

 

U svojoj dugoj i neverovatnoj karijeri Peternek je osetio kako se menjala tehnologija koja je u osnovi ovog vizuelnog medija. Zatekao je nitratne srebrne ploče, potom je stigao film na osetljivoj celuloidnoj podlozi, a, na kraju, tu su nove digitalne kamere sa neverovatnim mogućnostima. Uvek je to bilo u službi umetnika koji lovi život u deliću sekunde, za večnost, istoriju i dugo sećanje. Kad sam jednog aprilskog dana susreo ovog čoveka-instituciju i predstavio ga mladim knjižarima u  knjižari ”Beopolis”, sa strane je neko izgovorio uz tihi uzdah ”Wow!”

 

Upravo otvorena izložba ”Oda životu” potvrđuje po ko zna koji put šta se svima nama dogodilo, potvrđujući da je medij fotografije živ i zdrav. Jedan je Toma Peternek, a svi drugi imaju pred sobom visoku meru.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: agencija, autograf.hr, Bela kuća, Beo-dijagnoze, Beograd, Cartier-Bresson, film, Hitler, kolumna, Kragujevac, Milan Vlajčić, Reuters, slika, Tomislav Peternek, TV, Washington, Woody Allen, Zelig

LiDraNo 2014.

Autor: autograf.hr / 26.05.2014. Leave a Comment

lidranoNa državnoj Smotri literarnog, dramskog-scenskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo, koja se održala od 25. do 27. ožujka 2014. u Primoštenu sudjelovalo je preko 490 učenika i njihovih mentora, učitelja i nastavnika koji su ih pripremali i pratili. Ovaj zbornik sadrži literarne i novinarske radove učenika osnovnih i srednjih škola, koji su i ove godine u svojim literarnim i novinarskim tekstovima, radijskim emisijama te scenskim nastupima pokazali iznenađujuću ljepotu izričaja, senzibilnost za kritiku i razumijevanje stvarnosti.

 

Svojim su nastupima i izvedbama vrlo zrelo i kritički progovorili o životu koji ih okružuje. Hrabro su preispitivali mnoge društvene probleme, kao što su obiteljsko nasilje, istospolne zajednice, sustav odgoja i obrazovanja te stereotipi u društvu. Jednako uspješno scenski su uprizorili i u svojim radovima opisali probleme s kojima se svakodnevno susreću u školi.

 

Zbornik predstavlja 45 literarnih (proza, poezija) i 25 novinarskih radova učenika osnovnih i srednjih škola, od kojih izdvajamo dva prozna uratka i jedan poetski. Zbornik je dostupan u e-obliku (pdf), na poveznici www.azoo.hr.

 

Naslov: LiDraNo 2014.

Urednik: Miroslav Mićanović

Književnost

Godina izdanja: 2014.

Broj stranica: 225

Uvez: meki

ISSN 1848-4344

Izdavač: Agencija za odgoj i obrazovanje

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: agencija, autograf.hr, drama, knjiga, književnost, kritika, LiDraNo, Miroslav Mićanović, Moderna vremena, novinar, obrazovanje, odgoj, Primošten, problem, scena, škola, stereotip, zbornik

Hajdaševa crna kutija

Autor: Đurđica Klancir / 25.03.2014. 1 Comment

Dinko Vodanović, stručnjak za zrakoplovne nesreće, dobio je munjevito otkaz i postao je 381.648 nezaposleni u RH jer je upozoravao na nepotizam iz Kukuriku koalicije oko kadroviranja u nesumnjivo značajnoj Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Siniša Hajdaš Dončić i dalje se nada da će to proći nezapaženo i da će na narednoj stranačkoj konvenciji pod nazivom ”Rad, red, rast 2” opet moći govoriti da je njegova Vlada posebna i drugačija jer ”ne upotrebljava državu za vlastiti džep”. Hajdaš Dončić iz nekog razloga misli da će i ovu stranačku ”crnu kutiju” uspjeti sakriti dovoljno duboko od javnosti. Potopiti je. Razbiti. Ali signal još pulsira…

 

Kakav peh. Ministar Siniša Hajdaš Dončić se sigurno ovome nije nadao. Da će se upravo sada kada je trebao malo mira oko Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu, dogoditi ovaj strašni nestanak malezijskog zrakoplova.

 

Hrvatski mediji su grozničavo trebali stručnjaka, domaćeg, iskusnog, nekog tko će znati sve o svim zrakoplovnim nesrećama posvuda po svijetu, nekog tko ima misterij ”crne kutije” u malom prstu. Nekog tko će ako zatreba doslovno donijeti tu crnu kutiju u televizijski studio. Kao za inat, kao u najcrnjim noćnim morama Hajdaša Dončića, svima se prirodno pokazalo da bi o tome mogao najviše znati Dinko Vodanović.

Kakav peh. Ministar Siniša Hajdaš Dončić se sigurno ovome nije nadao. Da će se upravo sada kada je trebao malo mira oko Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu, dogoditi ovaj strašni nestanak malezijskog zrakoplova

 

Kada je, primjerice, urednica Dnevnika 3, britka Tatjana Munižaba htjela protresti sve detalje oko nestalog zrakoplova, ona iz nekog razloga nije pozvala u studio Bojana Šenjuga, nego Dinka Vodanovića.

 

Zašto, zaboga, ne Bojana Šenjuga, novog ravnatelja Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu? Bojana Šenjuga koji je imao značajno iskustvo na utvrđivanju šteta na prometalima za potrebe Croatia osiguranja, bivšeg voditelja odjela održavanja u tvrtki Dunapack? Zašto ne Bojana Šenjuga koji je bio član zagorskog avio-kluba i ima dozvolu za letenje jedrilicom?

 

Munižaba se nije odlučila za Šenjuga kada joj je trebao netko da pojasni misterij nestalog zrakoplova, izabrala je Dinka Vodanovića koji je opisivao sve finese spretno i razumljivo, koji je maltene rastavio crnu kutiju na stolu pred urednicom i izvukao iz osobne arhive brojne slične slučajeve zrakoplovnih nesreća.

 

Ne samo kod Munižabe. Evo ga i u Nedjeljnom Jutarnjem: ekspertno analizira i predstavlja moguće scenarije što se zbilo s Boeingom 777 zrakoplovne kompanije Malaysia Airlines.

 

Vodanović je već više desetljeća najpoznatiji hrvatski istražitelj za zrakoplovne nesreće. Kompetentan. Ne postoje tragovi da je itko ikada igdje osporio njegovu stručnost. Ne postoje tragovi da je zaigrao nekakve nečasne igre. Istupa čovjek često, valjda bi već struka ustala i rekla da Vodanović nešto pogrešno radi?

Vodanović je već više desetljeća najpoznatiji hrvatski istražitelj za zrakoplovne nesreće. Kompetentan. Ne postoje tragovi da je itko ikada igdje osporio njegovu stručnost. Ne postoje tragovi da je zaigrao nekakve nečasne igre. Istupa čovjek često, valjda bi već struka ustala i rekla da Vodanović nešto pogrešno radi?

 

Paralelno, kao u kakvom avangardnom dokumentarnom filmu, isprepliću se dvije priče: Vodanović ekspert nesmiljeno po svim medijima objašnjava sve moguće aspekte tragedije nestalog malezijskog zrakoplova i Vodanović ”zviždač” kojeg se žele riješiti iz domaće Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu.

 

Ministar Siniša Hajdaš Dončić sigurno nervozno gasi TV svaku večer kada se otvara pitanje malezijskog zrakoplova. Možda već i preklinje i moli da se misterij riješi, pa da se konačno i tog Vodanovića…ugasi. Možda se nada da će s raspletom malezijske drame nekako nestati interes i za domaćeg stručnjaka za zrakoplovne nesreće?

 

Misli si možda ministar Hajdaš Dončić: što su se svi tako uskokodakali, pa kakvi su izgledi da ćemo trebati nekog pravog stručnjaka za zrakoplovne nesreće tu kod nas? A ovo nešto malo, ako i bude išta, s obzirom na slabašan i gotovo umirući promet, moći će to Bojan Šenjug, zašto ne bi mogao?

 

Dinko Vodanović je konačno, između dva stručna tumačenja malezijske zrakoplovne tragedije, dobio i pravi pravcati otkaz. 18. 3. hrvatska burza nezaposlenih upisala je još jednog nezaposlenog, dvije godine pred mirovinu.

Misli si možda ministar Hajdaš Dončić: što su se svi tako uskokodakali, pa kakvi su izgledi da ćemo trebati nekog pravog stručnjaka za zrakoplovne nesreće tu kod nas? A ovo nešto malo, ako i bude išta, s obzirom na slabašan i gotovo umirući promet, moći će to Bojan Šenjug, zašto ne bi mogao?

 

Dobio je otkaz zato jer je novi ravnatelj Agencije Bojan Šenjug, bivši voditelj odjela održavanja “u kojem je bio odgovoran za poveći vozni park” u tvornici Dunapack u Zaboku i procjenitelj štete na vozilima za osiguravateljsku kuću, ujedno poznanik ministra Siniše Hajdaša Dončića i čovjek s nezavisne liste koja je koalirala sa strankom Siniše Hajdaša Dončića, ocijenio da su Vodanovićeva upozorenja o mogućem nepotizmu u Agenciji – Agenciji nanijela štetu. Pretragom Vodanovićevog računala otkriveno je da je on na više adresa slao tekst iz Večernjeg lista u kojem se problematizirao izbor vodećih ljudi Agencije.

 

Ministar Hajdaš Dončić ne demantira poznanstvo sa Šenjugom, ali kaže da je Agencija nezavisno tijelo na koje on ne može utjecati. Upravni odbor Agencije (koji bira Vlada) naprosto je izabrao Šenjuga, a ne nekog drugog od kandidata. A kandidiralo se također nekoliko ozbiljnih domaćih stručnjaka za nesreće u prometu. Točka.

 

S obzirom na to da je Agencija, kaže Hajdaš, posve nezavisno tijelo, on valjda i ne može protumačiti neobičnu odluku da je Šenjug bio bolji kandidat od primjerice Davora Belasa, vještaka željezničke nesreće kod Rudina, koji se također kandidirao za njegovo mjesto.

 

Ili kako to da je za zamjenicu ravnatelja Šenjuga izabrana upravo Anita Koprivnjak, kći pomoćnika ministra obrane i bivšeg zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Viktora Koprivnjaka.

Hoće li premijer možda pozvati Sinišu Hajdaša Dončića koji mu je, tvrdili su obojica, prijatelj, pa ga, kao što je savjetovao Slavku Liniću u slučaju Kalem, pitati: Prijatelju, što ste to napravili u Agenciji za istraživanje nesreća? Ili će ga samo ukoriti. K vragu, Siniša, zar niste mogli baciti dublje u ocean tu koalicijsku crnu kutiju…?

 

Otresa ruke ministar Siniša Hajdaš Dončić. Što on ima s time?

 

I tako se razotkriva. Jer da ništa ne zna, da mu je netko ovo odigrao iza leđa, da je netko poturio tajnika lokalnog aero-kluba i rekreativca koji se voli povremeno vozati u jedrilici na mjesto čovjeka koji će možda već uskoro morati rasplitati neku tešku prometnu nesreću, on bi valjda napravio dar-mar, zatražio provjeru sve dokumentacije i tražio smjene. Ova šutnja, ovo dopuštanje brze likvidacije čovjeka koji je govorio o nepotizmu govori samo o želji da se brzo uklone tragovi.

 

Tko zna je li premijer uopće primijetio tu neugodnu epizodu? Nije ga bilo dva tjedna, puno je krupnih problema, ali ipak, ovo je bitno pitanje – govori o tome je li njegova Vlada doista spremna biti odgovorna i poštenija od prethodnika, kao što se to tvrdilo na obljetničkom skupu povodom polovice mandata.

 

Kad su već grmili da je dosta te ”upotrebe države za vlastiti džep”, što je onda ovo? Kako ne razumiju da to paradno vikanje postaje dodatno uvredljivo kada samo dva-tri tjedna kasnije objave da su upravo zbrinuli neke nove prijatelje i rođake? Hoće li premijer možda pozvati Sinišu Hajdaša Dončića koji mu je, tvrdili su obojica, prijatelj, pa ga, kao što je savjetovao Slavku Liniću u slučaju Kalem, pitati: Prijatelju, što ste to napravili u Agenciji za istraživanje nesreća?

 

Ili će ga samo ukoriti. K vragu, Siniša, zar niste mogli baciti dublje u ocean tu koalicijsku crnu kutiju sa svim zabilježenim kadrovskim tajnama? Zašto ona još uvijek odašilje signal?

 

(Prenosimo sa tportala)

Filed Under: OSVRT Tagged With: agencija, autograf.hr, crna kutija, Dinko Vodanović, Đurđica Klancir, HRT, Hrvatska, Malezija, ministar, nesreća, osvrt, Siniša Hajdaš Dončić, Slavko Linić, tportal, Vodanović, zrakoplov

Vozi, Željko!

Autor: Emir Imamović Pirke / 19.02.2014. Leave a Comment

‘‘Hoćete da dođem kočijom u Ministarstvo?“, upitao je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović građane države u kojoj broj nezaposlenih ide ka okruglih četiri stotine tisuća, u kojoj je prosječna plaća u onome što se naziva realnim sektorom, dakle u robovlasništvu na otvorenom tržištu, oko dvije tisuće i sedam stotina kuna – onu, kao prosječnu, od pet i nešto pumpa zbrajanje s primanjima u državnoj upravi – prosječna mirovina još manja, dok svršeni studenti imaju tek nešto veće šanse od vršnjaka iz Grčke, BiH ili Španjolske da se nekada negdje zaposle, dakle ne apsolutno nikakve, već samo nikakve…

 

Prije nego što će dobiti jedini mogući odgovor – a on glasi: pa može i kočijom, ako se ministru već gadi javni prijevoz ili postojeći automobil, koji, istina, nije nov, ali obavlja funkciju, točnije vozi sa jednog na drugo mjesto – Željko Jovanović je udahnuo duboko, izbrojao do petstotinjak tisuća kuna i ispričao se istim onim građanima koji se smatraju sretnim ako dnevno za sve potrebe imaju iznos jednak potrošnji audija A6 quattro na stotinu prijeđenih kilometara gradske vožnje.

 

Nije najveća, ali izgleda da jest jedna od većih pogrešaka Zorana Milanovića odluka prema kojoj su ministarstva izgubila mogućnost angažiranja PR agencija i pripadajućih im eksperata za pretvaranje laži u uhu ugodni zbir riječi sa značenjem suprotnim od suštinskog.

Nije najveća, ali izgleda da jest jedna od većih pogrešaka Zorana Milanovića odluka prema kojoj su ministarstva izgubila mogućnost angažiranja PR agencija i pripadajućih im eksperata za pretvaranje laži u uhu ugodni zbir riječi sa značenjem suprotnim od suštinskog. Nema, naravno, tog genija komunikacija koji može opravdati sumanutu odluku o kupnji novih, luksuznih, odvratno skupih automobila za potrebe Vlade, ali ipak ima netko tko zna kako je od svih, ali svih mogućih reakcija na zgražanje javnosti tim povodom najgluplja ona u kojoj jedan ministar kaže kako neće na posao kao Pepeljuga na bal

 

Nema, naravno, tog genija komunikacija koji može opravdati sumanutu odluku o kupnji novih, luksuznih, odvratno skupih automobila za potrebe Vlade, ali ipak ima netko tko zna kako je od svih, ali svih mogućih reakcija na zgražanje javnosti tim povodom najgluplja ona u kojoj jedan ministar kaže kako neće na posao kao Pepeljuga na bal.

 

Njoj je, sjećate se bajke, i kočija bila dobra dok je trajala, a nije dugo. Čarolije inače kratko traju, manje čak i od jednog mandata koji Vlada Zorana Milanovića s većinom ministara ubrzano premotava prema kraju, ka onom trenutku u kojem će se audiji pretvoriti u privatne automobile vrijedne koliko dodatna oprema u službenim, kabineti u dnevne sobe građanskih stanova, a velevažni dužnosnici u građane koji bi tako rado objasnili zašto i zbog koga točno nisu uspjeli, samo što obično nema zainteresiranih da ih slušaju.

 

Socijaldemokratski ministri su čuđenje u svijetu: hajde što ne uspijevaju ni u čemu čega se uhvate, već im ne ide ni razumijevanje građanskog gnjeva zbog onoga što ih je i dovelo do vlasti koju nadljudskim naporima žele izgubiti prvom zgodnom prilikom. Nije, naime, Kukuriku koalicija dobila gotovo plebiscitarnu podršku birača zbog toga što je ponudila društvo genija za vlast niti zbog famoznog Plana 21 – njega je, prema slobodnoj procjeni, pročitalo točno toliko građana, dvadeset i jedan, dakle – već zbog toga što su prije nje na istom mjestu sjedili grozni.

 

Bahata, korumpirana, kleptokratska ekipa koja, kako je o nekim drugim, tako prokleto sličnim elementarnim nepogodama u ljudskom obliku, pisao veliki novinar i još veći gad, pokojni Aleksandar Tijanić, nikada nije htjela napraviti nešto, već samo biti netko.

 

Ako je HDZ u nečemu uopće bio dobar, osim u dobivanju izbora, onda je u bio dobar u tome da svaku psinu predstavi drugačije, da nađe, plati nekoga tko zna prodati cojones pod bubrege, da odgodi, ako ništa, suočavanje s gnjevom baze zbog nezasluženog uživanja u luksuzu za odabrane. E, pa u SDP-u se pokazuju nesposobnima čak i za takvo što, ali, i tu je već ogroman problem, ne i za ponašanje kojim brišu suštinsku razliku između takozvanog lijevog i jednako takozvanog desnog centra, gdje je zaista stanovao HDZ u vrijeme Ive Sanadera.

Biti naivan i budala nije isto, ali ima trenutaka u kojima naivni, ne svojom voljom, ispadnu budale. Gori od naivnih su, dakle, mogli vjerovati kako će lijevo-liberalna koalicija detajkunizirati društvo, dati uhapsiti sve one koje se smije pitati svašta osim za prvi milijun, ponuditi zakon o radu koji nije zakon o profitu manjine stečenim radom većine, učiniti ovo i ono. Samo naivnima je, međutim, trebalo manje: za početak, promjena obrasca ponašanja koji se smatra prihvatljivim sve dok ne postane dovoljno javan i toliko skandalozan da se mora amortizirati vojskom piarovaca i financijskim injekcijama u nekontrolirane medije. Već to bi bila revolucija

 

Biti naivan i budala nije isto, ali ima trenutaka u kojima naivni, ne svojom voljom, ispadnu budale. Gori od naivnih su, dakle, mogli vjerovati kako će lijevo-liberalna koalicija detajkunizirati društvo, dati uhapsiti sve one koje se smije pitati svašta osim za prvi milijun, ponuditi zakon o radu koji nije zakon o profitu manjine stečenim radom većine, učiniti ovo i ono.

 

Samo naivnima je, međutim, trebalo manje: za početak, promjena obrasca ponašanja koji se smatra prihvatljivim sve dok ne postane dovoljno javan i toliko skandalozan da se mora amortizirati vojskom piarovaca i financijskim injekcijama u nekontrolirane medije. Već to bi bila revolucija, no kako se nije dogodila, tako je i razočarenje proporcionalno očekivanju.

 

Ima u SDP-u nemalo onih što zbilja ne razumiju da je u tom razočaranju korijen oštrine kritika i gotovo pa privatnih mržnji lijevo orijentiranih novinara i intelektualaca spram Milanovićeve Vlade. Oni koji su sa naslađivanjem pratili i otkrivali afere prethodne vlasti vjerovali su da svaki narod ima onakvu vlast kakvu i zaslužuje. Na kraju se, međutim, dogodilo to da i svaka vlast ima narod kakav zaslužuje: aktualna, SDP-ova, prvo razočaran, pa i gnjevan.

 

Kada je negdje na početku mandata, odmah poslije prvih propuštenih prilika, premijer najavio mjere štednje, upitan je hoće li i svojim ministrima smanjiti plaće za nekoliko posto. Odgovorio je, podsjetimo se, da neće, jer bi to bila – demagogija.

 

Ništa manje demagoški nije ni zgražanje nad cijenama automobila naručenih za ministarstva istog tog premijera, ali jest veća, ta demagogija, najava da ih neće koristiti, već će služiti ovoj i onoj službi, policiji, vojsci, vatrogascima, GSS-u, pčelarima i ostalima.

 

Drugačije rečeno, kada su već kupljeni, pa nakon što su iskorišteni za još jedan korak ka samouništenju, nema razloga da se daju nekome. Što bi Pavle Vujisić rekao Aleksandru Berčeku u filmu Slobodana Šijana ‘‘Ko to tamo peva“: ‘‘Vozi, Miško!“. U pravcu o kojem je pisao Benjamin kazavši kako je svaki fašizam posljedica jedne neuspjele revolucije. Čak i kada je samo kozmetička. Vozite, dakle, sve dok se audiji A6 ne pretvore u bundeve – kada već kočije nisu bile dovoljno dobre za dolazak u Ministarstvo i u ministarstva.

Filed Under: NA KRAJU PAMETI Tagged With: agencija, autograf.hr, automobil, BiH, Emir Imamović Pirke, Grčka, HDZ, kolumna, ministar, Na kraju pameti, Pepeljuga, Plan 21, pr, SDP, Vlada, Željko, Željko Jovanović, Zoran Milanović

A bunt je lijepo počeo…

Autor: Teofil Pančić / 06.02.2014. Leave a Comment

Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito ‘‘javni intelektualac“ ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg.

 

S ovim se nije teško složiti, zar ne? Reklo bi se da je to svojevrsno opšte mesto današnjeg javnog diskursa, upravo sam mainstream rasuđivanja o stvarima od javnog interesa: svi smo mi, je li, danas u nekakvoj opoziciji, čak i kada udobno obitavamo u samom srcu establišmenta, fino umreženi i statusno i finansijski privilegovani na mnogo načina. Ili – osobito tada kada smo privilegovani… Ta, može li biti slađe pobune od te? Utoliko pre što se iz nje najčešće izlazi s još debljim kontom u banci.

 

Dobro, ima nekog možda preteranog cinizma u prethodnom pasusu. Svet je uglavnom postavljen naglavačke, i zašto bi Pobuna bila nešto sporno? A nije baš da svaki buntovnik mora klečati na kukuruzu ili čak trunuti u tamnici gde akrepe memla davi. Dakako, no ovde mi je na umu nešto drugo.

Biti buntovnik u ‘‘tvrdim“ režimima zasnovanim na vrlo opipljivoj i konkretnoj represiji (policijskoj, vojnoj, teokratskoj etc.) opasno je, ali i ‘‘lako“ utoliko što su linije razgraničenja obično jasne. Biti, pak, buntovnik koji nastoji da sruši ‘‘meki“ poredak stvari, to znači ratovati s nevidljivim i osobito neopipljivim protivnikom, koji neprestano menja oblik, sastav i lokaciju. I ne samo to, stvar je još gora: takav protivnik te nehajno ignoriše i pušta te da radiš uglavnom šta ti padne na pamet…

 

Biti buntovnik u ‘‘tvrdim“ režimima zasnovanim na vrlo opipljivoj i konkretnoj represiji (policijskoj, vojnoj, teokratskoj etc.) opasno je, ali i ‘‘lako“ utoliko što su linije razgraničenja obično jasne. Biti, pak, buntovnik koji nastoji da sruši ‘‘meki“ poredak stvari, to znači ratovati s nevidljivim i osobito neopipljivim protivnikom, koji neprestano menja oblik, sastav i lokaciju. I ne samo to, stvar je još gora: takav protivnik te nehajno ignoriše i pušta te da radiš uglavnom šta ti padne na pamet, a ako je malo pametniji onda se nemoj začuditi ako te još obaspe pohvalama i priznanjima, slavom i novcem…

 

Ispada da je tvoj bunt tako sexy, mada ti možda nisi uopšte imao nameru da ti bunt bude sexy nego destruktivan i opasan i zajeban… Ali, kako, dođavola, biti stvarno opasan u društvu ‘‘represivne tolerancije“ (nad kojom je zapravo nemoćno očajavao jedan Herbert Marcuse)? Možda jedino tako što ćeš bacati bombe i ubijati ‘‘zle kapitalističke (ili koje već) svinje“, ali ni to te ne vodi nikuda osim u apologiju samovlasnog i na koncu samosvrhovitog zla; da je drugačije, Baader-Meinhof i slični bili bi mesije zore novog sveta, a ne tek gomila istripovanih buržoaskih idiota.

 

Odavno nije ‘‘in“ zanositi se parlamentarnom demokratijom; i uistinu, ima nečega intrinzično prozaičnog u tom poretku. Da, predstavnička demokratija (i sve što uz to obično ide), naročito ona koja koliko-toliko dobro funkcioniše, uzbudljiva je kao poslepodnevni program Radija Sljeme iz sezone 1975/76. Politika koju danas vode profesionalci političkih kampanja užasan je križanac birokratizacije i japizacije, a čovek lepo ne zna šta je gore: političar-komesar ili političar-japi; rudimentarno govno iz partijskog komiteta ili napirlitano govno iz PR agencije.

 

Nekako mi se čini da nije jedino ‘‘stanje stvari u svetu u kojem živimo“ (a za koje ćete u svakom vremenu lako dokazati da je žalosno), nego je i ta potmula, skoro pa neizbežno mediokritetizujuća dosada demokratije i prosperiteta (doduše ‘‘umerenog u granicama zakona“, kako bi rekao Hašek) ono što nas tera da nas žulja svet u kojem obitavamo.

 

Parlamentarizam, pluralizam? Pih, vrlo nesavršena građanska izmišljotina, verni pratilac krupnog kapitala. I zato – hoćemo direktnu demokratiju! Tradicionalne, etablirane političke partije, bilo leve, desne ili centrističke? Bah, otuđene mašine za samopromociju i za služenje kasti skrivenih Stvarnih Vladara, plutokratskih i ostalih demona! Aha, pa dobro. Hajde da onda probamo nešto drugo (ne, ne mislim na Oktobarsku revoluciju; to smo već probali, i mnogima preživelima nije ostala u najboljem sećanju).

Sada, međutim, Grillo i grillini sikću protiv imigranata, žena, bilo kakvih neistomišljenika, i uopšte svega živog što zasmeta njihovoj bahatoj nesuvislosti, tuku poslanike po zgradi parlamenta, predsednici parlamenta prete silovanjem i tvrde da poslanice generalno i nisu to zbog politike nego zato da bi pušile (ne cigarete, a ni kanabis), i uopšte, maksimalno zasvinjuju italijanski, posredno i evropski javni prostor. A naša se Progresiva zbunjeno češe po glavi: eh, pa nismo mi to tako zamišljali…

 

I onda, recimo, u Hrvatskoj, dobijemo Onaj referendum, uz pretnju i Onim Drugim, još nakaznijim. Uh, nije li to karikatura svega što smo sanjali? Pa jeste, ali kako dokazati da baš to nije ta naša sanjana direktna demokracija (primenjena na lokalne prilike i standarde), nego njena ‘‘zloupotreba“? Kako sad odjednom reći da su neke teme i neki glasači dobri i zreli za direktnu demokratiju, a neki drugi nisu?

 

Ili, recimo, otpor establishmentu, ‘‘protestna glasanja“ i isto takve partije i pokreti? Oh, nije li to tako divno i cakano? Totalna Grassroots stvar, Vox populi, ništa otuđeno, molićemo fino! Nastao je čitav niz eklektičkih i ekscentričnih  parapolitičkih tvorevina širom Evrope, i vrlo su popularne, ali to nije baš ono što smo zamišljali mi progresivni buntovnici protiv trulog i korumpiranog liberalno-demokatskog establishmenta…

 

Ovde le Penova, tamo Wilders, ovamo Jobbik, onamo Zlatna zora… Iz nekog razloga koji nas, je li, neprijatno iznenađuje, ‘‘protestno“ se i u inat zlom establishmentu glasa mahom za takve, a ne za, štajaznam, neke politički korektne rasta-punkere koji su za mir u svetu, ‘‘povratak prirodi“, zatvaranje nuklearki, legalizaciju kanabisa i najstrožu zabranu jedenja mesa jadnih životinja pod pretnjom smrtne kazne…

 

Lični mi je favorit ipak onaj živopisni apeninski pajac Beppe Grillo sa svojim monumentalno nesuvislim ‘‘protestnim“ pokretom, a koji ne samo da je pre neku godinu osvojio bizarno mnogo italijanskih glasova, nego i ekstatične, šarlatanski preučenim french theory žargonom izricane pohvale ‘‘progresivnih“ intelektualnih vedeta sa sve četiri strane planete: eto, Grillo i takvi kao on spasiće nas iz užasa Postojećeg Stanja i od tih otromboljenih elita koje nam piju krv…

 

Sada, međutim, Grillo i grillini sikću protiv imigranata, žena, bilo kakvih neistomišljenika, i uopšte svega živog što zasmeta njihovoj bahatoj nesuvislosti, tuku poslanike po zgradi parlamenta, predsednici parlamenta prete silovanjem i tvrde da poslanice generalno i nisu to zbog politike nego zato da bi pušile (ne cigarete, a ni kanabis), i uopšte, maksimalno zasvinjuju italijanski, posredno i evropski javni prostor. A naša se Progresiva zbunjeno češe po glavi: eh, pa nismo mi to tako zamišljali… Oh, zaista? A kako ste zamišljali?

 

Zapravo, ne. Nema potrebe za odgovorom. Nije problem u zamišljanju; nevolja je u tome što da bi svet sazreo za neophodnu promenu, prvo moraju da sazre oni koji se najviše upinju da tu promenu osmisle i sprovedu.

Filed Under: NIJE DA NIJE Tagged With: agencija, autograf.hr, bunt, film, Hašek, Herbert Marcuse, intelektualac, kolumna, mainstream, Nije da nije, politika, pr, serija, Srbija, Teofil Pančić, tolerancija, Vox populi

Nehumani ZOR

Autor: Marijan Vogrinec / 05.02.2014. Leave a Comment

Zakon o radu (ZOR) ide pred saborske zastupnike, a sindikati u blokadu države općim štrajkom. I za jedno i za drugo stekla se kritična masa političkog inata što u dramatičnim okolnostima manjka tolerancije, sluha za argument suparnika i zauzetosti za zajedničko dobro ne vodi ničem poželjnom. Socijalnog dijaloga nema niti će ga doskora biti.

 

Čelnici Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), koji odavno nemaju pojma o interesima i potrebama poduzetnika koje navodno zastupaju, drže se poput vlaške mladenke i tek se tu i tamo daju navući da pred novinarskim mikrofonom i tv-kamerom prospu kakvu mudrost o tome zašto je ”zdravo hrvatsko gospodarstvo” zapravo fatamorgana i koliki je u tome krimen ”hrvatskih vlasti”. Iz aviona se vidi na čiji mlin tjeraju vodu.

 

Stranačka oporba uglavnom djeluje nezainteresirano za ključne sastavnice ZOR-a, iako je područje uvjeta rada i radnih prava neiscrpan rasadnik političkih poena, milozvučnog populizma, pa i jeguljaste demagogije. Samo Hrvatski laburisti – Stranka rada otvoreno staje uz sindikate i poziva članstvo da se pridruži prosvjedu. ”To nije samo presudno egzistencijalno pitanje sada i ovdje nego i pitanje budućnosti naše djece”, žeste se laburisti.

Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) najvidljiviji su oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?

 

Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) zapravo su najvidljiviji oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?

 

”SDP-ova vlast gazi radnike kao stoku”, ”ZOR vam oduzima temeljna radna i ljudska prava”, ”U Hrvatsku se u 21. stoljeću vraća robovlasnički sustav”, ”Radit ćemo duže, više i za manje novca”, ”S radnog mjesta na groblje”, ”Agencijski najamnici ruše plaće i fiktivno smanjuju nezaposlenost”… Takvi naslovi tutnje ovih dana medijima u bijednoj zemlji veličine pola Londona u kojoj se šaka Hrvata ni o čemu važnijem nije kadra dogovoriti.

 

ZOR će se promijeniti glasovima koalicijske većine ma koliko sindikati štrajkali – generalno, sektorski, granski, ulično, izvanulično, kolektivno, pojedinačno… Ultimativan stranački zort onog će kritičnog petka u sabornici opet izblamirati dostojanstvo slobodne volje zastupnika koji nije spreman misliti vlastitom glavom. Jer, ne budimo naivni – radio, ne radio! – mjesečno mu na tekući račun pouzdano kapne blizu 20.000 kuna (bruto plaća i do 45.000 kuna).

 

Bez sekunde zakašnjenja i lipe uskrate zbog, recimo, nenaplaćenog posla, pogrešne poslovne odluke, prestrogih poreznika, blokade poslodavčeva računa i inih smicalica iz tzv. realnog sektora. Plaća u ”visokom domu” za lipu ne korodira ni kad ”uvaženi zastupnik” tjednima zaboravlja doći na svoje radno mjesto na Markovom trgu ili sabornicu pobrka s gotovo besplatnim restoranom, kafićem, nekim od trgovačkih lanaca…

 

S novim ZOR-om Hrvatskoj se ne piše ništa dobro jer će već pretijesna radnička koža 1,4 milijuna naših sugrađana postati još tješnjom. Umjesto 40 sati tjednog rada plus najviše osam prekovremenog uvodi se radni tjedan od 56 do čak 60 sati rada. Ovisno o volji poslodavca i, navodno, potrebama posla. Zakonodavac uvjerava javnost kako je fleksibilizacija rada izlaz iz krize, a socijalna država prošlo svršeno vrijeme, kako moramo raditi više, duže i za niže plaće.

Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara

 

Mirovine su, navodno, pretežak proračunski teret (radničke uplate nisu!), otpuštanje i zapošljavanje ostavlja se na volju poslodavcu, radna mjesta više nisu svetinja, na tržište rada stupaju agencije za privremeno i povremeno iznajmljivanje radnika… Radni vijek do 67 godina, pa i dublje u starost! S posla na groblje! S radnog mjesta na burzu.

 

Udar na civilizacijske stečevine radničkih prava i ljudskog dostojanstva, u režiji socijaldemokratske vlasti, zapravo je diktat izvana. Svodi se na drastično obespravljivanje u interesu tržišta i profita korporacijsko-bankarskog zelenaštva.

 

Dušu dalo kao razlog za reinkarnaciju klasika marksizma. Posrijedi je najjači udar i na samu bit pojma slobode, što ne može završiti dobro.

 

Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara.

 

Bogati će se lakše još više bogatiti, a siromašni i dalje siromašiti. Prvih će biti sve manje, a drugih sve više. Dok bomba tragično ne eksplodira jer je nečovječnost, dokazano, nesposobna učiti iz povijesti.

 

Sindikalni štrajk protiv dehumanizacije uvjeta rada novim ZOR-om demokratsko je pravo. No višak grlatih decibela, inventivni transparenti, zviždaljke, raznobojne prosvjedničke kape i jakne u bučnom performansu s policijskim snimateljima postrance neće prestrašiti nikog od onih koji bi mogli odustati od predloženog ZOR-a i napisati novi. Ako se baš mora.

 

Osamdesetak stranački izdrilanih ruku u ”visokom domu” bit će dovoljno za provedbu ”reformske” volje na nehumanim premisama.

Filed Under: OSVRT Tagged With: agencija, autograf.hr, Hrvatska, HUP, kamatar, Laburisti, Marijan Vogrinec, Markov trg, Milanović, osvrt, proračun, reforma, SDP, sindikat, Vlada, zakon, ZOR

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT